Jednom me kao malu djevojčicu po kampu na moru ganjala “strašna” bijela pudlica. Htjela valjda da se igra a ja mislila da će me progutati ako me stigne pa bježala i derala se na sav glas. Nije me stigla, tata me spasio ali od tada imam “blagi” strah od pasa svih rasa.

I sa takvim strahom me zapadne da živim u Zenici, gradu koji ima skoro psa po glavi stanovnika. Gdje god se okreneš vidiš minimalno 2. U početku sam se bojala i znala zaobilaziti ulice i ulice ne bih li ih izbjegla. A onda je došlo vrijeme da nemam gdje pobjeći pa sam bila prinuđena suočiti se sa njima. Dešavalo se tako da mi se dok hodam neki od njih pridruži i prati me u stopu. Ja zastanem – zastane i on(a). Krenem, on(a) krene. Tako ste me mogli vidjeti kako hodam ulicom i svađam se sa njima. Svašta sam im znala reći – da su dosadni, da meni ne treba pratnja, da bih ja sama izabrala ljepšeg psa da sam htjela da me prati i slično. Međutim, njih baš nešto pretjerano i ne sikira šta god da im kažete. Valjda u sebi misle “Svoj ti pos’o” ili “Šta si se navila, daj malo ušuti, ne može pas s mirom ni prošetati da ga ne ugnajviš” ili “Jadan onaj što živi sa tobom, mogu misliti kako li je njemu kad se naviješ” i sl.

Vremenom sam se nekako navikla i prestala obraćati pažnju, osim ako se ne sretnem sa čoporom koji je nervozan ili nekog ganja. Tad bih znala stati, zažmiriti ako moraju proći pored mene i u sebi se moliti svim čudima ovog svijeta da me spasu. Uvijek i jesu, moram priznati, nikad me nijedan nije ni okrznuo.

Onda mi se na balkon doselila mačka i to je postao moj prvi “balkonski” ljubimac. Živjela je na balkonu, i tako za nekoliko mjeseci povećala broj stanovnika omacivši tri mačića. Od njih četvoro ostala su nam dva mačka koja sada žive sa nama već osam mjeseci polubalkonskim životom, na relaciji stan – balkon. Ali ono zbog čega su oni bitni je to što su mi totalno promijenili percepciju životinje. Zavoljela sam ih i od tada posmatram drugačije sve životinje oko sebe.

Duša me boli kad sretnem mačiće ili kučiće na ulici koji bespomoćno lutaju, gladni i izgubljeni. A i u pogledima onih velikih pasa sve češće prepoznam neka nova značenja koja nisam viđala ranije. Tako me neko jutro na autobuskoj stanici “napao” veliki vrni cuko koji tamo bude stalno. Vidim ostale tete bježe od njega i vrište pa mi nije bilo svejedno kad je prišao i meni. Prvo me malo gurkao šapom, na šta sam mu pokušala reći da prestane jer će me isprljati. A onda se propeo na zadnje šape stavivši prednje meni skoro na ramena. Pogled kojim me je pritom gledao uopšte nije bio strašan nego nekako iskren i zaigran. Jedva me pustio da odem svojim poslom, njemu se valjda igralo.

Zašto ovo sve pišem?

Maloprije Damir dođe i priča jednu strašnu i nažalost istinitu priču. U ulici nedaleko od nas je čuo razgovor u kojem spominju kako je grupa mamlaza petardom raznijela kuče. Pitao ih je o čemu se radi pa su mu ispričali kako je ta grupa momaka od nekih 20-ak godina bacala petarde i kako su u hranu postavili petardu koju je kuče počelo da jede i onda mu je tako eksplodirala petarda usmrtivši ga Momak koji je to gledao je pokušao stići te idiote ali nije uspio. A i da jeste…

Ljudi su ipak najveći monstrumi, dokazano milijardu puta. Znam da oko nas žive mnogi koji su u stanju raditi ovakve i još gore stvari i skoro pa me tako nešto više ne iznenađuje. Ali, moram priznati, strah me. Strah me jer je teško na prvi pogled prepoznati ko je kakav i šta se krije iza vanjske fasade koju svi imamo. Strah me da ću se sutra naći na nekom mjestu sa sličnim monstrumima, strah me da ću sutra u nekom poslu možda morati sarađivati sa takvima. Zamislite samo kakvu djecu vaspitavaju takvi ljudi! Kad ovakve stvari vidim ili čujem uopšte me ne čude sva ona zvjerstva počinjena u ratu.

Najveći problem od svega je što se najmanje radi na rješavanju i kažnjavanju ovakvih idiota. Danas je to kuče, sutra će isti takvi maltretirati dijete u školi, prebiti nekog samo zato što izgleda drugačije ili što ih je ružno pogledao. I nikom ništa. A dok imamo ovakve kretene koji hodaju cestom i rade šta god im dođe u glavu (rekla bih “padne na pamet” ali oni to nemaju), sasvim je svejedno kakvim ulicama hodamo, je li nam gužva u saobraćaju i imamo li dovoljno kulturnih događaja u gradu.

Gospoda koja formiraju vladu 15 mjeseci nakon izbora i usvajaju budžet 31. decembra u 18 sati – nemaju kad misliti i o ovakvim stvarima.

