I sama vrlo često posegnem za Ebay kupovinom, a prije nekih 20 dana sam odlučila da kupim tamo i Starke. Crvene, duboke, one koje su mi se uvijek sviđale a nikad mi se nešto nije dalo da ih kupim. Danas sam ih dobila i evo uživam u njima. Čitav ćejf me sa transportom iz Hong Kong-a koštao 37 KM (19 EUR).

Jesu li original? Mislim da jesu, bar ne vidim razliku na njima od ovih koje kupim ovdje u prodavnici. Piše sve isto, samo nema kutije.

Prije svega niko od njih nema neku normalnu i ažurnu web stranicu. Na njihovim web stranicama ima jako malo fotografija što mi nikako nije jasno. U periodu kad se slika sve što postoji i kad svaka šuša ima neki fotoaparat oni jedva da postave jednu fotku stana ili kuće.

Nakon mnogo muke ja sam uspjela prodati onu vikendicu i naći garsonjeru, ali mi je i dalje ostala ova famozna kuća. Zato sam danas otišla i lično napravila brdo fotografija, 4 videa i napravila blog. Pa sam taj blog ugurala u Adwordse, stavila reklamu na jedan blog i u nekoliko oglasnika opet postavila oglas sa adresom bloga.

Sad sa nestrpljenjem očekujem da vidim hoće li biti rezultata od toga. Ako bude niko sretniji od mene. Možda da na kraju ovim zeničkim trgovcima prodam patent?

Kako sve izgleda slobodno pogledajte na Prodajem kuću u Busovači. Možda mi date još neki savjet

To su ljudi koji su počeli svoj samostalni biznis i došli u fazu u kojoj imaju dosta novca. Otprilike su već uspjeli razraditi svoj posao i dovesti ga u fazu da donosi dovoljno prihoda, a narod ih je počeo smatrati gazdama, nerijetko “gazdurinama”. To se u Bosni ogleda tako što ih počnu svi srdačno i glasno pozdravljati, utrkuju se da se bar rukuju sa njima i da im pričaju o tome kako su super i kako su baš ovo odlično napravili. Uporedo sa ovim povećava se broj ljudi koji su ih se sjetili jer im je iznenada zapelo za neku sumu novca koju će vratiti čim prije, a takođe i broj onih kojima treba bespovratna pomoć.

Takve gazde uživaju u tom statusu. Pomažu kad mognu, mada češće ako ima publike, odnosno ako ima još neko ko bi mogao vidjeti koliko su oni “široke ruke”. Po pravilu uvijek nose novčanike iz kojih “kipi” novac, da kad ga izvade iz džepa svi mogu vidjeti koliko im je dobro i koliko su uspješni. Vrlo često kukaju o tome kako imaju mnogo posla, kako nemaju vremena, kako je strašno teško naći dobre radnike i kako ih niko ne razumije.

Vozaju dobra auta jer im to ide uz status, mada oni kažu da to rade zbog sigurnosti – nije lako toliko putovati u nekoj krntiji. Kruže priče da uz ovaj status ide i ljubavnica ali to niko nije zvanično potvrdio. Gazda ima u svim djelatnostima – od ugostiteljskih do proizvodnih.

E, baš takve gazde imaju problema sa nekoliko stvari. Najveći problem im je procjena i ocjena tuđeg rada, posebno ako se radi o radu koji je teško preračunati u npr. brašno.

Treba im katalog? Odlično! U najvećem broju slučajeva im morate satima objašnjavati da cijenu kataloga ne čini samo printanje i plastifikacija. Dizajn? Obično kažu “Ma, šta ti je to, sat vremena posla?!”

Fotografije za katalog? Ma dajte, da plate fotografa za fotografije proizvoda? Pored onog svog idiot aparata koji pravi sasvim dobre fotke i svako zna raditi sa njim? Nema šanse! U drugom slučaju će vam donijeti neki strani katalog da skenirate fotke, da ih očistite i obradite i stavite kod njih. Da to naplatite nema govora jer – to su već gotove slike!

Sve što oni ne mogu uzeti u ruku i opipati ne možete im ni naplatiti. I to je pravilo po kojem se svi vladaju. Rad, znanje, sposobnost, vrijeme? To kod vas nikada neće cijeniti niti vam platiti. Moraćete potrošiti mnogo živaca i vremena dok ne dođete u fazu da im možete odbiti neki posao jer tek tada vas počnu cijeniti.

Ni u ludilu im ne pokušavajte pričati o marketingu, o tome šta bi oni i kako trebali uraditi – oni sve znaju najbolje. Ako baš imate neki savjet pokušajte im ga prenijeti tako da izgleda kao da su ga se oni sjetili – u tom slučaju će vam biti mnogo zahvalni, mada će vam stalno napominjati kako je super jer im je to palo na pamet.

