U protekloj godini sam ovdje napisala 76 tekstova, a blog Cyber Bosanka je posjetilo skoro 28.000 posjetilaca.

Čitali su me iz 82 zemlje svijeta, a najviše iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.

Najviše posjeta je došlo putem Facebooka, zatim Googla, a onda Twittera.

Najčitaniji tekstovi u protekloj godini:

Tražim posao – kako ću ga naći?

Lično iskustvo ili škola community managementa koju trebate izbjeći

Šta je internet? – 1. lekcija

Propadaju vam marketinške kampanje na Facebooku?

BHT i reklame – dajte nam mogućnost izbora pa ih onda zalijepite preko čitavog ekrana!

Heklanje i internet – post iz juna 2009. godine koji je uvijek u vrhu po čitanosti jer je jedna od top tri ključne riječi na mom blogu – heklanje A nema veze sa heklanjem, ja i dalje ne znam da heklam. Uglavnom – eto niša pa bujrum, ko hoće

Facebook – kako ga koristiti – 10. lekcija

Što se tiče ključnih riječi, evo da vidite šta rekoh o heklanju

Uglavnom, tako je bilo ovdje na blogu u prethodnoj godini. Ja sam zadovoljna rezultatima jer pišem kada me nešto inspiriše (čitaj: “podbode”) i bez nekog posebnog plana. Svaki plan koji sam napravila je pao u vodu tako da je ovo sve uglavnom spontano.

U idućoj nastavljam sa pisanjem, naravno. Imala sam volju da napišem neke novogodišnje odluke. Još od 13. decembra se kanim napisati tako nešto (pojašnjenje: 13.12. napunih famoznih 35 godina) i još nisam uspjela posložiti sve u svojoj glavi. Ne idu mi te odluke, iskreno, a nisam ni od nekih velikih želja.

U suštini, ova godina na izmaku je imala u sebi i jako dobrih i jako loših momenata.

Nakon puno godina sam donijela odluku i zatvorila svoju radnju u koju sam uložila mnogo energije a dobila uglavnom sikiraciju. Da sam je kojim slučajem ranije zatvorila sve bi bilo ljepše i lakše. Ali dobro, na greškama se uči, je li tako? Uglavnom su mi svi neuspjesi i loši momenti vezani za posao i finansije i bilo je momenata kad sam ostajala bez snage i volje da se borim. Nadam se da takvih situacija neću imati u 2012.-oj i da će sve biti kako treba.

Drugi dio godine je donio i poslovni preokret, posao i ono svjetlo na kraju tunela koje me u suštini i drži u svemu što radim

Pamtiću ovu godinu i po “oživljavanju avatara” Na E-trgovini, u Zagrebu, na BlogOpenu, #TweetUpBL sam konačno upoznala mnogo ljudi koje pratim, čitam i koji me inspirišu. To je definitivno najbolji dio svega ovog što radim i ja ću se truditi da i u narednoj nastavim sa ovom praksom pretvaranja online u offline svijet.

Ono što želim sebi želim i svima vama – puno zdravlja, sreće i razloga za radost. A po mogućnosti što manje razloga za nerviranje i tugu!

Kome se ne sviđa izbor i pobjednici nek’ se žali Nailovoj materi (za koju nemam pojma ni ko je, ni šta je, ni zašto se ovo ovako kaže), zato što se ovdje radi samo o ličnom izboru. U suštini, ovdje su pobrojane stranice koje ja lično imam u bookmarksima i koje posjećujem / čitam nekoliko puta sedmično.

Pa da krenemo.

1. Informativni website – RadioSarajevo.ba

Ja ne volim biti pretrpana vijestima, a Radio Sarajevo je jedini portal koji mi pruža optimum informacija. Osim toga dizajnom mi se sviđaju, pregledni su i vrlo lako se tu snalazim. Takođe nisu bezlični, imaju stav, obrađuju teme i izbjegavaju senzacionalizam i žutilo. U svakom slučaju ako ne želite biti zatrovani sisama i guzicama te nebitnim vijestima ovo je portal koji svakako preporučujem.

2. Magazin – Žurnal.info

Nadam se da me nećete pogrešno shvatiti ako kažem da “po mišljenje (ako ga nemam) idem na zurnal.info. Pišu o svemu što se dešava oko nas – o aferama, prevarama, događanjima i sl, ali pišu oni, ne prepisuju od drugih. Pri tome imaju autore koje pratim gdje god da rade, pa kako su sad trenutno ovdje tu sam i ja.

Dizajn nije ono što je ovdje presudno, znam im se i razletiti stranica po ekranu ali ja se snađem – zbog sadržaja. A i stabilizovalo se u posljednje vrijeme.

3. Papirnati magazin – Slobodna Bosna

Morala sam njih navesti u ovom izboru jer su mi ostali jedini na koje znam potrošiti novac za čitanje i jedini koje volim pročitati. Nisam najredovnija, ali čak i kad ih ne kupim snađem se za čitanje, posudim Čini se da su ostali jedini u BiH koji imaju cojones da kažu neke stvari.

4. Modni magazin – modamo.info

Oni koji me znaju mogu svjedočiti da je za mene po pitanju oblačenja važno biti obučen i čist. Još uvijek 90% vremena provodim u farmerkama i uvijek mi je prioritet udobnost pa tek onda sve ostalo. Zato ne nosim haljine i suknje izuzev ljeti jer ih ljeti mogu obući na papuče i mogu biti duge i široke A kad se meni takvoj jedan modni portal ugura u bookmarkse onda zaista nudi nešto posebno. Uglavnom, modamo.info je portal koji promoviše modu, ali i umjetnike širom BiH, rade intervjue sa zanimljivim ljudima i zaista ih rado preporučujem svima. I ne volim crni dizajn i podloge, ali ovdje je to podnošljivo.