P.S. Ovaj tekst je nastao slučajno jer me uhvatila muka zbog pomenutog događaja. Nije baš idealan način da se počne nova sezona bloganja, ali jbg, ne može drugačije izgleda.

Da li su Bosanci glupi?

Mislim o tome dok posmatram dešavanja oko sebe, dok čitam vijesti i slušam poznanike i prolaznike. Nemamo vladu na državnom nivou već 15 mjeseci. Ove ostale vlade što imamo ne rade ništa pretjerano pametno – troše k’o pijani Rus, nemaju ideja za rješavanje nagomilanih problema i sve im se vrti oko političkih prepucavanja.

Činjenica, političare smo sami birali ali ja prosto ne mogu da se načudim kako katastrofalan izbor političara inače imamo u ponudi. Da mi na sto istresu svu silu ljudi koji se kod nas vrte u politici i kažu “Evo, proberi koga ćeš da nas vodi”, mislim da ne bih mogla dvojicu, trojicu izabrati a i to na silu. Toliko su se svi isprovaljivali, izbrukali, pokazali da nisu dorasli tome što rade da ja stvarno ne vidim nijednu konkretnu osobu koja bi mogla nešto pametno uraditi u ovoj državi.

Juče sam pisala tekst – analizu web stranica policije u BiH i glava me zabolila od tog posla. Dok sam prerovila svih 10 kantona u Federaciji, pa Brčko Distrikt, pa RS, pa Federalnu upravu, pa ministarstvo u Federaciji… Bruka od stranica, a ja ih gledam pa samo množim u glavi x toliko ministara, savjetnika, vozača, mobitela, automobila, sekretarica, izmišljenih funkcija + mito i korupcija… Dobro nam je šta nam se sve navalilo na leđa, majke mi.

Onda se okrenem oko sebe i vidim minimalno 3 apela za pomoć dnevno – različita. U državi imamo odokativno 14 ministarstava zdravstva i pored svih njih stalno moramo skupljati pare za liječenje ljudi koji se iz raznih razloga ne mogu liječiti ovdje. Ne znaš više kome bi pomogao jer da uplaćuješ pare i zoveš na svaki humanitarni broj treba ti jedna prosječna plata, a koliko ljudi nema ni nju. I pored toga narod skupi, neki odu, izliječe se, neki ne… Ja uvijek samo mislim o svima onima koji bi trebali raditi svoj posao i omogućiti svima da se liječe u svojoj državi jer u njoj plaćaju osiguranje i doprinose. Ne mogu a da ne mislim da ovakvih situacija ne bi bilo kada bi ti nekakvi ministri i političari radili svoj posao. Kada bi možda izglasali zakon po kojem procenat od igara na sreću ide u neki fond, što da ne i zdravstveni, pa da svaki listić od kladionice ima procenat i za to. A oni da urede zdravstvo tako da se ljudi stvarno liječe, a ne da se dešavaju gluposti i …da ne lajem sad.

Neće, može im se. Navikli da rade šta hoće, nekažnjeno, i što bi se oni trudili, je li tako?

Krenem onda ulicom pa sretnem napuštene pse kako hodaju k’o ludi, gladni i iznemogli. Ako nema njih onda su tu obavezno napušteni mačići, isto tako gladni i promrzli. Ne zna se ko koga više grize i ganja. Pored trotoara djeca prose, a svaki kontejner obilazi bar nekoliko ljudi dnevno. Bio je rat, ljudi su se borili za goli život, nisu imali šta da jedu, ali se svi slažu da je para tada bilo više i da su svi bili spremniji pomoći nego danas. Danas se bez problema može desiti da žena padne na ulici i svi se prave da je ne vide dok joj neko ne priđe i pomogne joj. Neće niko prvi, nemam pojma zašto. Danas se dešava i da ljude pretuku, ubiju u tramvaju i da niko ne reaguje. Svi gledaju svoja posla, kao da smo rođeni da budemo sami i da nam niko ne treba na ovom svijetu. Kad nas neko pita kakvi smo svi će reći da smo širokog srca, ali praksa nam sve češće zakaže.

I kada sve sabereš i oduzmeš, shvatiš da ne može niže i pomisliš da bi realno trebalo svi da se trznemo i krenemo raditi nešto konkretno – spomene se Njeno Veličanstvo - NACIJA. Tad vidiš da svi ovi problemi u stvari nisu ništa, odnosno da su beznačajni. Jer važnije je biti nacionalno opredjeljen, nacionalno siguran u svom toru – nego zdrav, imati posao i platu i živjeti od svog rada.

Uglavnom, dođoh do teze sa početka teksta – jesmo li glupi? Jesmo. Svi dokazi govore u prilog toj tezi. Sve dok živimo u prošlosti a ne u sadašnjosti, dok umjesto naprijed gledamo nazad, dok tražimo razloge zašto nešto ne može a ne način kako da nešto uradimo – jesmo. Ja bih voljela da nisam u pravu, ali činjenice govore drugačije.

Glupi smo i dok stalno tražimo krivca u drugima a nećemo sebe da pogledamo u ogledalo i da prvo sebe mijenjamo. Glupi smo i dok se ponašamo kao da nam je neko bjanko potpisao život na jedno 80 godina a i budala zna da svako od nas sutra može nestati. Glupi smo dok pokušavamo stalno raditi iste stvari a očekivati drugačije rezultate.