Takve gazde rade dobro sve dok ne dođu u fazu širenja. Problemi nastaju ukoliko im poslovi prerastu mogućnosti a oni sami nisu sposobni dio svojih zaduženja prenijeti na druge. Lično nisam upoznala mnogo onih koji su uspjeli održati korak sa rastom i napretkom posla.

Kada pomislim na pojam “trgovac” pred očima mi se ukaže neka starija teta, najčešće iza tezge, koja prodaje svoju robu. U tom mom zamišljanju najčešće je roba koju prodaje manje bitna. Za ovu priču je nevažno i kako je došlo do toga da na muški pojam (trgovac) ja imam asocijaciju na ženu.

Za pojam trgovac ima nekoliko vrlo često korištenih sinonima. Jedan od njih je prodavač ili prodavačica, i čini mi se da je još samo kod djevojčica koje se igraju to cijenjeno i jedno od omiljenih zanimanja. Trgovac ili prodavač radi u trgovini ili prodavnici, a mnogo dobije na cijeni kada se zaposli u nekom velikom hiper ili super marketu. Valjda je i kod trgovaca važna veličina – trgovine u kojoj rade.

Međutim, ako samo malo bolje pogledamo, to je jedno od najrasprostranjenijih zanimanja. Trgovci su svuda oko nas, ili možda bolje reći – svi smo mi trgovci na neki način.

Najviše oglasa za posao ima u rubrici “Prodaja”. Negdje se traže prodavači, a sve češće komercijalisti, unapređivači prodaje, sales manageri, agenti za prodaju i sl. U suštini svi oni manje više rade istu stvar – pokušavaju robu ili usluge pretvoriti u novac. Ne rade svi na isti nači. Neki su tu ona zadnja karika koja krajnjem potrošaču daje robu i uzima novac. Drugi su oni koji robu prodaju trgovinama i za istu pokušavaju ostvariti što bolje uslove, bolji položaj na policama, kraći rok plaćanja i slične stvari.

Ima i onih za koje nikad “na prvu” ne biste rekli da su obični trgovici, valjda zbog robe kojom trguju. Na primjer, da li nekad pomislite da su kreditni službenici takođe jedna vrsta trgovaca. U suštini, oni trguju novcem, krediti su njihova roba koju vam prodaju po različitim cijenama (čitaj: kamatama). U apotekama rade farmaceuti i ni jedna apoteka ne može raditi bez magistra farmacije. U suštini, oni prodaju lijekove za novac i oni su samo jedna vrsta trgovaca. Činjenica, moraju jako dobro poznavati robu kojom trguju za razliku od nekih drugih. U firizerskim salonima rade frizerke. One su trgovci jer vama prodaju svoju uslugu šišanja. Ista stvar je i sa molerima. U prodavnici vam prodaju farbu za krečenje a moler vam proda svoju uslugu krečenja.

Šta se dešava kad tražite posao? Napišete svoju biografiju i trudite se da u njoj navedete što više stvari koje vam mogu pomoći da dobijete posao. Što više kurseva, vještina, znanja i biografija je vrjednija. Na tržištu rada ima veću vrijednost a poznato je da takve lakše dođu do posla. To je suština jer kako rekoh – na tržištu rada. To znači da smo svi trgovci bar onda kad prodajemo svoje sposobnosti, bar onda kad ih pokušavamo unovčiti.

A tu dolazim do onog glavnog (jeste, sve ovo do sada je bio uvod) – koliko je dobrih trgovaca? I šta uopšte znači pojam – dobar trgovac?

Živimo u vremenu kada je ponuda svega mnogo veća od potražnje. Šta god vam padne na pamet – možete birati između najmanje dvije opcije (izuzev izbora dobavljača električne energije i vode u vodovodnim cijevima). U takvoj situaciji bi na cijeni trebali biti dobri trgovci.

Da li to znači da se isplati ulagati u znanja i vještine koje će vas napraviti dobrim trgovcem? I pri tom ne mislim da sad počnete piti jaje ujutro radi dobrog glasa – vrijeme kad su najbolje prodavali oni najglasniji je odavno iza nas. Mislim prije svega na rad na sebi, na sticanju znanja i vještina koje će nam pomoći u tome. Prije svega treba dobro savladati teoriju o onome što prodajemo. Kada prodavači autodijelova budu poznavali robu koju prodaju poput farmaceuta biće mnogo lakše svima.

Osim toga treba posebnu pažnju posvetiti izgradnji samopouzdanja jer samo prodavač siguran u sebe može nešto prodati nekome. A usudila bih se reći da veliku ulogu u svemu ima psihologija u smislu poznavanja ljudi. Samo na taj način se može ispravno pristupiti svima i postići zadovoljavajući rezultat.