5. Za svaku ženu – Tetka.rs

Moja mama je imala (i sad ima) u kući 2 “Knjige za svaku ženu”. Ja sam ih čitala i prije nego sam krenula u školu jer su pune zaista zanimljviih stvari. Od savjeta kako očistiti kuću, postaviti sto, spremiti se za putovanje, ponašati se ovdje ili ondje pa sve do recepata. Meni su te knjige uvijek bile poput priručnika za život jer na jednom mjestu imaju sve što ti može zatrebati u životu. Takva je i Tetka.rs, iako je tek od nedavno tu sa nama. Možda nema još toliko sadržaja kao ove knjige koje sam spominjala, ali je dobro pratiti je i čitati od početka, kao i svaku knjigu

6. Smijem se uz vukajlija.com i njuz.net

Ja ne znam čemu se danas smiju ljudi koji ne prate Vukajliju ili Njuz. Znam samo da je ovo meni kao neka kutija raspoloženja u koju zavučem ruku kad mi zafali (o)smjeha.

7. Po znanje idem na netokracija.com i tehnografija.net

Prve pratim već dugo i to mi omogućava da budem apsolutno informisana sa svim bitnim stvarima vezanim za internet, društvene mreže, konferencije i slično. Drugi su mladi, iz BiH, i pišu o internetu, gadgetima, aplikacijama i ostalim stvarima koje stalno koristim a svako malo zapnem ili nešto ne znam. Pa su zato dobri jer pokrivaju i teme za nas početnike, a hoće napisati i tekst po narudžbi da detaljno objasne nešto što ne znaš

8. Blogovi – FTW

Redovno pratim otprilike 200 blogova. Toliko ih imam u svom RSS-u (samo blogova) a to znači da svaki od njihovih postova redovno pročitam. Ima ih odličnih, zaista, i jednostavno nije moguće nabrojati sve koji mi se sviđaju, a dijelom to pokušavam u rubrici “Blogosfera” na Intermezzu.

Međutim, postoji jedan blog koji me svakim svojim postom dovede u neko posebno raspoloženje. Najčešće me natjera da se zamislim i preispitujem sebe i svoje odluke, ponašanje i sl. To je blog FTW – For the win

Da mogu kako uvela bih njegove tekstove u redovan školski program na čitavom Balkanu. Ali ne mogu pa mi ostaje samo da ga preporučujem svim ljudima koje volim.

To bi otprilike bile moje “nagrade”. Kad pogledam šta sam napisala i nema toga baš puno. U suštini sam se držala samo onih koje baš redovno posjećujem čak i kad me link sa Facebooka i Twittera ne odvede na neki tekst. Znači samo ono što je moj izbor, a ne preporuka prijatelja na društvenim mrežama.

Naravno da ovdje nisam uzimala u obzir stranice koje sama uređujem i pišem – Intermezzo i Zenica-Online. Osim njih ja vrijeme na internetu provodim na Facebooku i Twitteru, povremeno YouTubu, a odatle stignem na još bezbroj portala i adresa koje, vjerujte mi, ne biste željeli sve vidjeti

Dok sam u osnovnoj školi pokušavala naučiti nove lekcije iz fizike tata mi je uvijek ponavljao – “Ako lekciju ne razumiješ dobro nećeš je ni naučiti kako treba”. I definitivno je bilo tako tada i ostalo za čitav život – ako nešto ne razumijem kako treba nema teorije ni da shvatim ni zapamtim. A dodatni problem imam što ne mogu razumjeti ništa bez konkretnog i praktičnog primjera koji mogu zamisliti ili sresti bilo gdje u stvarnom, odnosno mom životu.

O tome sam mislila dok sam ponovo čitala svoj prethodni tekst o Snajperu u BiH. Jasno je da ga mogu shvatiti oni koji se inače bave internetom i oglašavanjem, ali mi je palo na pamet pitanje – da li vlasnici “malih” web stranica, niša, mogu shvatiti o čemu se ovdje radi? Da li mogu sebe prepoznati u čitavoj ovoj priči? Čini mi se teško, posebno jer se kod nas pod oglašavanjem na internetu odmah podrazumijevaju neke velike sume i veliki igrači.

Zato sam zamislila da na jednom primjeru predstavim kako uslovno rečeno mali izdavači mogu imati koristi od prijave na snajper.ba.

Zamislite da sam ja zadužena za marketing modne kuće Bellissima i da imam zadatak izreklamirati novu kolekciju za jesen/zimu 2011/2012. A nemam na raspolaganju neke ogromne sume novca za TV reklame i Jumbo plakate, koji su se pokazali i kao nedovoljno efikasni za reklamiranje. Odlučim da ću za promociju koristiti internet, ali sam zbunjena – ne znam odakle da krenem. Imam varijantu da se oslonim na neku agenciju, ali se puno priča o tome kako uzimaju puno para a ne daju kvalitetne rezultate, pa bih ja to radije sama, ili bar da imam stvari pod kontrolom.

Logika kaže – Bellissima pravi stvari namijenjene ženama koje vole da se oblače lijepo i koje imaju solidan budžet za odijevanje na raspolaganju. Ne preveliki, ali ciljna grupacija su žene koje vole da kupuju kvalitetnu odjeću i koje vole modu.

Gdje ih naći na internetu?

Imate nekoliko varijanti. Neki će reći – svi čitaju sarajevo-x.com i to je svakako najčitaniji portal, pa koliko god da košta reklama tamo isplati se jer će je vidjeti najviše ljudi. I to je tačno, vidjeće je najviše ljudi, ali se postavlja pitanje koliko ta reklama zanima one koji je vide tamo? Jer tu dolaze ljudi koje zanimaju vijesti, koje interesuje ko je koga ubio danas, pa onda oni koje zanima sport, aktuelna dešavanja i slično. Ima tu naravno i žena koje će zainteresovati i reklama Bellissime, ali koliko ih je to je teško procijeniti? To je u suštini ovaj sačma princip koji se spominjao u prethodnom postu – pucaj pa koga pogodiš, ako ikog.