Na izmaku ove 2011. godine uopšte nisam optimista. Ne vidim oko sebe dovoljno onih kojima je bitnija suština od forme i koji su spremni na rad i pronalaženje rješenja. Ne vidim dovoljno onih koji su spremni na kompromise i učenje. Ne vidim dovoljno onih koji misle svojom glavom i koji je koriste za gledanje u budućnost.

Ili nema puno takvih ili su se dobro sakrili. A to je još jedna potvrda da smo glupi. Ja prva, priznajem.

1. Tehnografija.net

Ovo je neka vrsta blog magazina o internetu, tehnologiji i novim medijima. Piše ga grupa autora a bave se različitim temama. Kako uglavnom svi studiraju IT (informacione tehnologije) ovo im je na neki način i struka. A meni se posebno sviđa što obrađuju dosta tema koje na prvi pogled izgledaju jednostavno, a znam sigurno da mnogi od nas baš nisu tako bliski sa njima.

Priznajem, lično sam ovdje našla dosta uputstava i pojašnjenja za mnoge stvari, a čak se zna desiti da pišu tekstove po narudžbi

U svakom slučaju zanimljiv sadržaj koji vam može dosta pomoći ako vrijeme na internetu provodite i na mjestima van Facebooka

2. Namirnice.ba

Iskrena da budem, kad sam prvi put naišla na ovu stranicu pomislila sam u sebi “Šta mi imaju pisati o tako banalnim stvarima?!” A onda sam im odlučila dati šansu i čitati ih. Iznenadili su me jako pozitivno i sad ih redovno posjećujem.

Namirnice.ba pišu o namirnicama (niste to mogli pogoditi, zar ne ). Obilaze prodavnice i upoređuju cijene, prate teme koje se odnose na robu široke potrošnje i to na jedan simpatičan način koji vam ove teme čini zanimljivim.

Nakon nekoliko pročitanih tekstova uhvatila sam sebe da mi je zanimljivo pratiti kako se kreću cijene u kojim marketima, a sve me to naučilo da itekako obraćam pažnju prilikom kupovine.

U svakom slučaju dva nova projekta zanimljivog sadržaja koja su meni privukla pažnju i koja ću pratiti jer me baš zanima u kojem pravcu će se razvijati. A kad opet nađem nešto zanimljivo svakako ću podijeliti sa vama.

Priznajem još nešto – u ovom vremenu u kojem ima više Nevladinih organizacija i Udruženja građana nego preduzeća sve teže se natjeram da obratim pažnju na njih. Toliko ih ima da je stvarno teško povjerovati u to da su svi osnovani radi pomaganja drugima. Posebno oni koji se bave podizanjem bilo kakve svijesti nemaju šansu da mi privuku pažnju.

Međutim, postala sam svjesna da na taj način sigurno nepravedno ignorišem one koji rade dobar posao i koji zaista pomažu nekome, pa sam odlučila dio vremena i prostora na mom blogu i Zenica-Online posvetiti onima koji zaslužuju.

Tako je i nastala priča Upoznajte ljude koji vas neće razočarati. Umjesto toga će unijeti svjetlost u vaš život.

Ukratko, posjetila sam Dnevni Centar Svjetlost u kojem osobe sa poteškoćama u razvoju provode svoje dane družeći se međusobno. Iskreno, nisam imala pojma o njihovim životima inače, o tome koliko je njihov dan drugačiji od našeg i koliko su njihovi problemi stvarniji i realniji od naših.

Upoznala sam majku koja ne može da dobije jednak tretman kod zubara za svoju kćerku zato što je teško naći stomatologa koji će se posvetiti njenom djetetu i pokušati joj spasiti prednji zub. Njena kćerka može biti mirna na stolici uz mnogo truda, ali lakše je zub izvaditi nego se mučiti.

Pričali su mi o tome kako u tom Centru svaki dan njih 17 skupa jede jedan obrok, a zajedno ga i spremaju. To pripremanje obroka im je jedan od načina da se i sami osposobe za samostalan život, jer mnoge od njih roditelji (u najboljoj namjeri) štede pa se zna desiti da ne znaju sami oguliti krompir ili odsjeći šnitu hljeba. Njih 17 svaki dan jede za 20 KM (10 EUR) dnevno.

Ovo ljeto je njih 10 išlo na more zahvaljujući dobrom čovjeku iz Crne Gore koji već godinama obezbjeđuje smještaj i hranu za osobe sa posebnim potrebama. Znate li koliko njima znači taj odlazak na more? I danas najradije pričaju o njemu.

Svaki rođendan štićenika centra se slavi zajedno. Obavezno bude torta a slavljenik dobije i puno poklona. I ples je neizbježan dio takvih proslava jer najviše od svega vole plesati.

Slušala sam priče o problemima i o lijepim stvarima, a u glavi mi je stalno tutnjalo koliko smo često nezahvalni i nesretni u svojim životima, a vrlo često bez realnih i stvarnih problema. Ova djeca, momci i djevojke, nakon što ostanu sami, bez roditelja, budu smještena u Zavode! Zatvore ih u prostorije sa puno kreveta i hrane se u menzama, a vrlo često ih kljukaju tabletama da bi bili mirni. Da ne govorim o tome koliko traumatična može biti promjena sredine za njih, kad iz svog doma moraju otići u takve institucije.