A u svakom slučaju se može reći da je ovo široka oblast koja se može mnogo razvijati, a sa njenim razvitkom će vjerovatno i ostale stvari (vezane za nju) krenuti naprijed. Jer, kada uspijete prodati svoje proizvode ostvarili ste cilj koji ste postavili onog momenta kad ste ih proizveli. A nakon toga možete platiti svojim dobavljačima pa da i oni dođu do istog rezultata.

I da, najbolje je kada proizvodite samo ono za što imate osigurano tržište ili potražnju. Ali, to već odavno nije česta pojava.

Na PiK sam se prijavila prije nekoliko mjeseci i to nakon što sam svašta nešto pazarila na eBay-u. E sad, ne znam jesam li zbog toga u svojoj glavi napravila to neko poređenje sa eBay-om ili se to nametnulo zbog činjenice da je PiK složenica od Prodaja i Kupovina? U svakom slučaju, razlike su evidentne.

Prije svega, PiK je nešto poput oglasnika. Vrlo je dobro zamišljen, koliko se razumijem i tehnički dobro urađen. Prodavači postave svoje artikle, kupci pregledaju, a sam PiK je tu kao neka vrsta tezge na kojoj se sve prodaje. Kupci i prodavci komuniciraju međusobno porukama, postavljaju se pitanja i PiK se tu ne miješa. Naravno, postoje tu Uslovi korištenja i preporuke, ali je činjenica da se sami morate dogovarati oko toga kako ćete obaviti plaćanje i kako ćete preuzeti robu.

Ja sam nezadovoljna tim dijelom međusobne komunikacije. Već sam došla u fazu da nakon što dobijem na mobilni obavijest da korisnik „taj i taj“ čeka odgovor kažem ‘baš me interesuje kakvu vrstu trampe mi nudi’. Generalno mi se čini da je skupina polupismenih i nevaspitanih ljudi zaposjela računare i sad se zeza okolo.

Na primjer, imam stari laptop koji prodajem za određenu cijenu. Postoji rubrika u kojoj navedete ako želite zamjenu za nešto, a ako ne navedete ništa znači da hoćete zamjenu za novac. Ja ne znam da li ljudi ne znaju čitati ili smo se nekako neprimjetno vratili u doba trampe, ali ja sam dobila ove ponude: „moze zamjena za laptop sa mog profila i tv kartica“, „dam ti 100eura ako hoces javi se hvala”, “Postoji li mogucnost zamjene za Ipod Apple 80 Gb sa full opremom ?”, “bili mijenjao za ps2 full oprema cipovan malo koristen a i original je ako ne to imam i APN6 uz moju doplatu mozda”, “dam ti 150 u kesu i jos nesto u zamjenu?”, “Da li je moguca zamjena za Nokiu E51 sa nadoplatom od 100 KM?”, “Jel može zamjena za slots aparat ili možda nešto drugo, ne znam šta vam treba?”, “dali je prodat laptop i dali bi mogla doci neka zamjena pogledaj moj profil razmisli pa javi pozzzz”.

Za stari mobitel koji takođe imam u ponudi dobila sam sljedeće: “hoces li zamjenu za nov lg kp500 kuki u kutiji uz tvoju doplatu 60km”, “Imam pitanje vezano za Mobitel samsung X830 što prodajete i jeli sve uredu kupio bi ja mob al ako bi ti htio doci u vitez.”, “imam ja mob anycool ako moze zamjena ????”

Mene ovo stvarno umara. Pobrisala sam dosta poruka koje su bile malo veće bljuvotine i od kojih mi se dizala kosa na glavi.

U suštini, PiK je dobra zamisao, ali je po meni najveći problem nedostatak kulture. Ja se tu vrlo često osjećam kao na pijaci i uvijek se onako za sebe izgalamim na ponuđače koji ne znaju pisati i koji se zbog toga što imam ženski nick prema meni odnose kao prema…da ne kažem šta. Imala sam dvije uspješne transakcije, da ne pomislite da su svi neozbiljni. Ima tu i mnogo normalog svijeta.

Problem je takođe što niko nikom ne vjeruje. Ako prodajem nešto ja ponudim plaćanje pouzećem a kupac vrlo rijetko hoće da tako kupi robu jer je prije toga ne vidi. S druge strane ako kupujem nešto koliko je sigurno da pošaljem novac unaprijed? Ko vjeruje u to da će dobiti nešto kad niti jedan zakon u ovoj državi niko ne poštuje? A da obilazim i pokazujem svima to što prodajem opet nemam garanciju da će je uzeti. Začarani krug izgleda.

Ne znam u kojem pravcu će se sve razvijati. Moguće je da je ovo dovoljno i većini zadovoljavajuće i da spadam u rijetke koji bi radije stvarno kupovali putem interneta plaćajući karticom i pridržavajući se raznih pravila. U svakom slučaju možda PiKovcima ovaj moj osvrt pomogne u sagledavanju situacije u ovom okruženju od strane nekog ko im želi svako dobro i uspjeh u daljem radu.