S druge strane postoji mnogo manjih, specijalizovanih portala i magazina koji se bave modom, i mnogo blogerki koji se bave istom. Svi su u BiH. Reklama na njihovim portalima sigurno košta manje nego na najposjećenijim, a čitaju ih žene koje zaista interesuje moda i oblačenje. One namjenski dolaze tu da čitaju o tome šta je moderno, šta je novo, a posebno šta je to što one mogu sebi nabaviti u svom okruženju. I u suštini one i jesu ciljna grupacija koja zanima jednu modnu kuću.

Takve portale i blogerke teško nađete na listama agencija ili Gemiusa, jer su manji. Možda nemaju desetine hiljada čitatelja, ali njihovih par hiljada su nekada vrijedniji od desetina hiljada onih koje ne zanima moda, slažete se?

Pa pošto ja pratim puno takvih, recimo da bih svakako voljela da se na snajper.ba prijave sljedeći portali i blogerke koji bi onda bili na očima nekih potencijalnih marketing menadžera. Prijavom na snajper.ba bi se moglo znati odmah koliko su posjećeni i da li se Bellissimi isplati angažovati ih u svojoj kampanji.

1. Modamo.info – kvalitetan BH modni portal koji na Facebooku ima skoro 9.000 fanova, žena koje zanima moda.
2. Male ženske teme, blog magazin koji se takođe bavi modom, na Facebooku ih ima preko 1.600
3. Tu je magazin Gracija koji ima i teme koje nisu striktno vezane za modu, ali svakako su više magazin koji čitaju žene, a sve više je čitan na internetu i na Facebooku imaju preko 6.000 fanova.
4. Portal ljepota.ba bi svakako ušao u razmatranje, njih je na Facebooku preko 5.000
5. Tu je i portal Ljepota i zdravlje koji sudeći po broju fanova na Facebooku (cca 1500) možda još uvijek nije dostigao popularnost na internetu koju ima u štampi, ali vrijedi ga razmotriti.

Osim magazina i portala imamo mi i modne blogerke koje bi vrijedilo uzeti u obzir. Tu su:

1. Beeswonderland – BH blogerka koja sada živi u Beču, njena Facebook stranica ovdje
2. Vintage love shop – Emina koja je čak izašla u magazinu Azra
3. Chemana Accessoires – Selma iz Tuzle
4. 365 Dana Sa Emicom – Emica iz Sarajeva
5. Fashion is my opsession – Maja iz Sarajeva
6. Džumbus – Biberlee, djevojka koja piše o svemu ali i o modi

Ima ih još, svakako, i nema šanse da ih ja mogu sve popisati Ali je poenta da se ovakvi autori i portali prijave i naznače nišu kojom se bave, da stave da pišu o modi, šminkanju, čemu već. I onda se vrlo lako može desiti da zaista neko odluči razmišljati na način koji sam opisala u tekstu, pa da ih potraži i odabere za neke svoje kampanje. Ili da ih na primjer zovne na neku svoju promociju, kao što je to uradila jedna zlatara u Beogradu (tekst o tome imate ovdje).

To je “ciljanje snajperom” potencijalnih kupaca, odnosno tržišta koje vas zanima. I koliko god djelovalo daleko od nas, vjerujte da će doći vrijeme kada će i kod nas postati realnost. Kompanije mijenjaju svoj način komunikacije sa kupcima, trude se više, a svakako je kriza na sve strane i traže se načini da se smanji rasipanje novca i resursa uz povećanje efikasnosti.

Napomena: Apsolutno nemam nikakve veze sa pobrojanim portalima, blogerkama niti sa Bellissimom. Nemam veze ni sa snajperom i čitav tekst je nastao samo kao proizvod moje želje da objasnim zašto bih voljela da se što više manjih portala i što više blogera prijavi na njega. Već se dešavalo da ljudi traže informacije o BiH blogerima koje im nemamo na osnovu čega dati, zato nemojte čekati jer ovako postoji potencijalna mogućnost da pišući o onome što volite dobijete priliku da vas zovu na neka dešavanja ili da ostvarite neke nove kontakte. I naravno – ako neko ima pitanja ili nejasnoća tu sam. Lično sam se prijavljivala pa znam sve kako ide i rado ću pomoći.

Foto – izvor

Zašto me obradovalo pokretanje snajper.ba u BiH?
Ja već neko vrijeme virkam šta se to sve dešava na snajper.rs, ko je sve prijavljen, kakve se akcije sprovode i sve kontam “A da je nama isto tako!”. Moram biti iskrena, nije mi palo na pamet da će doći do toga da snajper.ba počne sa radom, čak ni nakon pokretanja snajpera u Hrvatskoj, jer nekako BiH uvijek svi zaobilaze. Komplikovani smo, zaostali, malo tržište i sl, uvijek se nađe neki izgovor. Međutim, kad se nađu pravi ljudi onda se umjesto izgovora traže razlozi, znate i sami kako to ide

Konkretno, za one koji ne znaju – šta je Snajper?
To je internetski servis koji daje pregled najposjećenijih web stranica. Snajper koristi popularni alat za praćenje posjećenosti web stranica, Google Analytics. Prednost korištenja Google Analyticsa je što mu vjeruju i vlasnici web stranica i oglašivači (bar tako kažu kad pričaju o tome što koriste njega a ne nešto drugo za mjerenje posjećenosti). Besplatan je pa i možete se prijaviti veoma brzo.