Činjenica jeste – oni su drugačiji od nas. Pričajući sa predsjednicom udruženja koje je osnovalo ovaj centar došla sam do zaključka da su drugačiji najviše po tome što kod njih nije razvijena zloba i zavist. Drugačiji su i zbog toga što su otvorenog srca i široke duše. Ne mogu vam opisati koliko se obraduju kad im bilo ko dođe u posjetu. Ne znam da me nekad na bilo kojem drugom mjestu dočekalo toliko osmjeha. I tako drugačiji nas puno mogu naučiti o životu – o tome koliko ne cijenimo ono što imamo. A prvenstveno koliko je važno da uživamo u malim stvarima.

I kako to kod nas obično bude, upitno je hoće li ovaj centar opstati u budućnosti zbog nedostatka finansija. Jednostavno, država je počela da štedi, ali štedi na ovakvim stvarima. Voljela bih da im nekako mogu pomoći, ali za sada sve što mogu je pisati o njima, nadajući se da će do nekog pametnijeg i sposobnijeg doći i priča o njima.

Ukoliko vas zanima malo više informacija o njima i Dnevnom Centru Svjetlost molim vas da pročitate tekst Upoznajte ljude koji vas neće razočarati. Umjesto toga će unijeti svjetlost u vaš život.

A u nastavku pogledajte fotografije koje u ovom slučaju govore više od riječi.

[Show as slideshow]

Rezultat znate, neću da ga ponavljam. Ali ono što možda ne znate je da su tokom te utakmice emitovane reklame 178 puta!

Kemal Koštrebić je snimio utakmicu i poslao mi sve screenove, a ja sam odabrala po jedan od svakog da i ovdje zabilježimo tu drugu utakmicu. Kemo kaže da su u prosjeku išle 2 reklame na jedan minut, a kako je sve izgledalo pogledajte u nastavku.

Napomena 1: Prethodni post koji obrađuje istu temu uz izvode iz zakona pročitajte ovdje.

Napomena 2: Pronašla sam još dva blog posta koja se tiču reklama tokom utakmice. Prvi je Reklame na blogu “Broj jedan”. Drugi je Javni emiter ili mali oglasnik na blogu “Dnevnik99″.

Napomena 3: Tokom utakmice sam na Facebooku razgovarala sa prijateljicom pa smo svaka za sebe uputile prigovor RAK-u. Isto je učinila još jedna njena prijateljica, što znači da je RAK sigurno u utorak uveče primio 3 prigovora.

Update:

Odličan post o istoj temi iz drugog ugla je napisao moj drug Kemo – Ko koga zumira 3

[Show as slideshow]

Prilikom prošle utakmice reprezentacije (Francuska – BiH) ova televizija je na 25% ekrana emitovala reklame i izazvala veliko negodovanje gledalaca. Na sve to je pomoćnik direktora BHRT-a za finansije rekao kako su to morali uraditi da bi mogli obezbijediti prenos. Nemaju dovoljno novca, mala je taksa i pošto su firme pokazale interes za reklamiranje oni su to prihvatili i tako pokvarili ugođaj velikom broju svojih gledalaca.

Regulatorna agencija za komunikacije je izjavila da su imali samo dvije žalbe gledalaca koje istražuju.

Sinoć (11.11.2011.g.) najvažnija utakmica reprezentacije i situacija identična.

Prosto je nevjerovatno koliko često i kojom brzinom se smjenjuju reklame na ekranu. Pri tome nisu statične nego se svaki čas nešto vrti, trči, iskače. Ukratko – blagi haos na ekranu. Nema teorije da ga ignorišete jer je napadan i nametljiv.

Da biste vidjeli o čemu se radi stavila sam mobitel na krilo i slikala svo vrijeme, te tako napravila 50-ak slika koje otprilike odgovaraju broju oglašivača jer sam se trudila da slikam svakog. Neki od njih su se pojavili po nekoliko puta, a neki po 2-3 puta.

Dalje me zanimalo koliko je ovakav način reklamiranja po zakonu pa sam isčitavala dokumente koji se odnose na to.

U Pregledu povreda i i odgovarajućih kazni koje izriče RAK piše:

Član 28
(Raspored reklamiranja)

(1) Novčanom kaznom od 10.000 KM do 100.000 KM kazniće se javne radio ili TV stanice, kao i posebni javni servisi za emitovanje Bosne i Hercegovine koji svojim signalon pokrivaju 500.000 i više stanovnika, ako se ne pridržavaju utvrđenog rasporeda reklamiranja iz Kodeksa o reklamiranju i sponzorstvu za radio i televiziju, kao i drugih propisa kojim se reguliše rad javnih servisa za emitovanje.

Onda sam pronašla taj Kodeks o reklamiranju i sponzorstvu za radio i televiziju da vidim šta tu piše.

U dijelu o Oglašavanju i teletrgovini, član 14 – raspored oglašavanja:

2) U programima koji se sastoje od autonomnih dijelova, ili u sportskim programima i slično strukturiranim događanjima i izvedbama koji idu u intervalima, oglašavački i spotovi teletrgovine će se emitirati između dijelova ili u pauzama programa koji se prenosi.

