Zašto me obradovalo pokretanje snajper.ba u BiH?
Ja već neko vrijeme virkam šta se to sve dešava na snajper.rs, ko je sve prijavljen, kakve se akcije sprovode i sve kontam “A da je nama isto tako!”. Moram biti iskrena, nije mi palo na pamet da će doći do toga da snajper.ba počne sa radom, čak ni nakon pokretanja snajpera u Hrvatskoj, jer nekako BiH uvijek svi zaobilaze. Komplikovani smo, zaostali, malo tržište i sl, uvijek se nađe neki izgovor. Međutim, kad se nađu pravi ljudi onda se umjesto izgovora traže razlozi, znate i sami kako to ide

Konkretno, za one koji ne znaju – šta je Snajper?
To je internetski servis koji daje pregled najposjećenijih web stranica. Snajper koristi popularni alat za praćenje posjećenosti web stranica, Google Analytics. Prednost korištenja Google Analyticsa je što mu vjeruju i vlasnici web stranica i oglašivači (bar tako kažu kad pričaju o tome što koriste njega a ne nešto drugo za mjerenje posjećenosti). Besplatan je pa i možete se prijaviti veoma brzo.

Uspjeh ovog servisa u BiH će zavisiti od broja stranica koje se prijave. U Srbiji je za kratko vrijeme postigao uspjeh jer ga je prihvatila internet zajednica. U Hrvatskoj taj proces ide malo sporije, a mene baš zanima kakva će situacija biti kod nas.

Ono što je važno znati o ovom servisu je uglavnom sažeto u dva teksta na njihovom blogu.

Prvi tekst se zove Zašto biti član Snajpera?

U njemu, između ostalog piše – Nemate apsolutno ni jedan razlog da ne budete član. I još piše:

Budućnost je u preciznijem ciljanju i preciznijem merenju rezultata.

Sve manje je kompanija koje bez mjere sipaju budžete na nekoliko poznatih web lokacija, a sve više onih koji ozbiljno i precizno prave svoje planove sa ciljem da zaista od interneta izvuku najviše što mogu. Sve je više kompanija koje svoj novac pokušavaju utrošiti najpametnije moguće.

Drugi tekst koji preporučujem da pročitate ukoliko imate dilema jeste Ne vredimo svi isto. Ali svi imamo svoje mesto pod Suncem.

U njemu, između ostalog, stoji: Ciljanje oglašavanja se može deliti i ovako – sačma vs. snajper.

Prvo vam donosi pokrivenost prostora, drugo vam donosi siguran pogodak.

Zašto ja imam povjerenje u Snajper?
Možda ima onih koji na Snajper gledaju podozrivo zbog toga što prijavljivanjem dajete uvid u svoje podatke iz Google Analyticsa. Svako ima pravo na svoje mišljenje i na to da sumnja ili vjeruje, je li tako? E pa, ja sam odabrala da vjerujem zbog nekoliko razloga. Kojih?

Nisam neki stručnjak za internet ali postoje ljudi u koje gledam i od kojih, na neki način, učim. Na snajper su prijavljeni mnogi meni poznati i značajni likovi iz svijeta interneta. Oni su meni garancija da snajper vrijedi i ako oni imaju povjerenje u njega onda imam i ja.

Jednostavno, tako funkcionišem. Odvažem argumente za i protiv, a na vagu uvijek stavim ono “KO to govori” jer je  vrlo bitno ko šta ima iza sebe. I na osnovu toga donosim odluku.

Zato Snajper.ba  ima moju punu podršku. Ne samo verbalnu, nego sam se odmah i prijavila na snajper.ba sa svim svojim stranicama.

A i kako piše na njihovom blogu:

Šta možete izgubiti?

Ama baš ništa vrijedno čuvanja.

Na vama ostalim je da odlučite za sebe.

O čemu se tu radi?
Nekoliko članova Beogradske filharmonije je navratilo u ulicu Strahinjića Bana (popularna Silikonska dolina) i na sred ceste, preko puta punih kafića, su odsvirali jednu kompoziciju. Na kraju su, završivši kompoziciju, razmotali transparent na kojem piše “Hvala vam što ne dolazite”. Aplauz koji su dobili na kraju je nakon razmotavanja transparenta, dobio tu neku zbunjenu notu. Ljudi su bili zbunjeni, jer nije slučajno baš ova lokacija odabrana za ovakvu svirku. Pretpostavlja se da ljudi koji posjećuju “Silikonsku dolinu” slušaju totalno drugačiju vrstu muzike.

E sad, ono zbog čega ja pišem ovaj post – meni je ovo genijalan potez. Vidim da se već vide lagano širi internet prostranstvom i samo zbog njega će za Beogradsku filharmoniju čuti i 90% ljudi koji o njoj nemaju pojma. Onaj ko je osmislio ovaj potez je napravio odličnu stvar, ma koliko bila kontraverzna. Ljudi će pogledati video i podijeliti ga dalje.