Uspjeh ovog servisa u BiH će zavisiti od broja stranica koje se prijave. U Srbiji je za kratko vrijeme postigao uspjeh jer ga je prihvatila internet zajednica. U Hrvatskoj taj proces ide malo sporije, a mene baš zanima kakva će situacija biti kod nas.

Ono što je važno znati o ovom servisu je uglavnom sažeto u dva teksta na njihovom blogu.

Prvi tekst se zove Zašto biti član Snajpera?

U njemu, između ostalog piše – Nemate apsolutno ni jedan razlog da ne budete član. I još piše:

Budućnost je u preciznijem ciljanju i preciznijem merenju rezultata.

Sve manje je kompanija koje bez mjere sipaju budžete na nekoliko poznatih web lokacija, a sve više onih koji ozbiljno i precizno prave svoje planove sa ciljem da zaista od interneta izvuku najviše što mogu. Sve je više kompanija koje svoj novac pokušavaju utrošiti najpametnije moguće.

Drugi tekst koji preporučujem da pročitate ukoliko imate dilema jeste Ne vredimo svi isto. Ali svi imamo svoje mesto pod Suncem.

U njemu, između ostalog, stoji: Ciljanje oglašavanja se može deliti i ovako – sačma vs. snajper.

Prvo vam donosi pokrivenost prostora, drugo vam donosi siguran pogodak.

Zašto ja imam povjerenje u Snajper?
Možda ima onih koji na Snajper gledaju podozrivo zbog toga što prijavljivanjem dajete uvid u svoje podatke iz Google Analyticsa. Svako ima pravo na svoje mišljenje i na to da sumnja ili vjeruje, je li tako? E pa, ja sam odabrala da vjerujem zbog nekoliko razloga. Kojih?

Nisam neki stručnjak za internet ali postoje ljudi u koje gledam i od kojih, na neki način, učim. Na snajper su prijavljeni mnogi meni poznati i značajni likovi iz svijeta interneta. Oni su meni garancija da snajper vrijedi i ako oni imaju povjerenje u njega onda imam i ja.

Jednostavno, tako funkcionišem. Odvažem argumente za i protiv, a na vagu uvijek stavim ono “KO to govori” jer je  vrlo bitno ko šta ima iza sebe. I na osnovu toga donosim odluku.

Zato Snajper.ba  ima moju punu podršku. Ne samo verbalnu, nego sam se odmah i prijavila na snajper.ba sa svim svojim stranicama.

A i kako piše na njihovom blogu:

Šta možete izgubiti?

Ama baš ništa vrijedno čuvanja.

Na vama ostalim je da odlučite za sebe.

Od kako se “bavim” internetom srećem se sa ovakvim temama i dilemama. Kopiranje teksta uz stavljanje linka na izvorni – originalni tekst je osnovna kultura na internetu, nešto poput prve lekcije u internet bontonu. Ako ti se sviđa neki tekst, preuzmeš ga, napišeš odakle si ga preuzeo i onda fino staviš link na izvor. Blogeri su ovu lekciju savladali davno, bar oni koje ja pratim i čitam. Ja znam da mnogima koji nisu iz ove priče može neki moj tekst izgledati čudno jer vrlo često linkujem koga god spomenem, ali navikla sam tako i to mi je sasvim normalan način rada. Međutim, vrlo često se dešava da se to linkovanje “zaboravi” i da eventualno nađete potpisan samo naziv stranice, kao npr. Muški magazin. Pa onda morate sami guglati ako vas zanima gdje se nalazi taj magazin i na kojoj adresi. Čisto sumnjam da to neko i radi.

Ono gdje ovaj problem najviše dolazi do izražaja su autorski tekstovi u kojima se neko potrudi, napiše nešto iz glave, uganja neku osobu i napravi intervju sa njom, provede dane radeći na nekoj analizi ili priči, i onda to fino objavi. A nakon objave u roku od sat vremena imate sve to isto na još sto mjesta – svi fino iskopirali, ispunili svoj prostor kvalitetnim (ili originalnim) sadržajem, a nisu potrošili više od 10 minuta da bi ga dobili. I onda još ne stave link.

To je krađa, mada znam da je kod nas teško nekom objasniti da možeš ukrasti nešto što ne možeš odsjeći ili izvagati na vagi. A oni koji iskopiraju autorski tekst, ne navedu ko ga je napisao i za koga te ne stave link na izvor su obični papci. Namjerno ne kažem lopovi jer je kod nas na Balkanu taj termin “lopova” mnogo devalviran, valjda zato što ih ima previše.

Bila sam u ovakvim situacijama i iskrena da budem baš je glup osjećaj. Pogledaš se u ogledalo i fino vidiš ono magare koje si mislio da se u takvim slučajevima javlja samo u crtanim filmovima. A ne možeš ništa učiniti. U stvari možeš – pišeš i tražiš link i oni ga stave. Ali ono magare neće da ode ni nakon toga.

Posebno glupa situacija je na primjer kada radiš tekst namjenski za neki portal, kao što sam ja jednom pisala tekst o Zenici za Zenica-Online. Nakon par dana nađem taj tekst na nekom portalu, za koji nisam nikada čula, potpisan samo sa Hana Kazazović, bez linka. Na to poludim, mada bi onaj koji ga je preuzeo mogao reći kako je sve regularno jer piše ko je autor. Zašto poludim? Zato što onaj ko čita taj njihov portal može misliti da sam autor koji radi za njih jer nigdje ne piše da je Hana Kazazović to pisala za Zenica-Online. Nema tog teksta više na internetu da vam pokažem o čemu se radi.