Oni koji posjećuju ovaj blog znaju da sam neko ko sa pravljenjem pite nije baš u najboljim odnosima. Činjenica, ima tu određenih pomaka ali još uvijek se manje umorim i namučim dok napravim blog I pored toga što sam uspjela nekoliko puta razviti jufku (bilo je svuda, činjenica) češće se odlučim za to da jufku kupim. Uvijek mi fali vremena – to je recimo najbolji i najčešći razlog za kupovne jufke.

E sad, kako neko totalno neiskusan odabere jufku u prodavnici? Ima milion vrsta, različitih naziva i sve liče jedna na drugu. Nemaš mogućnost da vidiš konačan proizvod koji nastane od te jufke dok sam ne napraviš nešto – dakle kupuješ na sreću. Prvi put sam imala konsultanta koji je rekao “ova semberijska je najbolja”. Kupila tu nekakvu semberijsku jednom i nakon toga kao da je u zemlju propala! Sve mi se čini da sam tad kupila zadnju koja je proizvedena. Zato sam pri sljedećoj kupovini u jufke gledala kao da kupujem automobil. Jedna mi je djelovala debelo, druga je imala loše odštampan najlon na sebi pa sam mislila da vjerovatno ni jufka ne valja, treća je izgledala kao da je već korištena. Među svima njima se posebno isticala super “ušminkana” jufka marke “Sprind” ali sam nju preskakala jer kontam “dok ovi ulažu ovako u pakovanje garant imaju problema sa kvalitetom proizvoda” – razmišljanje jedne tipične Bosanke koja se nešto kao razumije u marketing. Na kraju ipak uzeh “Sprind” jufku, sa naglaskom na jufku za pitu jer imaju i posebno onu za baklavu. Jufka za pitu ima jaja u sebi, to je razlika.

I sad, šta se dalje dešava? Prilikom raspakivanja ugledam na celofanu natpis “besplatni info telefon” i broj. To je ne znam koji po redu proizvod na kojem piše “besplatni info telefon”. Sto puta mi je palo na pamet da okrenem taj broj, samo da čujem kako to sve funkcioniše, da sama provjerim koliko je to ozbiljno, razumiju li se tete koje rade na njemu u proizvode uopšte i sl. Palo mi na pamet da nazovem “Sprind” i pitam kako ću sad od te njihove jufke napraviti pitu? Možda imaju neki svoj tajni recept?

Elem, osim razmjene razmišljanja na twitteru nisam nikog zvala nego sam po mom starom običaju potražila “Sprind” na internetu. I naravno – našla ih – Sprind. Tu sam vidjela da osim pomenute jufke ova firma ima još mnogo zanimljivih proizvoda i da su oni baš onako jedno ozbiljno preduzeće. Ono što mi se najviše sviđa jeste to što imaju neke proizvode koje nisam vidjela kod drugih, poput pakovanih sendviča. Činjenica je da te sendviče ne viđam kod nas u Zenici ali moguće da ih tek sad ugledam negdje na polici.

Šta sam htjela reći sa ovim kompletnim postom? Postoji određeni broj ljudi kojima mnogo znači kako izgledaju proizvodi koje kupuju, čak i kad je u pitanju najobičnija jufka. Postoje čak i u BiH ljudi (poput mene ) koji vole pronaći kutak na internetu na kojem piše sve o kompaniji čiji proizvod su kupili. Meni mnogo znači kad znam da iza moje jufke stoji ozbiljna firma koja čak ima i telefon na koji možda mogu tražiti recept. Ili kako kažu “da ne čuje zlo” – koju ću moći nazvati ako mi nakon pite bude loše. Pa da onako po našem običaju svu krivicu za neuspjeh ručka svalim na proizvođača jufke a ne na mene koja sam je filovala. Meni to mnogo znači i mogu sigurno reći da su do daljnjeg sve ostale jufke za mene umrle. A tako se stvara stalni i redovan kupac.

Jer, ono što je najvažnije od svega – pita je uspjela super jer je jufka pored dobrog pakovanja i normalne cijene – super kvalitetna.

slika preuzeta sa Sprind

Meni je na primjer nezamislivo raditi bilo kakav posao bez prisustva na internetu i aktivnog korištenja svih njegovih prednosti. E-mail mi je nešto što provjeravam nekoliko puta dnevno i odgovaram u najkraćem roku, naročito ako su u pitanju poslovni mailovi. Međutim, moja najbliža okolina je vrlo inertna po tom pitanju. Na primjer, prije desetak dana sam pronašla da jedna firma u mom gradu proizvodi nešto što će mi vjerovatno trebati uskoro. Odmah sam im poslala upit i pet dana je trebalo da dobijem odgovor. Ok, bilo je nešto praznika pa sam imala razumijevanja. Nakon njihovog odgovora sam poslala još jedan mail sa konkretnim pitanjem za cijenu i sve što me zanimalo. I ovaj put je prošlo skoro sedam dana. Objektivno – obično pismo poštom putuje kraće. Nikad mi neće biti jasno zbog čega ljudi tako sporo usvajaju tehnologije koje im samo mogu pomoći i koristiti za poboljšanje kvaliteta života i poslovanja.