I kroz njega će upoznati Beogradsku filharmoniju na jedan sasvim drugi način. Vidjeće da oni sviraju dobru muziku i da nisu uštogljeni – znaju se zezati. Kako drugačije bi mogli privući ovoliko pažnje na sebe? Objavljivanjem spiska nastupa u medijima? Svakako, ali ko to čita? Ovako će zainteresovati ljude za sebe, a zainteresovani će sami potražiti njihov program i vjerovatno posjetiti neki od koncerata.

Kada sam nekad prošle godine čitala intervju sa direktorom Beogradske filharmonije Ivanom Tasovcem, bila sam takođe oduševljena. Na žalost ne mogu da nađem taj intervju, ali njegova suština se sastojala u tome da je Ivan totalno drugačiji od onih starih direktora. Svjestan je vremena u kojima živimo i prilagođava mu se, koristi njegove prednosti. Mislim da dobar dio “krivice” za ovaj video leži u tom njegovom pristupu umjetnosti.

Jer, nije svrha umjetnosti i kulture da postoji samo za odabrane. Po meni je njen zadatak da se približi širim narodnim masama, da ih oplemeni i obogati na neki način. Glupo je očekivati da će se povećati broj posjeta na koncertima klasične muzike onako, samo od sebe. Posebno kad vidimo koliko se na primjer izvođači folk muzike trude i ulažu u marketing. Kada svaki direktor pozorišta, filharmonije ili umjetničke galerije bude dostigao bar deseti dio njihovog angažovanja moći ćemo očekivati i veće gužve na ovim mjestima.

Do tada, bravo za Beogradsku filharmoniju! Koja ima odličnu web stranicu, Facebook stranicu, Twitter i Youtube kanal .

A video sa “nastupa” pogledajte u nastavku:

Konkretno je Nina završila Španske i Latinoameričke studije te je čak i magistar. I imala je petlju upustiti se u privatni posao koji nema veze sa ovim što je studirala. Nina kuha za druge jer jako voli da kuha i zanima je sve što se tiče ishrane. Svoj poslovni koncept je jako pažljivo osmislila i pri tome nije kopirala nikoga. Sve je njena originalna ideja nastala u njenoj glavi, u skladu sa onim što je primijetila da fali na tržištu i onim što ona zna i voli.

A posebna stvar koja mi je fascinantna je Ninin pristup marketingu i komunikaciji sa kupcima. 90% komunikacije joj je na internetu – od web stranice, mailing liste, do Facebooka i Twittera. Sve ono što razni stručnjaci, community manageri i svi ostali pričamo da bi trebalo raditi ona uveliko primjenjuje i koristi. I ide joj, funkcioniše. A i to je sama skontala vodeći se iskustvima iz prethodnih poslova koje je radila.

U svakom slučaju ovo je jedna jako lijepa priča i odličan primjer da se sve može kada imaš strast i petlju da radiš ono što voliš a ne ono što se od tebe očekuje. Nadam se da će Ninin posao samo rasti i da će uspjeti ostvariti sve ono što je zamislila. A ako mene nekad put nanese u Amsterdam znam gdje ću jesti.

Kompletnu priču možete pročitati na – Ninina kuhinja – ljubav prema kuhanju pretvorena u poslovni poduhvat

Kao bloger, a osim toga i u funkciji neke vrste pomoćnog urednika na Zenica-Online vrlo često dobijam razna PR obavještenja i pozive. I navikla sam na to. Najveći broj saopštenja mi dolazi na službenu mail adresu Zenica-Online, ali neka se probiju i na moj lični mail. Upravo ta koja se tu nađu me najčešće zbune, posebno kad ne znam zašto sam ih dobila. Takvo je stiglo maloprije.

Prva stvar, adrese na koje je mail upućen su svima vidljive, i da, zahvaljujući tome imam brdo adresa raznih novinara a da nisam sama ni pokušala da dođem do njih. Drugi su mi ranije servirali na tacni svoje kontakte .

Druga stvar – zašto me zovu ne mogu zaključiti iz teksta. Seminar na temu keramike? Ok, imam u planu nekad renovirati kupatilo ali to će definitivno raditi majstor i ne mislim mu ja držati nikakva predavanja.

Treća stvar – rečenica Vaše prisustvo bilo bi nam od izuzetnog značaja mi je poput prsta u oko. U sebi sam mislila: Ok, vama bi značilo, baš fino što toliko mislite o sebi. Ali šta bi to MENI značilo i zašo bih ja došla da vama ugodim? Šta ja imam od toga? Kvadrat pločica možda?

Da obavijestim dalje ljude da dođu, opet pitanje – zašto? Moguće da će na tom seminaru mnogi čuti neke stvari koje će im promijeniti život, ali otkud znam? A iskreno ne znam nijednog majstora.

Četvrto – seminar je sutra. Po mojoj procjeni prekratak rok je u pitanju. Ja vrlo teško mogu za bilo koje sutra ubaciti još nešto, najčešće imam isplanirano minimalno 3 dana unaprijed.