Pošto se u u Pregledu povreda i odgovarajućih kazni koje izriče RAK pozivaju na Definicije i obaveze javnog emitovanja RAK pravilo 01/1999 pronašla sam i njega. Tu piše:

II. Obaveze i odgovornosti javnih radio i/ili TV stanica
A. Opšte programske obaveze:
A pod rednim brojem 4. stoji:

4. Reklamiranje: Sve reklame se audio i video sredstvima jasno moraju odvojiti od ostalog programa.

Po mojoj slobodnoj i laičkoj procjeni ova stavka nije ispoštovana niti u jednom slučaju. Ako na 25% ekrana imate baner i stalno gledate hoće li lopta u nekom momentu otići ispod njega, bez obzira što je baner druge boje u odnosu na teren on nije odvojen od “ostalog programa”, tačnije utakmice. Pogledajte sami na slikama pa procijenite jesam li u pravu ili ne. Posebno reklama za Preminger pivo u kojoj je u jednom momentu golmanu Portugala flaša došla direktno ispod usta pa sam mislila da je uzeo sam flašu piva da se osvježi za vrijeme utakmice.

Zatim u odjeljku E – Komercijalne aktivnosti i podrška piše:

5. Posebni javni servisi za emitovanje: Količina reklama i drugih plaćenih poruka, kao i komercijalno sponzorisanih programa na Javnom sistemu emitovanja u Bosni i Hercegovini (PBS), Radio Televizije Federacije Bosne i Hercegovine (RTV FBiH) i Radio Televizije Republike Srpske (RTRS) ne mogu premašiti šest (6) minuta programa po satu, kako u radio, tako i u televizijskom programu. Gore navedene stanice mogu redistribuirati dozvoljeno vrijeme reklamiranja u toku udarnih termina, ali tako da ni u kojem slučaju ne smije preći osam (8) minuta po satu programa. Udarni termin za PBS i RTV FBiH se definiše tako da uključuje period između 17.30 i 22.30 časova, dok je udarni termin na RTRS definisan tako da uključuje period između 19.00 i 22 sata.

Znači ne smije preći osam minuta po satu programa. Ovdje je BHT fino zapetljao situaciju tako da u suštini mogu braniti svoj potez time što u suštini nisu nijednom prekinuli utakmicu zbog reklama. Ali ako u emitovanje reklama računamo svo vrijeme u kojem su se pojavljivale reklame dođemo do sljedeće računice:

50 oglašivača x 3 emitovanja (prosjek) = 150 emitovanja x 4 sekunde = 600 sekundi odnosno 10 minuta.

To je minimalno koliko je trajalo emitovanje, a svi koji su gledali utakmicu znaju da je to trajalo i duže. I bilo je jako iritirajuće:

Šta učiniti?

Možemo se žaliti RAK-u (detaljno uputstvo kako piše ovdje). I vjerovatno se neće ništa desiti jer nikad i nije. Čak i da im odrede da plate neku novčanu kaznu pitanje je hoće li to uticati na televiziju da više ne radi ovakve stvari. A u utorak nas čeka prenos iz Portugala i vjerovatno novi horor sa reklamama.

Ja nemam ideju, a ovaj post sam napisala da svoje lično nezadovoljstvo javno kažem, da ostane zapisano. Ako ima neko ideju da nekome pišemo (BHT-u možda) neka kaže u komentarima.

A posebno na kraju moram naglasiti svoje mišljenje o reklamama koje su protrčale ekranom.

Oglašivači, zar vi stvarno toliko ne znate o marketingu? Zar je moguće da neko stavi broj telefona, 4 reda teksta, email adresu i još gomilu podataka na baner koji se pojavi nekoliko sekundi u toku najvažnije utakmice? Stvarno mislite da će neko zapisati broj i odlučiti vas nazvati?

Ružno, neukusno i toliko iritirajuće da se bojim da je pojavljivanje na ekranu za vrijeme utakmice bila najlošija marketinška odluka koju ste mogli donijeti.

Jedini spas nam je neka sportska Al Jazeera koja će raditi kako treba i prestati nas smatrati maloumnicima. To nikako nismo, samo nam niste ostavili mogućnost izbora!

U nastavku fotografije, da ostane zabilježeno. Ja se izvinjavam ako ih je previše, rekoh da sam htjela uslikati sve.

Update:

Post o drugoj utakmici baraža sa screen fotografijama reklama možete pročitati ovdje.

Odličan post o istoj temi iz drugog ugla je napisao moj drug Kemo – Ko koga zumira 3

[Show as slideshow]

Blogger.ba je naš domaći blog servis na kojem blogeri pišu i koji navodno okuplja 198.918 blogova. Takođe kaže da je na tom istom servisu 213.451 blogera otvorilo svoje blogove. Postoje već godinama, a isti sam i sama koristila neke 2005. godine.

Blogger.ba je servis koji već dugo vremena ništa novo nije ponudio svojim korisnicima. Sami se muče sa temama, loše je riješeno tagovanje i ima tu još mnogo nedostataka koji korisnicima smetaju ali ih trpe zbog toga što su već navikli na njega. Navikli su na ljude koji tu pišu i čitaju te postove, a nije ni zanemariv broj postova koji je objavljen.

Međutim, šta se dešava zadnjih dana?