Spomenula sam na početku da kupujem putem interneta. Godine su prošle od kako sam obavila svoju prvu online kupovinu. Igrom slučaja bile su u pitanju knjige i to iz naše online knjižare „Interliber“. Plaćala sam pouzećem jer tad nisam ni imala karticu za plaćanje. Nakon toga sam nabavila karticu pa nastavila sa kupovinama, najčešće na eBay-u. Ne znam za druge, ali ja uglavnom koristim britanski eBay, zbog jezika naravno. A i najlakše mi se snaći kod njih. Kupovala sam do sada svašta nešto. Ručni sat „Lacoste“ nabavljen po povoljnoj cijeni još uvijek koristi istu bateriju sa kojom je došao. Prošlo je od tada dvije i po godine. Kupovala sam i odjeću i uvijek bila zadovoljna. Sa veličinama nemam problema jer ono što tamo piše obavezno i odgovara onom što očekuješ, M je uvijek standardne veličine M. Kupovala sam i neke stvari samo zbog toga što su bile totalno jeftine, poput pedometra za mjerenje pređenih kilometara koji od kako je stigao nije još izašao u šetnju – skuplja prašinu na polici. eBay mi je uvijek rješenje za pronalaženje stvari kojih nema kod nas, ili je komplikovano doći do njih. Prije par dana me kolega zamolio da mu potražim punjač za bateriju od fotoaparata. Svoj je izgubio a u radnjama kod nas nije našao takav. Pronašla sam pomenuti punjač i u roku od 5 dana je bio kod mene. Nekad me stvarno iznenadi brzina kojom stvari stignu. Čak iz Hong Konga stvari dođu za maksimalno 10 dana što je super s obzirom na to gdje se isti nalazi.

Uglavnom lično imam samo pozitivna iskustva sa svim online kupovinama. Znam da se mnogi plaše korištenja kartice i plaćanja putem interneta. Ja sa tim nemam problema, u svakom slučaju na računu čiju karticu koristim inače svjesno ne držim mnogo novaca tako da je time rizik sveden na minimum. A što se tiče prodavaca svi su maksimalno profesionalni. Od Engleza sam to nekako i očekivala ali me iznenadila prijatno poslovnost Kineza. Prilikom jedne kupovine konkretno iz Kine poštarina je iznosila više nego je rečeno u početnom dogovoru. Kineskinja (žensko je bilo u pitanju) je poslala robu i samo napomenula da je to koštalo 40 dolara više ali da ćemo to riješiti prilikom sljedeće transakcije ukoliko dođe do nje. Već sam dugo u privatnim vodama kod nas i pouzdano znam da bi tako nešto bilo teško moguće doživjeti od strane nekog našeg domaćeg trgovca. Ali, ko zna, možda Kina baš zbog takvog odnosa i osvaja svijet.

U svakom slučaju internet je u velikoj mjeri promijenio sliku svijeta i pomogao globalizaciji. Informacije su svima na dohvat ruke pa je u skladu sa tim konkurencija poprimila globalni oblik. Bilo šta da proizvodite morate biti svjesni da uvijek ima najmanje jedan Kinez koji proizvodi to isto i koji je osim toga uvijek tehnološki napredan taman toliko da bude konkurencija i vama. Što prije ljudi na ovim prostorima postanu svjesni toga veće su šanse da naprave korak naprijed – ne samo ka poboljšanju pozicija na tržištu nego sve češće i ka opstanku.

U Zenici su najzastupljenije trgovine koje su u sastavu nekoliko trgovačkih lanaca – Konzum, Bingo, DP, Ekro (Ekor) komerc i Has-komerc. Raspoređene su svuda po gradu i ima ih u raznim veličinama – od onih malih prčvarnika u koje jedva stane nešto robe do ovih najvećih u kojima se možete snaći jedino uz pomoć GPS uređaja. Ali, da krenemo redom.