Poenta svega – ne zna ni mene osoba koja mi je poslala poziv. Ne znam ni ja nju. Kao urednik na Zenica-Online dešavalo se da tu objavim i neke stvari koje nemaju baš mnogo veze sa portalom. To se desi kad me neko nazove, zamoli, uspostavi taj neki ljudski odnos, kad znam osobu i najčešće ta osoba ima neke “kredite” kod mene. Ali to se vrlo rijetko dešava i onaj ko dva puta prelista Zenica-Online ili moj blog vrlo lako može logikom doći do zaključka da li me treba zvati na nešto što organizuje. Mislim, OK, možete zvati, kanta na mailu je beskonačna, ali poenta je valjda da se neko ODAZOVE.

Ovo me podsjeća na onu priču o laseru i sačmarici. Pogodi i sačmarica cilj ponekad, ali laser je puno precizniji.

Prijedlog – seminar o keramici? Zenica je takav grad da sve keramičare možete pronaći po banderama. Ne njih bukvalno nego njihove oglase na papirićima. U šetnju lagano sa rokovnikom, popišite brojeve i za telefon – zovite ih. Njima je to interesantno. I prije će oni kupovati kod vas i preporučivati ljudima gdje da kupuju pločice nego što ću vam ja dovesti nekog da kupuje.

Mene zovite gdje se jede. Ili na kulturna dešavanja

A onda sam otišla u Vojvodinu i podsjetila se kako je živjeti tamo. Ja sam, naime, tri godine zaista živjela u toj ravnici i iz prve ruke upoznala kako to sve izgleda. Imala sam priliku provoditi i jutra u njivi, okopavajući kukuruz, berući ga, a nisu me mimoišli ni KRASTAVCI Moje dvije tetke i njihove porodice su naučili da rade 365 dana u godini od jutra do mraka.

I prilikom ove posjete sam posmatrala rođake kako ustaju rano, hrane kokoši, svinje, bikove, kako planiraju kada će orati njivu i kada će i šta sijati. Familija u Bačkoj nema problema kao ovi u Banatu. U Banatu je voda u njivama i zbog nje moraju praviti nove planove. Moj rođak, pola godine mlađi od mene radi u firmi u 3 smjene, a kad dođe kući nastavlja raditi u polju, u dvorištu, u bašti. Računar sa internetom mu je u dnevnoj sobi i u razgovoru mi je spomenuo kako prati situaciju sa vodom u ostalim selima putem nekog poljoprivrednog foruma.

Poljoprivrednici zaista koriste internet
Možda na prvi pogled ne biste pomislili tako nešto ali zaista je tako. Drugi rođak takođe radi u firmi u 3 smjene a kod kuće pored svega ostalog hrani piliće. Znate ono, stotinjak komada, 40-ak dana, pa se to zakolje i zamrzne, proda, kako kad. Hranu kupuje u prodavnici i koliko sam uspjela vidjeti i to je čitava nauka. Postoje različiti proizvođači sa razlikama u cijeni, sastavu, a vrlo bitnu ulogu pri odluci od koga da kupuju igra stručnost prodavača. Koliko on zna o hrani koju prodaje, o tome šta sve još treba pilićima pored nje, kako se daje i kada prestaje sa njom i slično. Da ne pričam o kalkulacijama utroška hrane za prasiće, koliko dana puta količina pa se dobije cijena praseta.

Rodica u Bačkoj nabavila plastenik i sprema rasadu za njega. Mislim da će prvo ubaciti famozne krastavce, a nakon toga planira pokušati i sa cvijećem jer je završila hortikulturu. Da nisam kod nje vidjela rasadu kontala bih da se u zemlju zabode košpa od krastavca pa se čeka da on izraste ali eto, ovako skontah da mi je izgleda učiteljica još poklanjala ocjene iz prirode.

Svi oni se snalaze i žive sa ponekim profilom na Facebooku (zbog kontakta sa ostatkom familije) i sa forumima, a od novina redovno kupuju oglasnike. Najveći dio znanja prenose s koljena na koljeno te učeći jedni od drugih. Ubjedljivo najviše vjeruju ličnoj preporuci – ako je poznanik ili prijatelj nešto probao pa se uvjerio da radi veća je šansa da će probati i neko od njih.

Oni su veliko tržište sa kojim se još uvijek ne komunicira onako kako bi se moglo komunicirati. To mi je prošlo kroz glavu kad sam vidjela da tečo pije mlijeko iz šolje sa logom Sano firme. Kada će neko od svih tih proizvođača ponuditi ljudima poput mojih rođaka informacije na način kako njima odgovara. Oni se neće geolocirati (mada bi bilo zanimljivo pratiti koju njivu trenutno rade), ali će tražiti informacije o hrani, sjemenima, prednostima jednih u odnosu na druge i slično.

Ko im pristupi na odgovarajući način imaće veliku konkurentsku prednost. I to se ne odnosi samo na Vojvodinu, ona je ovdje samo primjer koji me inspirisao. Imamo mi i Semberiju i mnoga druga polja širom regiona. Svima bi pomogle razumljive informacije dostupne 24 sata dnevno. Ne treba tu puno pametovati – pogledajte blog Proizvodnja kornišona Ključ je u jednostavnosti i razumljivosti.