Na blogu Administratora je objavljen post u kojem se korisnicima Blogger.ba servisa javlja da su, nažalost, primorani da na blogovima instaliraju reklame zbog nemogućnosti daljeg finansiranja servisa.

Od tada je prošlo 8 dana i ja stalno čitam postove nezadovoljnih blogera koji se žale na reklame. Smetaju im, smještene su na kraju prvog posta i velike su. Radi se o Google Adsima.

Svoje nezadovoljstvo su i do sada pokušavali saopštiti administratorima ali, koliko čitam iz njihovih iskustava, nikad nisu dobili ni odgovore na upite, a kamoli da se nešto popravilo.

Jedna korisnica kaže: Ne smetaju meni reklame. Meni smeta sveopća nebriga za korisnike. Jednom prije 3 godine sam administratoru pisala mail. Nikada odgovor dobila nisam. Administrator je imao i svoj blog koji je osvježio zadnji put 2005 godine. Ne ukidaju se blogovi huškačkog karaktera koji šire svakojake poruke…

Druga: I ja sam jednom pitala u vezi postavljanja tagova na postove, pa u vezi izgleda bloga, odnosno da li ćemo imati mogućnosti za druge templates osim ponuđenih, pa nikad odgovora.

O korisnicima niko ne brine, očito.

I zato se nagomilano nezadovoljstvo počelo pretvarati u svojevrsnu akciju. Naime, na blogu R’n'R Babylon je autor pokrenuo neku vrstu inicijative da, ako se do 5. 11. ukinu reklame, blogeri pređu na neki drugi besplatni blog servis, u što većem broju.

U komentarima su se javili mnogi koji ga podržavaju, a jedan značajan broj je već otvorio svoje blogove na Blogspotu, ostavivši na matičnom blogu obavijest o tome:

Primjer 1:

Primjer 2:

Primjer 3:

Da ne nabrajam dalje, ima toga još mnogo.

Je li Blogger.ba sebi dao autogol?

Kako sada stvari stoje izgleda da jeste. Dugogodišnje ignorisanje korisnika je dovelo do nakupljanja nezadovoljstva i kap je skoro prelila čašu. Ukoliko brzo ne reaguju vjerovatno će svi blogeri koji vole pisati preći na neki drugi servis. Za sada se na to malo teže odlučuju samo iz dva razloga. Prvi je navika i strah od toga da će izlaskom iz zajednice pogubiti ljude koje su inače čitali i koji su njih pratili redovno. Drugi razlog je nemogućnost eksportovanja postova na novi blog, a neki su pisali godinama i žao im je to sve napustiti.

Međutim, i pored toga polako su krenuli sa preseljavanjem i upoznavanjem novih terena, zato mislim da administracija ima jako malo vremena da pokuša spasiti situaciju. Naravno, ako im je stalo do toga.

Poruka blogerima koji krenu u novi svijet

Znam da vam izlazak iz okruženja na koje ste navikli predstavlja veliku promjenu i da se vjerovatno osjećate zbunjeno i možda čak izgubljeno. Međutim, ako volite da pišete svi ti problemi će nestati vrlo brzo, čim stvorite novu naviku.

Bez obzira na koji servis da se odlučite, bićete sami svoj gazda. Možete birati teme kakve god hoćete, a možete čak i sami sebi staviti reklame (na neko pristojno mjesto), pa lično vi zarađivati od njih.

Kako se ne pogubiti u ovom prostranstvu, kako nastaviti pratiti omiljene blogere?

Imate nekoliko načina za to. Prvi je onaj koji koristim lično, a radi se i RSS Readeru. Ja koristim Google Reader i u njega dodajem sve omiljenje blogove. Kad god neko napiše novi post meni se taj post tu pojavi i ja ga pročitam. Vrlo jednostavno, vidjećete.

Drugi način sam vidjela kod nekih blogera, a radi se o Bloglovin-u. Koliko sam uspjela vidjeti i on je jako jednostavan za korištenje.

Osim toga, imamo i BH Blog.net listu. Zabilježite se i tu, da vas i drugi mogu pronaći. I lagano, samo naprijed. Posmatrajte to kao da ste odrasli i da krećete iz roditeljskog doma u svijet. Snaći ćete se sigurno. I gore situacije ste riješili u svoju korist, zar ne?

Ja ću vas čitati i dalje, a za mnoge bi mi bilo jako žao da prestanu pisati.

P.S. Kad sam spomenula čitanje – na blogger.ba nemam mogućnost komentarisanja bez logovanja pa zato i ne znate da vas čitam.

Update:

Firma Avalon je u saradnji sa Nedimom Šabićem odlučila pomoći BH bloggerima koji žele preseliti blog na svoj lični hosting tako što će im dati besplatan hosting. Više o tome pročitajte na AVALON POMAŽE BH BLOGGERIMA

Kada sam krenula u istraživanje čime i kako doći do Novog Sada (na BlogOpen) u glavi sam imala zamišljenu udaljenost od nekih 350-ak kilometara i nekoliko sati vožnje (5-6) koliko sam inače putovala u ovom pravcu autom. Međutim, pošto posjedovanje vozačke dozvole za sobom ne povlači nužno i posjedovanje automobila (glupa pravila ) ostalo mi je da istražim varijante javnog prevoza. To je značilo “guglanje” i preturanje po web stranicama širom BiH i Srbije i vrlo često upotrebu telefona.