Konzum
Dio velikog lanca koji i kod nas u BiH nosi isto ime kao i u matičnoj zemlji Hrvatskoj (u Srbiji je to Idea). Na Kamberovića polju u sklopu Shopping centra se nalazi kažu najveći u BiH. Stvarno je ogroman, ima svega i nerijetko je na spisku radnji koje često posjećujem. Ispod robne kuće u centru grada se nalazi drugi u kojem sam čest kupac. On je manji ali meni bliži i više „na nogu“. Što se tiče izbora robe Konzum zaslužuje visoku ocjenu, ali što se tiče cijena i tu su u višem rangu. I sama u drugim radnjama pronađem artikle koji su po pola marke jeftiniji nego u Konzumu. Na primjer, oni na sve strane reklamiraju cijenu ulja od 2,05 KM i to je kao sniženo, a isto to ulje je u svim ostalim radnjama bez sniženja po toj cijeni. Osim toga Konzum ima rijetko ljubazne radnice. Kad kažem rijetko mislim na to da bi trebale biti često ljubazne jer ne rade tamo za krompir niti volontiraju. Takođe štede na kesama pa se zna desiti da se na kasi morate objašnjavati sa kasirkom zbog čega vam treba još jedna kesa. Konzum ima lijepo uređene radnje i u svakoj mnogo kasa koje stoje prazne. Onaj na Kamberoviću ima čini mi se 15 kasa ali nikad ne radi više od 5. Ima i malo radnika (ili se negdje kriju) pa često morate čekati da vas neko usluži na odjelima gdje se ne možete sami poslužiti.

Bingo
Bingo je dio lanca iz Tuzle, dakle domaći. U Zenici ima jedan veliki market u Lukovom polju, a osim njega u gradu ima još nekoliko manjih samoposluga. Ona priča o hljebu sa početka teksta potiče iz prodavnice Bingo. Osim ove zamjerke na neraspoređen hljeb (jedna naljepnica na polici sa oznakom proizvođača bi riješila sve muke), ogromnu zamjerku imam i na organizovanost radnika. U njihovim radnjama se konstantno roba prima i slaže na police. Ja imam utisak da oni stalno samo slažu robu i pri tom mi nije jasno kako je nikad ne uspiju složiti do kraja i kad je uopšte uspiju prodati? Ja uvijek moram preskakati neke kutije da bih dohvatila nešto i uvijek moram nekog prekinuti u slaganju robe da bih pitala bilo šta. I ovdje su radnice rijetko ljubazne, a često znaju biti i skoro bezobrazne. Prednost im je u dobrom izboru i još boljim cijenama pa zbog toga trpim sve loše stvari.

DP
DP u suštini znači „drvo promet“. Kako je došlo do toga da se firma koja se tako zvala okrene trgovini robe široke potrošnje ne znam ali znam da je to takođe domaća firma. U Zenici imaju nekoliko prodavnica i meni lično su omiljeni, naročito prodavnica iznad bivše diskoteke „Šen“. Sve im je fino složeno i raspoređeno, uz mnogo reda tako da se vrlo lako snaći, a radnice su jako ljubazne i uslužne. Zašto je to kod njih tako pojma nemam ali mi one konkretno dokazuju da nije u pitanju to da Zeničanke ne znaju biti ljubazne. Očito iza toga ima neka druga pozadina jer u svim DP radnjama je ista stvar – svugdje su OK. Cijene i roba su sasvim zadovoljavajući te se ja nekako najljepše osjećam kad kod njih trošim svoje pare.

Ekor – komerc
Nekad se zvao i Ekro-komerc ali pošto ne znam kako su ova slova u imenu zamijenila redoslijed ne bih o tome. Ova firma je kupila bivši Progres i nalazi se uglavnom u njegovim radnjama. Na Odmutu i pored Zeničanke imaju dvije koje su mi skroz OK, velike su, prostrane, pregledne i lako se snaći. Ostale su manje i gužva je u njima pa ih izbjegavam. Osoblje je srednja žalost, nekako su isprepadane i zbunjene, kao da su se sasvim slučajno zatekle tu pa i ne znaju šta bi radile. Ako pak vide da ćete biti fini prema njima onda i one postanu fine. Po mojoj procjeni fali im iskustva. Ljubaznost? Pa rekoh da su isprepadane, kako će biti ljubazne? Cijene kod Ekre su OK i često znam naići samo kod njega na neke artikle koji su super a nemaju ih drugi.

Has-komerc
Ima ogroman centar u Lukovom polju (ako se ono tamo zove tako) i nekoliko radnji u gradu. Centar je super, ove radnje su male ali mogu poslužiti. Izbor je takođe super, cijene zadovoljavajuće. Usluga? Kad radnice nisu ljute zato što rade za praznik onda su u redu. I još jedna primjedba – ima ih malo. Jedva stignu sve.

Znate šta je najgore u svim ovim radnjama i inače u bilo kojoj radnji u Zenici? Kad neko na kasi iz džepa izvuče – karticu za plaćanje. Ja bih predložila da za takve situacije nama koji čekamo obezbijede stolice. Nerijetko to zna potrajati i po 15 minuta, čuje se da neko vikne „Provlačim karticu!“ i sve stane. Ja sam mislila da stane zbog toga što je to ovdje kod nas još atrakcija – čuj neko ima para na kartici i još plaća nešto sa njom?! Ali nije, nije to. Sve stane zbog toga što najčešće ima samo jedna linija preko koje se vrše transakcije i ona uvijek nekako štopa, i blokira, pa onda ona teta sa kase sa vašom karticom ode na drugi kraj da provuče to na onoj što lakše ide, pa dok se ona odgega i vrati… Ma kažem vam, može se komotno kafica popiti dok se sve završi.