A onda možda i ja posadim neku mrkvu na balkonu

Ista stvar je i sa proizvodima koje kupujemo u prodavnicama. Dok stojimo ispred police i dvoumimo se šta ćemo uzeti, ako nemamo neki “razlog” kao ja u prethodnom postu sve su prilike da ćemo odabrati na osnovu izgleda proizvoda. Sjećam se da se Mahlat jednom žalila kako samo domaći proizvodi ne mogu svoju robu isporučiti u normalnom stanju, pa je njihova na primjer tjestenina uvijek polomljena i uhakana za razliku od tjestenine koja dolazi iz mnogo daljih predjela ali je sva čitava i super izgleda.

Zašto ovo pišem?
Zati što u Bosni i Hercegovini postoji mnogo proizvođača koji rade i prave prilično kvalitetne proizvode koji ne liče ni na šta. Kod nas još važi ona da je bitno šta prodaješ i da će se kvalitet uvijek prepoznati. To je, mislim, postalo opravdanje za sva silna neulaganja u ambalažu, dizajn i sve ostale stvari koje bi trebale privući pažnju kupcima ispred polica. Iskreno, na pamet mi sad pada frižider sa suhomesnatim proizvodima. Kad stanem ispred njega i pogledam “Cekin” proizvode pa nakon toga one neke “pastelne bljak boje” u koje su upakovane domaće BiH salame nije ni čudo što nam je uvoz toliko veći od izvoza. Salama u boji kojoj ne mogu dati ni ime? Da, baš privlačno izgleda.

I upravo zbog toga što inače potrošim vrijeme misleći o ovim stvarima pažnju mi privuče jedna vijest koja kaže – Lemeš – novi dizajn za iskorak na tržištu. Nemam pojma ni ko je “Lemeš” ali me članak zainteresuje pa istražujući nakon njega otkrijem sljedeće – u BiH postoji projekat re.branding koji ima za cilj da unaprijedi vizuelne i marketing komunikacije BH proizvođača. Pokrenut je od strane agencije Mark IN koja je do sada izradila rebrending ambalaže “Coly” tjestenine i “Seti” čajeva, a “Lemeš” je proizvođač i prerađivač mlijeka. Imaju u planu raditi još toga, a detalje o projektu možete pogledati na stranici rebranding.ba

Razliku pogledajte i sami na slikama ispod.

Seti čajevi – prije i poslije

Coly tjestenina – prije i poslije

Lemeš mliječni proizvodi – prije i poslije

Ili štrudlu? Pisala sam i o tome kako sam jednom bacila pogled na niske police i tamo pronašla mrak dobru “Master” štrudlu. Pa sam je kupila i napisala post o tome a ljudi koji je prave mi se zahvalili paketom štrudle zbog njega.

Pitate se zašto ovo pišem?
Kako biste vi nekom proizvođaču objasnili zašto bi možda bilo dobro da oslušne malo šta se to priča na internetu i da se malo uključi u ta dešavanja? Kako nekome ko proizvodi čokoladu objasniti “korist” od njegovog prisustva na internetu? Kako proizvođaču slatkiša “Mljac” (izmišljeno ime, bar se nadam) objasniti zašto ne bi trebao ignorisati internet u svom poslovanju i efekte koje može imati od toga?

Da pokušam objasniti jednostavno?
Ja sam ženska osoba srednjih godina koja voli slatkiše. I kao takva sam neka ciljna grupa svim proizvođačima. Uglavnom do vijesti i svih ostalih informacija dolazim putem interneta, društvenih mreža, blogova i eventualno internet portala. Ne gledam TV, ne slušam radio, ne primjećujem reklamne panoe. I takvih kao ja ima u ovom vremenu već priličan broj.

Proces odlučivanja pri kupovini slatkiša broj 1:
1. Uđem u prodavnicu i uzmem korpu.
2. Dođem do police i stanem – pogledom skeniram sve što se nudi.
3. Uzimam ono što mi je poznato čitav život – Jaffa keks na primjer.
4. Vraćam Jaffa keks na policu jer hoću nešto novo. A i skup mi je.
5. Uzimam Dorina čokoladu. Hiljadu ukusa, nijedan ne odgovara trenutnom raspoloženju. Vraćam Dorinu.
6. Uzimam u ruku Nestle, neku super upakovanu i fenomenalnu čokoladu. Pogledam cijenu i spomenem svim dioničarima Nestlea bližu i dalju rodbinu.
7. Na kraju uzmem Jaffa keks – bar znam kakav je, a i valjda zaslužujem takav keks.

Proces odlučivanja pri kupovini slatkiša broj 2:
1 – 6: Isto kao u prethodnom primjeru
7. Spustim pogled na donju policu i ugledam “Master” štrudlu. Cijena prihvatljiva a čokoladni slatkiš. Kupim.
8. Pojedem, oduševim se, napišem post.
9. Proizvođač, firma “AS Jelah” mi pošalje paket štrudle u znak zahvalnosti.

Proces odlučivanja pri kupovini slatkiša broj 3:
1. Uđem u prodavnicu i uzmem korpu.
2. Priđem polici, sagnem se i kupim “Master” štrudlu. Još uvijek ista cijena i isti kvalitet. Ne razmišljam o promjeni.

