Kako se zvala najbrža plava zmija?
To je bilo jedno od pitanja na „Edoteci“, prvom kvizu u kojem sam lično učestvovala i jedinom za koji znam da ide uživo.
Ta mala plava zmija koja se zvala Eustahije Brzić me podsjetila na doba u kojem sam crtane gledala isključivo u 7 i 15, prije dnevnika ili na poluvremenu utakmica. Ne mogu a da se ne sjetim i ogromnog razočaranja kad bi na red došao onaj Aligator za kojeg više i ne znam kako se zvao, ili radosti kad bi išao Gustav ili Baltazar.
Vrijeme u kojem smo imali dva TV kanala je bilo vrijeme mog djetinjstva. Znam da sam nedjeljom ujutro jedva čekala da počne neka od emisija za djecu, „Muzički tobogan“ sam obožavala, a medvjede zavoljela uz „Zgode i nezgode Grizlija Adamsa“. O Branku Kockici neću ni da pričam, ili o „Šta djeca znaju o zavičaju“. Svaki raspust je bio zanimljiviji uz poseban program ispunjen filmovima za djecu. Nije mi smetalo ni što se filmovi vrlo često ponavljaju, ni što „Tri musketira“ gledam po ko zna koji put. „Orlovi rano lete“ sam odgledala toliko puta da svaku scenu znam napamet, i ni to mi nije bilo dovoljno pa i danas bar jednom godišnje pročitam tu knjigu.
Vrijeme u kojem je svaka republika imala svoj studio i kad se program dogovarao na državnom nivou je bilo vrijeme u kojem se pazilo na to šta će se emitovati. Čitava vojska raznih stručnjaka je radila na televiziji, od psihologa i pedagoga do cenzora raznih vrsta. Pazilo se na svaku frizuru i na svaku suknju i kravatu, a pravopis i jezik se mogao učiti slušajući vijesti.
I onda je u naš život ušla kablovska televizija. Sjećam se da sam danima gledala reklame za igračke na TV-u, sve one bebe što pužu, plaču, seru, i sve autiće koji se rastavljaju u milion komada. A moji drugovi iz razreda nisu disali gledajući nekakvog Hulk Hogana i kečere. A onda je došao rat, koji ipak nije imao veze sa ulaskom kablovske televizije u naš svijet, tu su u pitanju bili neki drugi kablovi.
Danas imam, čini mi se, preko 40 TV kanala. Najmanje 10 do 15 je domaćih, tačnije ovih koje razumijem. Imam i TV Sloveniju ali njih ne razumijem, a TV CG razumijem šta pričaju ali oni izgleda ne razumiju da smo u 21. vijeku tako da i dalje uglavnom emituju nekakve seoske zabave. I pored toliko kanala danas TV gledam puno manje nego prije, osim kad se nekad zeznem i slučajno prebacim na Discovery, National Geographic ili Animal Planet. Tad obavezno izgubim par sati pokušavajući se odvojiti od ekrana. I uprkos ovim primjerima mislim da pored ovoliko TV kanala danas ima puno manje kvalitetnog programa. U današnje vrijeme skoro se svako može pojaviti na televiziji. Nikad nismo imali više „poznatih“, nikad nije bilo ovoliko ljudi koje svi znaju, a najčešće pojma niko nema o njihovom radu. I ne mislim tu samo na Simonu i Antu.
Novi televizijski izum u vidu Reality show-a i izbora talenata raznih vrsta su preplavile ekrane. U početku su nam servirali anonimne ličnosti koje su tako dolazile do svojih 15 minuta slave. Onda je to valjda postalo dosadno pa su stvarne zvijezde angažovane da zabave narod – natrpali su ih u kuće Velikog brata, Debele mame, na kojekakve Farme i Izgubljene. U pauzama između takvih dešavanja daju im da pjevaju i plešu pa tako dobijete „Ples sa zvijezdama“ i „Pjevanje sa zvijezdama“. A evo, sad su potrošili i poznate pa najčešće angažuju one koji su postali poznati tako što su se pojavili na TV-u kao anonimusi. I tako ukrug idući dođemo do toga da će i oni nekad ponovo postati nepoznati, pa je za očekivati da ni Hanu Hadžiavdagić uskoro niko neće znati, tačnije da će nam i ona postati skroz nepoznata.
Meni se odavno vrti u glavi ideja da bi na sljedećim izborima mi članove predsjedništva mogli birati u nekom Reality show-u. Na primjer da sve stranačke kandidate naguramo na farmu ili negdje na planinu, i da im 24 sata upalimo kamere. I da narod glasa za svoje favorite. I da onda zadnja trojica budu troglava aždaja. Naravno, svakako treba voditi računa o nacionalnom ključu, ali za to bi bila zadužena Centralna izborna komisija u saradnji sa Regulatornom agencijom za komunikacije. A ako sumnjate u to da bi političari bili zanimljivi u takvoj emisiji pogledajte Velikog brata koji se upravo emituje na ružičastoj televiziji jer je tamo trenutno jedan od aktera Nenad Čanak. Sudeći po njegovom učešću nismo daleko ni od ove moje ideje.
Za kraj samo mogu reći da se rado sjećam one lijepe emisije koju sam gledala kao dijete a zvala se „Nedjeljni zabavnik“. To je ona emisija koju je vodio Bosanac koji je prvi otpjevao „Lejlu“ na Eurosongu, Travničanin Seid Memić Vajta. Jeste, isti onaj Vajta kojeg su sad ugurali na Farmu da čisti štalu i zabavlja Simonu.
I neka mi neko kaže da prije nije bilo bolje. I Vajta je prije bio bolji!