Druga generalna zamjerka ide na račun kolica i korpi za kupovinu. Niti u jednoj radnji nije riješen problem kuda sa kolicima kad ih ispraznite. Svaki put moram pitati tetu na kasi „Kud ću sa ovim?“ Pa onda ona gleda zbunjeno kao da kolica vidi prvi put u životu (valjda konta da sam ih dovukla iz neke druge radnje) da bi na kraju rekla „Pa eto, ostavite tu, ja ću skloniti kad završim“. Pa meni onda bude žao što pored svega ona mora izaći i vozati ta kolica ali šta da radim?

U svakom slučaju se u svim ovim prodavnicama vrte ogromni novci. Ne znam kakvo je stanje sa radnicima inače, kakve su im plate i koliko ih je prijavljeno. Znam samo da su sve pomenute radnje juče radile regularno kao da nije nikakav praznik i isto tako će raditi i sutra na Bajram. Da li će dobiti neku posebnu dnevnicu za to? Čisto sumnjam.

To je firma koja je već postala prepoznatljiva, koja je već stekla određen ugled i koja je na neki način postala sinonim za kvalitetno i moderno muško odijelo. Imaju oko 200 zaposlenih, insistiraju na kvalitetu i dobrom imidžu, poznate ličnosti nose njihova odijela (Hari Mata Hari na Eurosongu, Sulejman Tihić, Dino Merlin, Senad Hadžifejzović i još mnogi). Njihove prodavnice su super, odišu ekskluzivnošću, i do sada ih u BiH imaju nekoliko.

Jedna takva se nalazi i u Zenici, u Shopping centru „Džananović“. I danas mnogo razmišljam o njoj, nakon što sam na jednom nedužnom drvetu naišla na printani oglas koji poziva kupce u ovu istu prodavnicu. Razmišljam o tome na koji li način ta firma zapošljava ljude koji će prodavati njihova skupa i kvalitetna odijela i koliko tim istim ljudima daje slobode u poslovanju? Da li im dozvoljava da sami kreiraju kojekakve „reklamne kampanje“ koje bi trebale privući kupce? Ovako, običnim papirom zalijepljenim na drvetu (vidi sliku na početku teksta) teško mogu privući i nekog na pijacu, da ne govorim koliko to urušava ugled same firme. Nakon ovakvog oglasa će se vjerovatno čuditi ako ljudi pomisle da su njihova odijela jeftina i pristupačna svima.

Na kraju ću samo dodati ono što me od osnivanja ove firme kopkalo – da li je iko živ primijetio da je logotip firme „Granoff“ kopija logotipa firme Davidoff? Nikad nigdje nisam pročitala niti srela bilo kakvo reagovanje, čak ni konstataciju da je to u najmanju ruku krađa. Logo firme Davidoff je 1968-1969 napravio Zino Davidoff i to je u suštini njegov potpis. Spada među najpoznatije logotipe takvog tipa u svijetu, ne uzimajući u obzir sam brand Davidoff koliko traje i koliko je poznat. Kako je Davidoff postao Granoff nije mi jasno, izuzev ako ne postoji neka zakonska regulativa koja kaže da bivši fudbaleri koji su igrali za reprezentaciju mogu prekopirati bilo koji svjetski logo koji im se svidi.

Davno sam došla do zaključka da u mom okruženju postoje dva nepisana pravila o biznisu. Prvo pravilo je da vrlo kratko možeš imati neku originalnu ideju jer će se nakon objavljivanja ideje u javnosti (u vidu pokretanja biznisa, nekog novog proizvoda i slično) pojaviti mnogo više ili manje dobrih kopija. Drugo pravilo jeste da posmatrajući okruženje i određene “biznise” lako možete saznati šta je u određenom trenutku moderno i aktuelno a na osnovu istog se daju naslutiti određene “rupe u zakonu”.

Postoji mnogo apoteka u Zenici, isto tako ima ih mnogo u čitavoj BiH. Činjenica jeste da je ovom narodu običaj da za svaki problem traži brzi lijek, čak i kad se ne radi o klasičnim bolestima. Apoteke su jedno vrijeme nicale kao poslije kiše te tako dovele do ogromne potražnje za kvalifikovanim farmaceutima. Takođe se zna da u gradu postoji neka vrsta monopola od strane Javne ustanove Apoteka (ne znam tačno sad kako se zovu). A možda se najbolje objašnjenje za veliki broj apoteka može naći u prilično politički određenom okruženju koje se u velikoj mjeri preslikva i na zdravstvo. Radi se o tome da je lista lijekova koja se dobija na recept na jedan način vezana za političke odluke a gdje se u BiH politika umiješa tu najčešće nisu čista posla. Sam podatak da se u ZE-DO kantonu esencijalna lista nije mijenjala već nekih 7 godina dovoljno govori o tome koliko idemo u korak sa vremenom.