E, onda se desi jedna stvar bitna za ovaj proces.
I dalje sam na internetu, čitam i skupljam informacije. Jedan dan se poput požara pronese priča o momku koji je napisao tvit o “Zlatnim cvetovima” i koji mu se ostvario. Nije bilo zlatne ribice, Banini su mu ispunili želju i napravili posebno pakovanje keksa od 150 komada koje su mu poslali. Svi smo širili vijest o ovom genijalnom potezu firme koja se potrudila da svom kupcu ispuni želju i ujedno ga obori s nogu. Pogledajte slike – ovdje i ovdje.

Proces odlučivanja pri kupovini slatkiša broj 4:
1. Ulazim u prodavnicu i uzimam korpu.
2. Prilazim polici i – ugledam “Zlatne cvetove”! Nisam ih do sada probala. Sjetim se @Galeb666 i njegovog tvita. Pomislim kako me stvarno zanima kakav je to keks zbog kojeg je on spreman da umre Uzimam “Zlatne cvetove”
3. Dolazim kući, ne skidam se nego otvaram kutiju. Pojedem jedan. Galebe, razumijem te u potpunosti. Keks je mrak! Keks je fenomenalan! Slikam kutiju a ostatak spremam za kasnije jer mi je žao pojesti sve odjednom.
4. Pišem post i zamišljam kako ću sljedeći put ispred police vjerovatno stajati i biti u dilemi šta uzeti – štrudlu ili cvjetove.

Šta sam htjela da kažem?
Ako niste tu i ne znate o čemu pričaju vaši kupci nećete čuti kako vas hvale ili kritikuju. Propustićete mogućnost da investirajući minimalnu svotu novca ostvarite maksimalan efekat. Nema tog panoa koji će vidjeti onoliko ljudi koliko ih je na internetu vidjelo i čulo priču o “Zlatnim cvetovima” ili mojoj Master štrudli. Nema te reklame u novinama ili na TV-u koja može postići ovaj efekat preporuke od žive osobe koja je zaista uzela u svoju ruku keks i zagrizla ga. I progutala, ne za snimanje nego za svoj ćeif.

A konkretan rezultat?
Sigurno nisam jedina koja je kupila jednu kutiju keksa zbog ovog što je pročitala. I kupiću ih još mnogo. Znam takođe najmanje jednu osobu koja je zbog mog posta o štrudli kupila 2 pakovanja iste – da proba. A zamislite da ste stalno prisutni i da stalno pričate sa kupcima. I da ih čujete kad kažu nešto o vama. Gdje bi vam kraj bio, ihhhh…

P.S. Da ne bude zabune, ne pokušavam isprositi još slatkiša Htjela sam samo ljudima kojima možda nije jasno zašto bi trebali biti tu objasniti da shvate šta se to dešava kad “mi sa interneta” krenemo u prodavnicu. Činjenica, tu važe još dva pravila koja sam ostavila za kraj.
- Prvo je – ko prije djevojci njegova djevojka – u prevodu – ko prije do nas tome ćemo i biti odani
- Drugo je – ko hoće da skonta sve mu je jasno. A znam da ima dosta onih kojima je lakše utjerati metar u g***** nego u glavu Njihov problem.

I bili smo. Dragi moji gosti, nikad me niko nije više udavio… O čemu se radi?

Ispostavilo se da je veče ustvari prezentacija Royal Wool firme koja prodaje one deke, jastuke i ostala čudesa za spavanje, ali od vune. Woolmark kvaliteta, sjećate se toga? Čista runska vuna i fazoni… Mama je dobila jastučić dimenzije 40×40 cm kao poklon. A mi smo dobili nepuna 3 sata priče o proizvodima za spavanje.

Ali da krenem redom. Manifestacija je održana u konferencijskoj sali Metalurg City Centra u Zenici. Znači ne u hotelu “Dubrovnik” jer hotel “Dubrovnik” ima samo sobe. Mene bilo strah kad sam vidjela pozivnicu da nas ne zatvore negdje u sobu. U sali postavljeno par stolova, na njima stolnjak i salvete. Na ulazu nas dočekao Mirza koji je rekao da je naš domaćin. Momak uredan, u odijelu, ispostavilo se da je on domaćin svega toga i da nema nikog uz sebe. Prisutnih 20-ak ljudi, uglavnom stariji. Samo što smo sjeli krenuše konobari iznositi večeru.

Slika govori više od riječi:

Komad pohovane piletine, dvije kuglice krompira, kupus salata. Ukus solidan, ništa spektakularno ali može se jesti. E sad, da li biste se vi suzdržali da ne računate u sebi koliko može koštati ta večera? Ja nisam mogla pa skontah da košta malo. Ali ok, kontam besplatna je pa šta sad, šuti i jedi koliko možeš. Znam inače kakva je kuhinja u restoranu “Trubadur” koji je to spremao pa na osnovu toga zamišljam kako je tekao dogovor oko ove večere i svega. Bilo je garant “Daj nam svega za 3,00 KM”. Ovo što smo mi dobili pod nazivom večera inače u “Trubaduru”, kad dođete k’o pravi gost i sa parama ne možete dobiti ni da se snima skrivena kamera. Ali OK, naručilac plaća i u skladu sa cijenom koju je bio spreman izdvojiti mi smo dobili dovoljno.