Ono do čega je ova “kultura” prenošenja dovela jeste situacija da postoji jedna količina originalnog sadržaja koja se kopira i prenosi, pa mi se nekad čini da je odnos 1:10, odnosno da samo 10% sadržaja predstavlja original. Najbolji primjer je sa kolumnama koje na primjer piše Boris Dežulović. On napiše tekst za Oslobođenje, a onda na svom Facebooku vidim isti tekst na još 15 različitih mjesta. Ja naopaka, volim čitati “na izvoru”, pa uvijek tražim gdje je tekst prvi put objavljen. To je valjda neki moj način borbe protiv ovog običaja

Drugi način za rješenje ovog problema jeste sporazum koji su EPH i Styria potpisali početkom ove godine. U njemu su definisani načini prenošenja sadržaja, a ukratko to izgleda ovako: U najavi, nadnaslovu ili podnaslovu mora pisati izvor, na početku, unutar ili na kraju teksta mora stajati link na izvor uz isticanje da se radi o izvornom tekstu. Takođe je dogovoreno da preneseni dio ne smije biti veći od 100 riječi, a isključuje se mogućnost prepričavanja sadržaja. Kao šlag na sve to istaknuto je da mora proći najmanje 60 minuta od postavljanja originalnog sadržaja do prenošenja.

Meni lično se ovaj način čini kao maksimalno korektan prema autorima tekstova pa tako (mada nisam učestvovala u potpisivanju ovog sporazuma ) i sama radim. Vrlo često na Intermezzu tako linkujem zanimljive intervjue i priče, a istu stvar radim i sa blogovima koje preporučujem u Blogosferi. Znam da to za sada vjerovatno djeluje malo “ćoškasto” i da možda čak i rijetki razumiju šta ja to i zašto tako radim, ali meni se to čini u redu. A ako nekad to postane i pravilo po kojem će svi raditi, bar ću biti dobro uvježbana

Primjeri kako treba i ne treba raditi:

1. Regularno prenešen moj sadržaj – Radio Sarajevo, koji su me u početku pitali za prenošenje a onda sam im rekla da doživotno smiju moje tekstove prenositi kad god pronađu neki zanimljiv jer znaju poštovati autora – Cyber Bosanka: savjet nezaposlenim žurnalistima
2. Ne ovako! – Balkan24 – Završili ste žurnalistiku i nemate posao?
3. Posebno ne ovako, ovo je fuj (kud ga nađoh, samo se iznervirah bezveze) – Završili ste žurnalistiku i nemate posao?

Sad sam skontala da pojma nemam gdje bih svoje tekstove još mogla pronaći, ne smijem ni proguglati da se ne nerviram, ovo na Balkan 24 i Istočnoj Bosni sam tek sad vidjela tražeći primjere

Uopšte nemam namjeru braniti Gemius mjerenje, nego se moram osvrnuti na jednu drugu stvar.

Priznajem, ja sa svojim mini gradskim magazinom učestvujem u mjerenju, ali lično svoje stranice pratim na Google Analyticsu kojem više vjerujem. Zašto sam onda pristala na Gemius Audience?

Zato što sam htjela da vidim razliku u mjerenju i da se uporedim sa drugima. Iskreno, bez obzira što mi svi ganjamo neku vrstu posjećenosti meni ona nije primarni razlog postojanja Zenica-Online, pa mi i ne smeta što su moje statistike tamo objavljene sa drugima.

S druge strane, sve i da je Gemius audience mjerenje 100% pogrešno i netačno javlja se jedan drugi problem – problem poređenja.

Zamislite da ste zaposleni u marketinškoj agenciji i dođe vam firma za proizvodnju čokolade sa željom da se reklamira na internet portalima. Vi imate dvije varijante.

- Prva je da uzmete listu Gemius Audience (ovu koju ja npr. svaki mjesec “dignem” na Slide Share – lista posjećenosti GA) i da na osnovu nje uporedite portale i napravite plan za reklamiranje.
- Druga varijanta je da sjednete sami i krenete sa popisivanjem portala, svih koji postoje, pa da ih onda cimate da vam daju pristup Google Analyticsu, pa da to onda sami poredite, napravite neku tabelu, šta li. I onda na osnovu toga kreirate plan reklamiranja.

Ima i treća opcija – Google Ad Planner, za koji kažu da olakšava posao. Meni je lično još uvijek malo konfuzan, ne snalazim se najbolje tu.

Šta hoću da kažem? Ne branim Gemius, ali mislim da bi sve bilo puno lakše kada bi postojala otvorena lista portala i stranica sa posjećenosti po Google Analyticsu na kojoj bi se svi mogli nekako uporediti. Transparentno da se zna ko kako kotira i ko koliko ima posjeta. Mi konkretno nemamo ni spisak sa linkovima svih portala koji postoje i rade na prostoru BiH, a kamoli neki kvalitetan način da se oni uporede.

Međutim, ne znam zašto mislim da mnogi ne bi pristali da daju svoj pristup Google Analyticsu da se pojavi neko takav ko bi mjerio na osnovu njega. A time bi se svakako olakšao posao i agencijama, a i svim ostalim firmama koje razmišljaju o reklamiranju na internetu a ne žele da ih agencije “pale” i htjeli bi sami da kontrolišu u šta ulažu novac.

Tako ja mislim, a voljela bih čuti i vaše mišljenje.

1. Tehnografija.net

Ovo je neka vrsta blog magazina o internetu, tehnologiji i novim medijima. Piše ga grupa autora a bave se različitim temama. Kako uglavnom svi studiraju IT (informacione tehnologije) ovo im je na neki način i struka. A meni se posebno sviđa što obrađuju dosta tema koje na prvi pogled izgledaju jednostavno, a znam sigurno da mnogi od nas baš nisu tako bliski sa njima.

Priznajem, lično sam ovdje našla dosta uputstava i pojašnjenja za mnoge stvari, a čak se zna desiti da pišu tekstove po narudžbi

U svakom slučaju zanimljiv sadržaj koji vam može dosta pomoći ako vrijeme na internetu provodite i na mjestima van Facebooka

2. Namirnice.ba

Iskrena da budem, kad sam prvi put naišla na ovu stranicu pomislila sam u sebi “Šta mi imaju pisati o tako banalnim stvarima?!” A onda sam im odlučila dati šansu i čitati ih. Iznenadili su me jako pozitivno i sad ih redovno posjećujem.

