dado-slikaNisam do sada imala priliku da pišem tekstove „na zahtjev čitalaca“ i ne znam uopšte koliko ću se snaći u toj situaciji. Naime, jedna od mojih čitateljki me zamolila da napišem svoje viđenje šerijatskog (masovnog vjenčanja) koje je prije nekoliko dana održano u Zenici. Danima u glavi kopam po nekim svojim razmišljanjima jer ni sama baš nisam načisto šta da mislim o svemu tome. A nakon rasprave na www.blentoven.com koju je izazvao njegov osvrt na istu temu čak sam mislila da je bolje ćutati. Ipak…

Iskreno, za šerijatsko vjenčanje sam čula tek nakon rata. Do rata sam imala prilično skučena znanja o bilo kojoj religiji a i za vjenčanja u crkvi sam mislila da su proizvod iz Hollywooda. Istina, nakon serije „Ptice umiru pjevajući“ skoro sam i sama patila zbog toga što se katolički svećenici ne mogu ženiti jer sam kao dijete poistovjetila sve njih sa Richardom Chamberlainom. Nakon ’92. godine sam se polako navikavala na pojačano prisustvo vjere i religije svuda oko sebe, vremenom naučivši da ne pitam mnogo, da češće šutim i da svoje mišljenje ne iznosim uvijek javno. Navikla sam se na činjenicu da se odjednom pojavio ogroman broj ljudi koji su došli pameti i pronašli sebe u nekoj od religija i jedino što sam uvijek tražila jeste da mene ostave na miru.

Jedino što nisam nikad prihvatila jeste priča po kojoj se prije nije smjelo – moliti Bogu, ići u crkvu ili džamiju. Mene su čuvali dido i baka koji su istu tu crkvu posjećivali redovno, a dedo i nana su postili svaki Ramazan. Moj stav je uvijek bio – ako su mogli oni vjerovatno su mogli svi. Činjenica – niko nije mogao biti visoki politički funkcioner i vjernik jer je (čini mi se) onakva država i njeno uređenje isključila takve mogućnosti. Moja sadašnja komšinica mi je pričala da je odbila učlanjenje u Savez komunista uz riječi da „nikad ne legne prije nego što djeci ne prouči Bismilu i da njoj takvoj nije mjesto među komunistima“. Valjda je bila jedna od rijetkih koje su shvatile da žele sjediti samo na jednoj stolici.

Šta mislim ja o šerijatskom vjenčanju? Malo toga znam, istina. Znam da se tu kao odredi suma koju muškarac plaća ženi ako se razvedu i po nekoj logici pretpostavljam da bi takav brak trebao biti uređen po šerijatskom pravu. Ni o njemu ne znam baš nešto pretjerano mnogo, ali činjenica je da kraljicu Raniju uvijek ističu kao super naprednu i kao ženu koja se bori za prava žena u islamskom svijetu. Pretpostavljam da su ta prava njima ugrožena čim se jedna dama u svojim nastojanjima da ženama tamo obezbijedi ono što mi imamo ovdje toliko ističe. Pravo na to da budu ravnopravne sa muškarcima, da se obuku kako žele ili da mogu hrabro i ponosno koračati kroz život? To su sve prava koje ja imam ovdje na brdovitom Balkanu a kod nas se svako malo organizuju neke borbe za veća prava.

Lično nemam ništa protiv toga da se ko god želi vjenča onako kako želi. Nemam ništa protiv toga da se ljudi žene po crkvama i džamijama ako je to njihov lični izbor i nešto što žele. Ova manifestacija u Zenici mi ipak ima jak politički miris iz prostog razloga što kod nas vjera i religija tako i mirišu. Mogu vladajuće stranke izdavati koliko god hoće saopštenja – svako od nas zna koja stranka stoji ispred koga i zbog čega. Tako nam funkcioniše država već godinama, ako se uopšte može reći da funkcioniše.

Sam čin stupanja u brak meni predstavlja nešto totalno drugačije. Ja sam to uvijek zamišljala kao nešto gdje se na jednom mjestu okupe ljudi koji se vole i koji žele tu svoju ljubav podijeliti sa onima koji ih vole. Sama vjera mi predstavlja stvar koja se nosi unutar sebe i ne volim bilo kakva medijska eksponiranja. Spojiti na jednom mjestu vjersko vjenčanje u masovnom obliku, gdje ti familija sjedi na tribinama (ne znam jesu li plaćali karte), gdje se uz sve veže sin jednog državnog glavešine, gdje se sve odigrava uz veliku medijsku pompu, i gdje parovi dobijaju određeni novac za to – meni se to iskreno uopšte ne sviđa.

Mogu biti još iskrenija pa pitati – jesu li se oni vjenčali stvarno ili je to sve bila predstava? Uz scenografiju, muziku, kostimografiju i plaćene glumce, samo što je pozorište bilo premalo.

Ja sam se smijala i kad se u Tuzli održavao onaj masovni poljubac za Ginisovu knjigu rekorda – i to mi je bilo smiješno jer sama činjenica da se na jednom mjestu balavi toliko ljudi meni je smiješna. Ovom šerijatskom vjenčanju se nisam smijala nego sam ostala bez teksta. Nije slučajno to sve ni zapalo Zenicu. Ovdje svi dobro funkcionišemo, nije nacionalizam u prvom planu kao na drugim mjestima i u drugim gradovima. Svaki čas nam sa bandera visi neki transparent da nas opomene da budemo multi svašta nešto. Kad se napravi zgrada za pripadnike islamske vjerosipovijesti i podigne prašina oko toga onda se obavezno spomene i KŠC (Katolički školski centar). Uvijek ima toga – ako mogu oni možemo i mi. I sve dok postoje „oni“ i „mi“, uvijek će svaka manifestacija sa obilježjima bilo koje religije imati politički miris – samo zbog toga što to sve i nastaje u glavama političara.

Na kraju ću samo reći – ja se nikad ne bih udala u šesnaestercu!

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...