Ali smo zato piće plaćali sami. I bez obzira što smo sjedili u sali za konferencije platili smo ga po cijenama kao da smo u restoranu.

A prezentacija?

Čitav fazon sa tim proizvodima od vune je da je to sad najzdravije i da svi oni koji za spavanje ne koriste nešto što nije vuna u stvari rade na laganom ubijanju samih sebe. Pokazano nam je kako ćemo dobiti giht na nozi zbog slabe cirkulacije, a i one nekakve grinje što su opasnije od bilo čega na planeti su svuda oko nas. Samo ih nema u vuni, valjda ih ovce pojedu? Pa nam je rečeno da je u BiH 33% oboljelih od reume a u Engleskoj samo 3% iako je vlaga značajna. Razlog? Englezi su kroz istoriju imali pristup ovcama iz Australije i odavno su naučili nosati vunene čarape i pokrivati se vunom pa im to sprečava reumu. Pa nam je pokazan i jastuk, i prekrivač, i ona neka štep deka za madrac te na kraju i sam madrac. Komplet oprema za spavanje bez koje ćemo umrijeti ako je ne budemo koristili.

Mirza je svoj posao odradio maksimalno profesionalno. Osim što je bio toliko opširan da je meni pažnja popustila nakon sat i po. Ostalih sat i po sam cupkala na stolici, brojala žaluzine na prozorima i borila se za zrak jer znate kako je kad se puši u zatvorenom prostoru. Al’ sam morala ostati do kraja jer onaj poklon jastučić dijele na kraju. A i interesovalo me koliko ta čudesa za spavanje koštaju a i to je odlučio reći tek na kraju. I tako, sjedim i slušam o tome kako nas samo vuna može spasiti i kako ću, ako još dva puta zaspim bez onog prekrivača ili na svom madracu fasovati neku boleščinu, tek dođe red na saopštavanje cijene.

???

Komplet – jastuk, prekrivač, štep deku i madrac uz poklon dekicu, samo večeras na ovoj prezentaciji možete naručiti za samo 2.000 EUR.

Sitnica!

Ali nije za mene. Ja da tolike pare dam za jastuk i madrac više ne bih oka mogla sklopiti kontajući kako sam skoro mogla auto kupiti za te pare. Više mi se isplati nabaviti jednu ovcu za balkon i šišati je za svoje potrebe.

A ovo “dragi moji gosti” je fraza koju je Mirza upotrijebio nekih 142 puta dok sam imala snage i živaca brojati.

Za one koji nisu skontali o čemu se radi – prezentacija uz večeru je način koji je ova firma odabrala za predstavljanje svojih proizvoda, umjesto reklama na TV-u, radiju ili internetu. Vjerujem da kod velike većine ljudi ovaj način ima efekta, zaključih to po horskim odgovorima i klimanjem glava ostalih prisutnih. Ja sam tamo zalutala jer o marketingu znam malo više pa sam sve to gledala iz tog ugla. O ovcama ne znam puno, ali preporučujem svima vunene čarape. To je jednostavno “must have”

Jeste li kad razmišljali o tome zašto vam u nekoj kafani daju besplatne grickalice uz piće a u nekima ne? Ja imam jednu takvu u kojoj samo uz kafu ne dijele kikiriki. Pošto znam gazde te kafane znam da nisu čitali nikakve knjige o marketingu. Znači nije taj kikiriki proizvod naučene lekcije nego osjećaja i iskustva. Kako reče jedan drugi iskusni gazda kafane “Daš im što slanije grickalice, čips i ostalo i oni moraju više piti”. Poslije je neko to iskustvo opisao u lekcijama iz marketinga kao unapređenje prodaje. Daš grickalice džaba – gosti popiju više i time si “unaprijedio” – poboljšao prodaju. Taj isti gazda je u večernjim satima pileće ražnjiće služio bar duplo začinjenije nego inače što je opet drastično povećavalo prodaju piva.

Nego, ja uvijek idem u tu kafanu sa besplatnim kikirikijem kojeg inače ne kupujem privatno niti jedem kad nisam u kafani. Ali kad trebam odvagati gdje ću popiti piće – tamo gdje za 1 KM dobijem čašu pelinkovca ili tamo gdje za 1 KM dobijem čašu pelinkovca i kikiriki – KIKIRIKI uvijek pobijedi. Čak i kada cijena naraste na 1,50 KM opet idem za kikirikijem, bez obzira što za onih 0,50 KM mogu kupiti jednu čitavu kesicu. To vam je taj marketing – kada vas vlasnik / prodavac “ubijedi” da ste za njega posebni. Jednom kad “kupite” taj osjećaj gotovo je – kasnije može da vam prodaje šta hoće i kako hoće još dugo, nećete primijetiti