Namirnice.ba pišu o namirnicama (niste to mogli pogoditi, zar ne ). Obilaze prodavnice i upoređuju cijene, prate teme koje se odnose na robu široke potrošnje i to na jedan simpatičan način koji vam ove teme čini zanimljivim.

Nakon nekoliko pročitanih tekstova uhvatila sam sebe da mi je zanimljivo pratiti kako se kreću cijene u kojim marketima, a sve me to naučilo da itekako obraćam pažnju prilikom kupovine.

U svakom slučaju dva nova projekta zanimljivog sadržaja koja su meni privukla pažnju i koja ću pratiti jer me baš zanima u kojem pravcu će se razvijati. A kad opet nađem nešto zanimljivo svakako ću podijeliti sa vama.

Kako god loše stanje bilo, vrlo teško je o njemu steći pravu sliku jer dok u medijima ispričaju sve o političarima (gdje koji šta rekao, bio, jeo, pio i sl), za prave probleme ne ostane mjesta. Oni ostanu samo onima koje stvarno muče – nezaposlenim koj jedva sastavljaju kraj s krajem, koji ne vide perspektivu i ne znaju da li će se i kad njihova situacija promijeniti.

Kako je mladom čovjeku koji završi fakultet i treba da nađe posao? Kako ga naći, odakle krenuti uopšte? Na sve strane se uglavnom traže komercijalisti, a sva ostala zanimanja su u deficitu. Posebno je teško ako se traži iskustvo jer ga je teško steći.

Razmišljajući o tome došla sam do zaključka da za jedno “zanimanje” postoji šansa da se dokažete sami i tako poboljšate svoje šanse za zapošljavanje, odnosno pronalaženje kvalitetnog angažmana. Radi se o poslu u medijima i konkretno se ovaj post odnosi na one koji su završili žurnalistiku a ne mogu da nađu posao.

Šta učiniti ako ste završili žurnalistiku, nemate posao a smatrate da ste ga zaslužili? Mislite da ste nepravedno zapostavljeni, da vam treba samo šansa da se dokažete i da biste je iskoristili?

Vi koji želite biti novinari i raditi u medijima imate šansu da pokažete šta znate raditi i bez konkretnog zaposlenja. Kako?

Napravite svoj blog i pišite.

Ne o svom životu, o tome šta ste jeli, pili i o čemu maštate. Napravite blog na kojem ćete pisati kao da vam je to radno mjesto. Odaberite neku temu kojom ćete se baviti, nešto što biste inače voljeli raditi.

- Željeli biste izvještavati sa kulturnih događaja? Super! Neka vam to bude tema bloga i posvetite joj se. Obilazite događaje, pišite o njima onako kako biste to radili da ste negdje u nekoj redakciji. Koncerti, predstave, izložbe, bilo šta – samo pišite i dajte sve od sebe da to bude najbolje što znate.

- Zanima vas sport – pišite o njemu! Idite na utakmice, pišite o tome, pričajte sa sportistima. I opet pišite!

- Bilo koju temu da uzmete držite se nje i pokažite šta znate.

- Ako ste u manjem mjestu napravite blog na kojem ćete predstavljati to svoje mjesto onako kako biste voljeli da se to radi. Ja sam tako napravila Zenica – Online. U suštini nismo zaradili od toga ništa posebno ali smo tu, znaju za nas i stvorili smo neko ime. Imamo u krajnjem slučaju referencu šta znamo raditi. Napravite i vi tako nešto za svoje mjesto. I posvetite se tome.

Internet je takav da će vaš rad, ukoliko bude kvalitetan, biti prepoznat. I povećaćete sebi šansu da se zaposlite, da vas neko angažuje u svom listu, mediju, redakciji. Čak i kad se javite na konkurs pa stavite svoj blog / medij kao referencu već ste dobili mnogo. Imate dokaz kako i šta znate raditi. I već ste u prednosti u odnosu na ostale koji imaju samo diplomu i zapisano u biografiji da su radili negdje.

A što je najvažnije od svega – sve to možete besplatno. Ako imate internet konekciju ništa vam više ne treba osim volje i želje za radom. Blogspot, WordPress ili neki drugi servis i sve imate. I što je najvažnije – nemojte kriti ko ste. Obavezno na blogu navedite svoje ime i prezime, email na koji vas mogu kontaktirati, te zašto ga pišete i o čemu ćete pisati.

I na kraju – ako neko odluči da posluša moj savjet slobodno neka me kontaktira za bilo kakva dodatna pitanja. Tu sam za sve što vam treba pomoći i objasniti.

Blogger.ba je naš domaći blog servis na kojem blogeri pišu i koji navodno okuplja 198.918 blogova. Takođe kaže da je na tom istom servisu 213.451 blogera otvorilo svoje blogove. Postoje već godinama, a isti sam i sama koristila neke 2005. godine.

Blogger.ba je servis koji već dugo vremena ništa novo nije ponudio svojim korisnicima. Sami se muče sa temama, loše je riješeno tagovanje i ima tu još mnogo nedostataka koji korisnicima smetaju ali ih trpe zbog toga što su već navikli na njega. Navikli su na ljude koji tu pišu i čitaju te postove, a nije ni zanemariv broj postova koji je objavljen.

Međutim, šta se dešava zadnjih dana?

Na blogu Administratora je objavljen post u kojem se korisnicima Blogger.ba servisa javlja da su, nažalost, primorani da na blogovima instaliraju reklame zbog nemogućnosti daljeg finansiranja servisa.