Ispostavilo se da iz Zenice ne postoji direktna linija za Novi Sad. Onda sam tražila liniju iz Sarajeva pa se ispostavilo da ne postoji ni direktna autobuska linija Sarajevo – Novi Sad. Ali zato postoji direktna linija Istočno Sarajevo – Novi Sad, i to dvije dnevno. One idu preko Romanije, Zvornika i dalje, poznatim putem. Ali meni je bila malo komplikovana zato što ja nemam direktnu liniji Zenica – Istočno Sarajevo. U prevodu bi to značilo da odabirom ovog prevoza moram iz Zenice ići autobusom do Sarajeva (karta u jednom pravcu 13 KM), pa onda taksijem od Sarajeva do Istočnog Sarajeva (vjerovatno nekih 5-6 KM), pa onda autobusom od Istočnog Sarajeva do Novog Sada (39 KM). Naputuješ se živ i potrošiš para a nisi ni krenuo kako treba. Katastrofa

U toj muci Damir spomenu voz i ja zasjednem za internet ponovo i odem na stranicu Željeznice Federacije. Nema voza do Novog Sada (očekivano) ali nema u redu vožnje ni onog što ide za Beograd. A znam da postoji! Onda okrenem naopako – tražim vozove iz Beograda do Sarajeva i nađem stranicu Železnice Srbije. Tamo nađem da ide taj voz (super urađena i ažurna stranica), pa onda nazovem ove moje u Zenici i saznam da ide, svaki dan u 12 i 53. Švicarska preciznost, aha. Skontam šta ćemo – idemo do Rume vozom pa ćemo onda od Rume nekako, autobusom ili će neko doći po nas. Cijena karte 32,80 KM. Odem da kupim kartu dan ranije i teta mi kaže “Ma, možeš to i sutra”. I ne kupim. Sreća, jer se sutra ukazala prilika da idemo sa Dobrilom koju smo prihvatili objeručke. Otišli busom do Sarajeva pa sa njom preko Romanije i tako dalje.

Ali trebalo se vratiti. Ja sigurna da idemo vozom nazad. Provjerila, voz iz Rume kreće u 9 i 44 minute, a do Rume ima taman nekad ujutro autobus iz Novog Sada. Naveče sjedimo i kontamo šta ćemo i kako ćemo, hoćemo li vozom. Traži opet po netu na web stranici JGSP Novi Sad, opet nema Zenice a ni Sarajeva. Ali ima Doboj! Polazi u 6 ujutro, BosnaExpress, ide preko Bijeljine i Brčkog (ravnica, volim), cijena 1490 dinara (30 KM). I krenemo njim. Kontam “Zenica je blizu, 70-ak m od Doboja, a živim u Zeničko – Dobojskom kantonu, znači ima svako malo autobusa”.

Vožnja BosnaExpressom do Doboja je nešto što ću pamtiti još dugo. Autobus vjerovatno punoljetan, muzika sabrana (zlo)djela folka, ja bez slušalica. Staje na svakoj stanici (Sremska Mitrovica, Bijeljina, Brčko, Modriča…) sa riječima “Pauza 10 – 15 – 20 minuta, čekamo red vožnje. Ne znam ko je pravio taj red vožnje ali znam da u njemu ima lufta za poludit’. Čini mi se da smo više vremena proveli čekajući na stanicama nego vozeći se. Ali dobro, strpljiva sam, nemam izbora. Stižemo u Doboj u 13 i 25, nakon ravno sedam i po sati vožnje. Odemo do šalter sale i tamo nam teta kaže da je autobus za Zenicu bio u 12 i da ima opet u pola 3. Da se ubiješ, al’ opet nemaš izbora. Platimo kartu za Zenicu 11 KM i ona nam kaže da ćemo lako prepoznati na peronu crven kombi koji vozi.

Iskreno, za tih sat vremena smo malo prošetali Dobojem i ostali bez teksta. Gradić djeluje jako fino uređen, radnje u toj glavnoj ulici su baš napucane i ako ikad budem kupovala patike ići ću u Doboj jer sam vidjela 20-ak da mi se baš sviđaju, a u Zenici nema ni blizu takvih. Osim toga nisam vidjela nijednu Second hand radnju. Ne kažem da ih nema ali ih nema u glavnoj ulici. I park im je prelijep, tu smo sjedili i čekali da dođe vrijeme povratka.

I krenemo prema stanici i priđemo peronima, i ja gledam ispred sebe i prosto ne vjerujem. Na peronu nas čeka “prevoz”!!!

“Eme Tours”. Došlo mi da plačem. Kaže Damir “Hajde nam zauzmi mjesto dok ja zapalim još jednu”, a ja kontam imam li kakvu kesu na koju ću sjesti unutra. Uđem, sjednem. Jedva noge uguram, a oni koji me znaju svjedoci su da skoro u onu bebi sjedalicu mogu stati. Priđe vozač/kondukter i pita nas “Dokle vas dvojica?” Kontam da mu kažem “S ovim garant direktno u 6. krug pakla”, ali ćutim. Prepustim muškarcima da se objasne da sam žensko Krenemo lagano, a on trese li trese. Nije promašio nijednu rupu i nijedan parking. U svaku je upao i stresao nam bubrege, a na svaki parking je stao i primio putnika. Plus svaka stanica, uglavnom stigli smo u Zenicu u 16 i 20. Skoro dva sata putovanja. U Zenici sam saznala da mi je odluka da ne idem vozom bila najpametnija koju sam donijela jer su baš taj dan u štrajk stupile mašinovođe Željeznica Republike Srpske. Kontam da bi nas istresli na granici da smo krenuli vozom?

