Zašto žene vole drame

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Sinoć sam iščekujući san vršljala po netu i između ostalog nabasala i na post kod Mahlat koji govori o muškarcima iz ugla jedne žene. Ona piše o tome kako nikako ne bi voljela da bude muško jer je to teža opcija. A mene je ovo njeno razmišljanje opet natjeralo da razmišljam.

Jedna od najgorih ženskih osobina je da vole mnogo razmišljati. Dovoljna je jedna rečenica da one od svega naprave čitavu priču, a ta priča najčešće nema baš veze sa stvarnošću. Od jednog pogrešno upućenog pogleda će iskonstruisati čitavu dramu, a ako uz sve to naiđu na osobe koje ih ne razumiju drama će dobiti oblik tragedije.

Zadnjih dana sam imala priliku da se sretnem sa nekim sličnim slučajevima. Da li se radilo o tome kako „on nije prepoznao krizu“, ili „on nije skontao da mi je svega na vrh glave“, ali u principu se sve završavalo uz mnogo drame. Sve do momenta kad taj neki ON ne kaže par riječi koje dovedu do raspleta situacije. I onda na sve to žene odahnu i krenu dalje, čekajući neki novi pun mjesec ili neko novo neraspoloženje.

Svaka žena bi najradije da svaki dan dobija potvrde o tome kako je – jedina, najljepša, nezamjenjiva, savršena. Svaka žena bi uvijek i stalno mogla pričati o svojim osjećajima i o tome šta joj smeta i zašto. Muškarci to baš i ne vole, oni su ti koji šute. Nisu navikli na toliko otvoreno pokazivanje osjećanja, ne misle da stalno trebaju ponavljati tako očite stvari i da je dovoljno da je ona pametna da i bez stalnog ponavljanja zna da je to sve tako.

I onda kad se to sve sastavi i izmiksa dobijete kombinaciju u kojoj se svako malo dešavaju situacije koje nisu ugodne ni muškarcima ni ženama. Srećom, postoji tu uvijek i onaj čarobni sastojak koji se zove ljubav i koji uvijek sve sporne situacije dovede do sretnog završetka.

Ljubav. Volim je vidjeti oko sebe i stvarno vjerujem u nju. Vjerujem u to da može sve ako postoji i uvijek mi je drago kad oko sebe imam ljude koji se vole i to ne kriju. Srećom imam oko sebe nekoliko takvih i neka mi oproste ako se nekad na njihove kuknjave zbog toga što „ON izgleda misli ovo ili ono“ prvo nasmijem. A tek nakon toga pokušam „smiriti strasti“ i još jednom ponoviti da je ON u stvari muško i da zato reaguje baš tako. A da ONA svakako i ne bi bila sa njim da je drugačiji.

Jer u principu ja uopšte nisam nešto posebno pametna, samo sam osoba koja stvari gleda sa strane i na neki način objektivno uz želju da svima bude dobro. Zato nekad mogu dati svoj sud koji će pomoći da se neke stvari sagledaju iz mirnijeg i objektivnijeg ugla. I sva ta moja „sposobnost“ uvijek pada u vodu kad se radi o meni lično. Tad isto tako tumačim riječi i poglede na neki samo meni svojstven način, kajem se zbog nekih stvari koje sam pomislila, kad ne znam šta je najbolje uraditi uvijek uradim nešto što je gore od tog i tako redom. S tim što nakon svega što sam ostavila iza sebe nemam totalno povjerenje u bilo koga i sve svoje loše trenutke proživljavam sama. Jedino imam povjerenje u vrijeme pa ga tako puštam da prolazi. Ili će neke stvari riješiti ili će ih prekriti i posuti pepelom, kako god da bude ja tu ništa ne mogu.