Od tada je prošlo 8 dana i ja stalno čitam postove nezadovoljnih blogera koji se žale na reklame. Smetaju im, smještene su na kraju prvog posta i velike su. Radi se o Google Adsima.

Svoje nezadovoljstvo su i do sada pokušavali saopštiti administratorima ali, koliko čitam iz njihovih iskustava, nikad nisu dobili ni odgovore na upite, a kamoli da se nešto popravilo.

Jedna korisnica kaže: Ne smetaju meni reklame. Meni smeta sveopća nebriga za korisnike. Jednom prije 3 godine sam administratoru pisala mail. Nikada odgovor dobila nisam. Administrator je imao i svoj blog koji je osvježio zadnji put 2005 godine. Ne ukidaju se blogovi huškačkog karaktera koji šire svakojake poruke…

Druga: I ja sam jednom pitala u vezi postavljanja tagova na postove, pa u vezi izgleda bloga, odnosno da li ćemo imati mogućnosti za druge templates osim ponuđenih, pa nikad odgovora.

O korisnicima niko ne brine, očito.

I zato se nagomilano nezadovoljstvo počelo pretvarati u svojevrsnu akciju. Naime, na blogu R’n'R Babylon je autor pokrenuo neku vrstu inicijative da, ako se do 5. 11. ukinu reklame, blogeri pređu na neki drugi besplatni blog servis, u što većem broju.

U komentarima su se javili mnogi koji ga podržavaju, a jedan značajan broj je već otvorio svoje blogove na Blogspotu, ostavivši na matičnom blogu obavijest o tome:

Primjer 1:

Primjer 2:

Primjer 3:

Da ne nabrajam dalje, ima toga još mnogo.

Je li Blogger.ba sebi dao autogol?

Kako sada stvari stoje izgleda da jeste. Dugogodišnje ignorisanje korisnika je dovelo do nakupljanja nezadovoljstva i kap je skoro prelila čašu. Ukoliko brzo ne reaguju vjerovatno će svi blogeri koji vole pisati preći na neki drugi servis. Za sada se na to malo teže odlučuju samo iz dva razloga. Prvi je navika i strah od toga da će izlaskom iz zajednice pogubiti ljude koje su inače čitali i koji su njih pratili redovno. Drugi razlog je nemogućnost eksportovanja postova na novi blog, a neki su pisali godinama i žao im je to sve napustiti.

Međutim, i pored toga polako su krenuli sa preseljavanjem i upoznavanjem novih terena, zato mislim da administracija ima jako malo vremena da pokuša spasiti situaciju. Naravno, ako im je stalo do toga.

Poruka blogerima koji krenu u novi svijet

Znam da vam izlazak iz okruženja na koje ste navikli predstavlja veliku promjenu i da se vjerovatno osjećate zbunjeno i možda čak izgubljeno. Međutim, ako volite da pišete svi ti problemi će nestati vrlo brzo, čim stvorite novu naviku.

Bez obzira na koji servis da se odlučite, bićete sami svoj gazda. Možete birati teme kakve god hoćete, a možete čak i sami sebi staviti reklame (na neko pristojno mjesto), pa lično vi zarađivati od njih.

Kako se ne pogubiti u ovom prostranstvu, kako nastaviti pratiti omiljene blogere?

Imate nekoliko načina za to. Prvi je onaj koji koristim lično, a radi se i RSS Readeru. Ja koristim Google Reader i u njega dodajem sve omiljenje blogove. Kad god neko napiše novi post meni se taj post tu pojavi i ja ga pročitam. Vrlo jednostavno, vidjećete.

Drugi način sam vidjela kod nekih blogera, a radi se o Bloglovin-u. Koliko sam uspjela vidjeti i on je jako jednostavan za korištenje.

Osim toga, imamo i BH Blog.net listu. Zabilježite se i tu, da vas i drugi mogu pronaći. I lagano, samo naprijed. Posmatrajte to kao da ste odrasli i da krećete iz roditeljskog doma u svijet. Snaći ćete se sigurno. I gore situacije ste riješili u svoju korist, zar ne?

Ja ću vas čitati i dalje, a za mnoge bi mi bilo jako žao da prestanu pisati.

P.S. Kad sam spomenula čitanje – na blogger.ba nemam mogućnost komentarisanja bez logovanja pa zato i ne znate da vas čitam.

Update:

Firma Avalon je u saradnji sa Nedimom Šabićem odlučila pomoći BH bloggerima koji žele preseliti blog na svoj lični hosting tako što će im dati besplatan hosting. Više o tome pročitajte na AVALON POMAŽE BH BLOGGERIMA

Realno, ima puno posla na Intermezzu. Imam zadatak da promijenim čitavu koncepciju portala i zauzmem neki novi kurs, a mislim da je to teže nego krenuti od nule i skupljati čitaoca po čitaoca. Ja sam evo skoro dvije godine dio Zenica Online i tu smo krenuli tako, od nule, skupljajući čitaoce jednog po jednog. A na Intermezzu se promijenilo sve i jedan broj posjetilaca možda osjeća i razočarenje zbog toga. Treba doprijeti i do nekih drugih koji nas do sada nisu čitali, treba ljude navići na to da dolaze redovno… A osjećam obavezu da se na neki način dokažem i opravdam povjerenje pa sam sama sebi stvorila pritisak . Priznajem, štreber sam i uvijek sam sve radila temeljito.

Ono što sam uradila u prethodnom periodu a što bih posebno izdvojila je nekoliko intervjua koji su meni lično, svaki na svoj način, zanimljivi.