Primjer koji mi se urezao u sjećanje:
Ja sam 3. i 4. razred srednje škole završila u Zrenjaninu. Nedaleko od gimnazije, u prolazu je bila kafana u kojoj smo vrlo često ispijali kafe čekajući časove (ili bježeći sa istih). Uopšte se ne sjećam imena kafane, a i enterijer mi je ispario iz pamćenja. Ali jako dobro pamtim da se tu uz šoljicu kafe dobijao 1 dcl limunade. Tih nekoliko gutljaja limunade se vrlo teško mogu preračunati u pare, ali koliko vrijedi činjenica da ja već 16 godina od završetka gimnazije pamtim tu “sitnicu”? Ups, sad svi možete izračunati koliko imam godina

Uspješni menadžeri, ili po naški “gazde” najčešće iskustveno dođu do ovakvih ideja. Sjednu i skontaju sami šta bi im moglo popraviti poslovanje. Odvažu trošak koji nosi besplatni kikiriki, limunada, kolačić uz kafu i preračunaju ga u vrijednost imidža, dodatnog tasa na vagi kod odluke gdje popiti kafu ili kupiti cipele (tamo gdje dobiješ besplatnu kašiku za obuvanje). Neki opet pročitaju tonu knjiga, saslušaju sijaset savjeta i opet kad im kažeš “A kikiriki?!” zakukaju “Aaaa, znaš li ti koliki je to trošak?!”

A na kraju vam moram ispričati jedan stvarni zenički primjer star 15-ak godina. Kada je momak koji je bio zadužen za vođenje jedne kafane ušao u prepun objekat primijetio je da već neko vrijeme svira strana muzika. Odmah je tražio da konobar (danas se on zove DJ) promijeni kasetu i pusti domaću muziku. Zašto, pitali su ga. Zato što domaće pjesme svi znaju, pjevaju naglas a tako im se brže usta suše i moraju više piti!!!

Pa vi i dalje puštajte Guettu u kafanama

Ako upišete medicinski fakultet i nakon 3 godine studiranja odustanete jer ne možete da učite toliko znači li to da je medicina osuđena na propast a ta nauka totalni promašaj?

Ako vaša marketing kampanja koju ste plasirali na Facebook propadne ili vam ne da nikakve rezultate je li to znači da Facebook ne valja?

Velika većina ljudi će na prva dva pitanja dati negativne odgovore. Ali će takođe velika većina “stručnjaka” za svoje propale marketinške aktivnosti na Facebooku optužiti upravo – Facebook. “Mark, ništa ti ovo ne valja i tih pola miliona ljudi su budale, znaš!”, već čujem te stručnjake kako drobe sebi u bradu jer su se sreli sa nečim novim a pokušali da ga iskoriste na svoj stari način.

Juče sam slučajno nabasala na članak – Facebook za propast marketinške kampanje. Pročitam članak (znam da ćete i vi) i malo me spopadne muka, iz više razloga. Prije svega “preneseno iz Dana” a nigdje ime autora. Odem na web Dana – tamo samo naslov stoji, a na tekst ne mogu, logično. Prvi januar, da li rade trafike pitam se? Kaputić na sebe pa na ulicu – rade. Kupim tako novine i pročitam da je autor Eldar Dizdarević i da izvorno piše za www.beta.ba.

Ovaj dio o autoru sam napisala da se zna ko je pisao članak i za šta (novine papirnate koje se kupuju na trafici ili se plati pretplata za online izdanje). Vrlo često je na našem webu teško ući u trag početnom tekstu a autor se zna takođe zagubiti. Veće face ispadnu svi koji znaju kopirati i prenijeti tekst (ili ga prekucati) nego oni koji sjednu i napišu nešto iz glave. Ali, to je već druga tema.

Dakle, Eldar piše o jednoj firmi koja je pokrenula svoju nagradnu igru na Facebooku pa zbog loših rezultata morala da je prebaci na svoj web. Vrlo jednostavno mi je bilo zaključiti o kome se radi – Lutrija BiH. Oni imaju svoju Fan stranicu na Facebooku “Zamisli dobiješ” pokrenutu radi ove kampanje i nagradne igre. Zada se sedmična tema a korisnici svojim videom ili fotografijom treba da je dočaraju na što originalniji način. Ko osvoji najviše lajkova dobija 600 KM.

Eldar kaže da je “Ova nagradna igra je brižljivo izreklamirana na televiziji, u štampi te na nekoliko ovdašnjih veoma popularnih internet portala. Kampanja je krenula s velikom medijskom pompom i trebala je trajati šest dana. Međutim, rezultati kampanje u prva dva dana bili su najblaže rečeno poražavajući. U roku dva dana postavljene su samo tri fotografije i nijedan video! Čim su administratori vidjeli ovako “mršave rezultate”, cijela je igra prebačena na internet stranicu kompanije jer se na njoj, za razliku od Facebooka, može manipulirati. Stoga je za pretpostaviti da će u narednih par dana administrator stranice pozvati prijatelje i bližu i dalju rodbinu da postavljaju slike i video klipove”.