Postoji vrlo mnogo kladionica u gradu ali je davno rečeno da loša ekonomska situacija utiče na razvoj igara na sreću – još jedan dokaz traženja brzih rješenja za probleme. lli se možda radi o nerealnom pogledu na svijet?

Ono što je meni zanimljivo jeste povećan broj Moto udruženja i povećan broj takozvanih Security organizacija. Sve češće viđam kafane i kafiće koje umjesto SUR ili DOO u nazivu imaju Udruženje građana “to i to”. Radi se o tome da Udruženje građana kao vrsta pravnog oblika omogućava djelovanje vrlo slično poslovanju pravnog lica. Razlika se ogleda u tome što takva udruženja ne podliježu zakonima koji važe za ostala pravna lica – njih ne kontrolišu tržišne i poreske inspekcije, što znači da oni na neki način posluju legalno ali po meni izvan zakona. Bar ove koje vidim da funkcionišu kao kafane ravnopravne onima koje su registrovane kao SUR. Jednostavno rečeno – rupa u zakonu ili nešto treće!

Povećan broj Security udruženja ne treba posebno obrazlagati. Ima ih mnogo, svi imaju neka kratka imena, kojekakve skraćenice, svi imaju automobile ispisane imenom firme, nabildane i zbrijane likove obučene u tamno. Funkcija im je da kao obezbjeđuju objekte od nereda, pljački i sličnih stvari. Trebali bi da rade sve ono što je funkcija normalne policije. Pošto je kod nas policija svedena na nivo zapisničara i ekipe za uviđaj onda su tu “sekjuritiji”. A svi takođe znamo da bi se od svih zaposlenih u čitavom gradu jedva mogla napraviti jedna poštena i nadasve sposobna agencija za obezbjeđenje lica i objekata.

Postoji još jedan trend u gradu Zenici – svakim danom se povećava broj praznih poslovni prostora. Sjećam se perioda od skoro dvije godine ranije kada se otvarao Shopping centar “Džananović”. Tada je u izgradnji bio i “Metalurg” i ja sam stalno mislila o tome kako je to super ali kako će biti prilično teško napuniti sve te prostore. Godinu i po kasnije u Zenici postoji ogroman broj praznih poslovni prostora koji se izdaju ili prodaju. Shopping centar je po mojoj procjeni (odokativnoj) popunjen možda tek do pola, a nije sjajna situacija ni u “Metalurgu”. Na sve to treba dodati mnogo praznih prostora u gradu koji u periodu kad su se ova dva otvarala nisu bili prazni. Ono što mi je zanimljiv fenomen jeste da cijena tih prostora uopšte ne pada što bi bilo logično s obzirom na mnogo veću ponudu od potražnje. Izgleda da Zeničani više vole zamišljati kako bi za određen prostor mogli dobiti 500 Eura mjesečno nego stvarno dobijati 250 Eura. Vrlo zanimljiv fenomen koji možda objašnjava i sve lošiju ekonomsku situaciju u gradu.

Na kraju se moram dotaći i prodaje nekretnina. U proteklom periodu sam mnogo vremena provela istražujući oglase za nekretnine zbog toga što smo pokušavali prodati jednu kuću i jednu vikendicu. Dva mjeseca konstantnih oglašavanja na sve moguće načine rezultirala su time da je vikendicu pogledalo mnogo ljudi, najveći broj čisto rekreativno. To me dovelo do zaključka da Bosanci vole maštati jer su mnogi dolazili iz radoznalosti i imali su svakakve ideje o kupovini često tražeći da im vikendicu prodamo na rate. Ne shvatam tu potrebu da imaš vikendicu ako nemaš para ili da gledaš nešto što uopšte ne kontaš kupiti ali eto. Na kraju je došao čiko iz Njemačke (pravi Nijemac koji je oženjen tetom iz Busovače) i kupio je stvarno. Svi su čitavo vrijeme govorili kako je cijena od 10.000 nikakva i kako to sve vrijedi mnogo više. Realno gledano znam da vrijedi, sama zemlja sa priključcima za struju i vodu košta toliko. Ali šta je vrijednost – to koliko bi nešto vrijedilo u nekim boljim uslovima ili onoliko koliko trenutno možeš dobiti za to? Ako ti novac treba sad onda je po meni 10.000 sad mnogo vrjednije nego 20.000 iduće godine kad ti možda neće ni trebati.

U svakom slučaju mi se čini da kriza u mom gradu i državi najmanje ima veze sa svjetskim trendovima i da sve ostalo mnogo više utiče na to.