1. Uradila sam intervju sa Amerom Ćorićem, menadžerom i vlasnikom hotela “Pahuljica” na Vlašiću, na temu posla i zapošljavanja. Konkretno me uvijek ubode u oči cifra od pola miliona nezaposlenih u BiH i vrlo često razmišljam na temu kako zaposliti tolike ljude, kako naći posao, odakle krenuti i sl? I onda sam skontala da ne znam kad sam (i da li sam) pročitala nešto o tome iz ugla privatnika, odnosno ljudi koji su u prilici zaposliti nekoga. O tome smo i pričali – kako privatnici gledaju na ovu problematiku, šta je to što je presudno kod odabira radnika te kako uopšte traže radnike. Meni bilo zanimljivo čuti odgovore, a ako zanimaju i vas kompletan intervju imate na Razgovor o nezaposlenosti i zapošljavanju sa direktorom Hotela “Pahuljica” na Vlašiću.

2. Drugi intervju koji mi je jako drag jeste intervju sa Damirom Mišurom, momkom koji stoji iza portala rama-prozor.info. Sasvim slučajno sam u jednom svom putešestviju po Facebooku naletila na stranicu rama-prozor.info i ostala bez teksta gledajući fotografije tog kraja. Nakon nekog vremena sam kontaktirala uredništvo da im skrenem pažnju na dobar plasman stranice na SocialNumbersu, pa se ispostavilo da Damir, urednik, povremeno čita i ovaj blog. Svijet je mali, a tek BiH Uglavnom napravila sam intervju iz kojeg se može malo bolje upoznati ovaj lijepi kraj i život u njemu, jer meni su lično ovakva mjesta jako zanimljiva. Nisu u centru zbivanja, vrlo rijetko možete o njima čuti bilo šta u velikim medijima, a mislim da zaslužuju da ih se upozna. Čitav intervju možete pročitati na Damir Mišura: Internet portal koristim i za promociju ljepote, kulture i tradicije ramskog kraja.

3. Intervju koji nije dobio potrebnu pažnju a meni je jako drag i vrlo sam zadovoljna njim jeste Mirsad Đulbić: naše udruženje paraplegičara je najbolje u 12 država JI Evrope. Mirsada znam lično evo skoro dvije godine i kad god pomislim da mi je nešto teško ili da nešto ne mogu sjetim se njega i dobijem neku novu snagu. To je čovjek koji je nekih 15-ak godina u kolicima, ali ga to nije omelo da i dalje živi kvalitetnim životom i da daje sve od sebe u oblastima kojima se bavi. Konkretno je u zadnjih nekoliko godina i predsjednik Udruženja paraplegičara i mislim da to udruženje može drugima samo biti primjer. Oni se bave sportom, idu na izlete, druže se, njihovi članovi su dobili računare, prilazne rampe za kolica i još puno toga, zato jer je on uporan i radi maksimalno na tome da sve to obezbijedi. Uz njegov intervju sam uzela izjave od tri člana udruženja na temu interneta. Pročitajte, posebno izjavu Vernese, bivše manekenke. Ti ljudi nam zaista mogu biti inspiracija.

4. Intervju sa Snežanom Tunić, ženom koja od starih stvari pravi unikatne predmete, je takođe nešto čime sam jako zadovoljna. Njen blog sam pratila od ranije i jednostavno bila oduševljena svakim novim radom koji bi postavila tamo. Još jedan od dokaza koliko ima kreativnih i zanimljivih ljudi svuda oko nas. Samo vrlo često ne dobiju priliku da se pokažu široj javnosti. Intervju sa njom pročitajte na Snežana Tunić – umjetnica koja od starih stvari pravi unikatne i prelijepe predmete

5. Blogosfera je odjeljak koji sam posvetila mojim blogerima. Kako lično čitam i pratim dosta blogera i redovno imam želju da neke njihove postove preporučim i drugima odlučila sam da svaki radni dan preporučujem jedan ili dva najzanimljvija posta. Nisam se ograničila na BiH iz prostog razloga što sam ja svijet počela isključivo dijeliti na online i offline. Čak mi više ni jezik nije tolika prepreka Da, znam, to je totalno suprotno od glavnih balkanskih trendova ali šta da radim – uvijek sam bila kontra svih. Uglavnom, postove koji mi se svide preporučujem bez obzira na to odakle su blogeri. Napišem kratko obrazloženje šta mi se svidjelo i dalje ide link na post. Blogosferu možete pratiti ovdje.

I na kraju moram napisati nešto što me jako raduje.

6. Sjećate se mog posta Zašto sam uradila priču o Nini i njenoj kuhinji? Pisala sam ga da vam obrazložim zašto sam uradila priču o Nini a nju ste mogli pročitati na Ninina kuhinja – ljubav prema kuhanju pretvorena u poslovni poduhvat

I šta se desilo nakon toga? Ispostavilo se da sam uperila svjetlo na pravo mjesto i na neki način skrenula pažnju na ovu vrijednu i hrabru djevojku. Nakon moje priče uslijedila je priča o njoj na “ekapiji” – Biznis Zeničanke Nine Brenjo: Holanđani poludjeli za zdravom hranom iz Ninine kuhinje. Onda je “Slobodna Evropa” takođe predstavila Ninu – “Ninina kuhinja” u Holandiji, a sutra (1.11.) u 18:00 sati Nina gostuje na BH Televiziji u emisiji “Sve u svemu”

Pokrenula sam lavinu, hehehe i baš mi je drago zbog toga. Da ne bude zabune otkud mi ideja da je sve krenulo od mene – sa “ekapije” su me kontaktirali da ih “spojim” sa Ninom, odnosno da im dam kontakt jer im se svidjela priča pa da je i oni urade. A onda su ostali vidjeli kod njih, ne vjerujem baš da čitaju mene i moj blog

Tako, ako ništa drugo znam prepoznati zanimljive stvari

P.S. Koga zanima Intermezzo i šta radim tamo inače može nas pratiti i na Facebooku i Twitteru. A nije isključeno da ću ja opet nekad ovako napraviti pregled tekstova koje mislim da bi vas mogli zanimati.