Njegov zaklučak i osnovna teza članka je da su ljudi koji su sve ovo kreirali promašili ciljnu grupu i da je to uzrok neuspjeha. Navodi se takođe primjer banke koja se reklamirala na Facebooku i čak time smanjila kreditni portfolio banke. Autor kaže:

“Pa u čemu griješe naši marketinški stručnjaci i agencije? Nema nikakve sumnje da je Facebook zaista posjećena stranica, vjerovatno najposjećenija internet stranica u Bosni i Hercegovini. Međutim, posjetitelji Facebooka jednostavno nisu ciljna grupa u ovakvim kampanjama. Najveći broj posjetitelja Facebooka iz BiH ima manje od 15 godina (dakle, ne kupuju ništa i ne dižu kredite), a dobar dio preostalih posjetitelja su besposleni mladi ljudi (koji također ništa ne kupuju niti dižu kredite) te takozvana “djeca seniori”, dakle dobro besposleni ljudi starosne dobi između 25 i 40 godine (koji također ništa ne kupuju i ne dižu kredite). Stoga zapravo i ne čudi što bh. marketinške kampanje na Facebooku propadaju, uprkos nesumnjivo velikom broju posjetitelja te internet stranice. To bi, otprilike, bilo kao da očekujete dobre rezultate vaše reklamne kampanje za prodaju visokolegiranih specijalnih čelika koje reklamirate na internet stranici namijenjenoj porodiljama”.

Facebook ne radi i svi se mi tamo zahebavamo, mladi smo i neozbiljni te taj medij zbog toga ne daje rezultate ovim vrsnim marketinškim stručnjacima. Ja sam presretna što je to tako, zaista

Prije svega, Facebook je društvena mreža, ne medij niti web stranica. Kao takva ima svoja pravila ponašanja i zakonitosti. Neka od njih se mogu pročitati u oficijelnom dijelu a ostala, važnija, naučite koristeći ovu društvenu mrežu. Koliko god mi Mark nekad išao na živce moram priznati da je Facebook zanimljiv baš zbog toga što ne može neka tamo Lutrija BiH koja je navikla da sve može kupiti novcem doći i na Facebooku raditi stvari onako kako je ona zamislila ili navikla.

Prije svega, Lutrija BiH nema svoju Fan stranicu na Facebooku inače. To je prva i osnovna greška. Oni imaju svoju web stranicu i brdo para da se reklamiraju na portalima, TV-u i novinama. Tako su i reklamirali svoju nagradnu igru na Facebooku. Ne na Facebooku gdje su željeli da se ljudi igraju sa njima. I to je glavni problem. Nemate svoju mrežu, grupu ljudi koji su se okupili zato što vole vaš proizvod, kompaniju ili uslugu? A hoćete da im upadnete tek tako i da oni kao poslušni kučići polete za 600 KM da se igraju sa vama? E ne može! Zato ste morali preseliti svoju kampanju na vašu web stranicu. Nije to zbog toga što vam ciljna skupina nije na Facebooku. Tamo ima itekako mnogo ljudi svih profila, uzrasta, primanja i zanimanja. I sasvim sigurno bar 60% njih igra Bingo ili Loto. Samo na Facebooku vi morate igrati po pravilima koja postavljaju oni – njegovi korisnici. Nije jednostavno, znam. Ali se isplati potruditi ako vam je stalo do njih.

Što se tiče banke koja je izgubila reklamiranjem na Facebooku…
Ne čudi me što je to tako, uopšte. Banke već 100 godina imaju svoja pravila rada i reklamiranja (kao i ostali, uglavnom). Navikli su da su oni ti koji pričaju a ostali slušaju. Sa društvenim mrežama je obrnuta situacija. Ne možete kupiti vjernost! I ne možete kupiti ljude koji će da vas vole! Nijedna prava ljubav se ne kupuje i tačka. A Facebook nije zamišljen kao oglasna ploča gdje će se pojaviti vaš oglas i korisnici će potrčati za vama. Svijet se mijenja i pravila se mijenjaju. A ova nova pravila određuju – korisnici, vaši sadašnji i potencijalni kupci. Ko vam je kriv kad niste jedini, kad imate ogromnu konkurenciju i kad zbog toga morate da se spustite među njih i skoro “prosite” za malo pažnje

Naravno da nećete svoje kredite prodavati na Facebooku. Na toj mreži možete biti prisutni da biste svojim klijentima bili “pri ruci”, da biste im odgovarali na pitanja ako ih imaju za vas a lakše im je da vas pitaju tu nego da dođu u poslovnicu. Takođe možete da gradite i jačate svoju vezu sa klijentima, možete da im se udvarate, možete da budete ljudi od krvi i mesa, ljudi koji imaju osjećanja i možda baš zbog toga potencijalni korisnik odabere vas a ne neku banku koja mu nije na očima i koja je smrknuta.

Ali to sve ne možete raditi zbrda – zdola i na svoju ruku, posebno ako ne znate KAKO ni vi ni vaša marketinška agencija Ima onih koji znaju. Za početak pročitajte tekst – Cilj Strategija Taktika da steknete malo širu sliku o tome.