Poslije su mi rekli da nam je bilo pametnije otići taxijem do Hifa pumpe jer tamo svako malo ima autobusa za Zenicu koji idu iz Tešnja. Možda, ali nekako mi ideja da zaskakujem na autobuse sa pumpe ne zvuči kao primamljiva varijanta. Par dana kasnije sam slala Edinu majicu za Mostar autobusom, odnosno u prevodu kombijem još malo gorim od ovog “Emetovog”, a agencija se zove “Jerry tours”. Iz Zenice je za Mostar krenuo u 12, stigao u 19 i 10. Kasnio dva sata, kažu zbog radova na putu. Kako god, i da je stigao po redu vožnje to je 5 sati. Za toliko ja mislim mogu do Mostara biciklom brže doći.

Zaključak:
- Ako živite u BiH i planirate putovati bilo gdje – kupite auto ili sjedite kod kuće.

- Postojanje riječi “Tours” u imenu kompanije ne znači da kompanija zadovoljava sve uslove potrebne za obavljanje prevoza putnika.

- Država Bosna i Hercegovina zvanično nije podijeljena i vode je kao cjelovitu. U praksi je situacija totalno drugačija – iz Federacije teško i rijetko možete otputovati u Srbiju, a iz RS-a teško možete u Hrvatsku. Ne znam samo je li se te linije uvode po logici ili po zahtjevima tržišta, kako god meni je tužno i plače mi se od toga.

- Ne znam do koga je, ali pretpostavljam da gospoda mr.sci. Enver Bijedić (Federalni ministar prometa i komunikacija), Nedeljko Čubrilović, diplomirani mašinski inženjer (Ministar saobraćaja i veza u Vladi RS-a) te Rudo Vidović (Ministar Komunikacija i prometa u Vijeću ministara BiH, valjda starom jer novo još nemamo) ne znaju za ove probleme jer sigurno imaju neko lijepo, skupo auto i vozača.

Prije nego što pogledate video moram vam reći da se ne može premotati do dijela u kojem je taj prilog pa ćete biti prinuđeni da pogledate i onaj dio emisije prije

Video na linku – http://www.bhrt.ba/video/?id=4020&v=crta29032011.flv

A konkretno, ono što mislim o protestima i svemu ostalom (a zbog vremena nisam mogla reći) je sljedeće…

Prije svega, već smo pričali o tome kako je Facebook alat za komunikaciju a ne stranka ili pokret. Tako da svako spominjanje “Facebook prosvjeda”, “Fejsbukaša” i ostalih termina samo i isključivo govori o tome koliko znanja i pojma o tome što rade imaju novinari koji ih koriste. Relativno nedavno sam čitala knjigu o početku NOB-a u Zenici kada je Suada Čolaković radila na distribuiranju letaka i proglasa koji su narodu govorili i neku drugu istinu od one koja se mogla čuti javno kroz regularne kanale informisanja. Ona je u noći sakrivena od vrata do vrata hodala i ostavljala letke. Nisu imali telefona ni Facebooka pa im je to bio način komunikacije sa građanima. Štamparija u kojoj su se štampali letci je sigurno štampala i neke druge sadržaje.

Tako je i sa Facebookom. On služi za komunikaciju i koristan je jer omogućava lakše i brže širenje informacija među zainteresovanim ljudima. Isto kao i twitter. Onaj koga te informacije ne interesuju i ne želi ih ima način i da ih zaobiđe i ne vidi.

Za pokretanje revolucije ili protesta je potrebno mnogo više od alata za komunikaciju. Potrebno je imati dovoljno zainteresovanih glava za tako nešto. Onih koji će ući u to i koji će nositi sve na svojim leđima. Onih koji će, ako zatreba, podmetnuti svoja leđa.

A zašto se kod nas, i pored ovako grozne situacije, ništa ne pomijera? Zato što niko u suštini nije spreman da rizikuje puno. Da izađe i javno kaže “Evo mene, ja hoću to i to, uradiću to i to po cijenu svega”. Niko nije spreman da krene korak po korak. Svi bi odmah neke masovne prosteste i revolucije, da odmah skupe milion ljudi po mogućnosti. A ne ide to tako. Nije realno.

Pođite od sebe. Kome vjerujete? Probajte organizovati bilo šta – zabavu na primjer. Odredite datum i vrijeme, skroz transparentno napišite šta i zašto organizujete. I zovnite sve svoje prijatelje i rodbinu. Probajte pa vidite koliko njih će doći. Evo konkretno, u Zenici se organizuje lokalni kviz, omladina sjedi svakog četvrtka u kafani uz piće i takmiči se u znanju. Kviz (zove se Edoteka i više o njemu ima na Edoteka) je do sada održan 83 puta. Znam dobro momke koji su ga pokrenuli prije 2 godine i pričali su mi da je na prvo kolo došlo samo par ljudi. Pa na svako sljedeće je dolazilo nekoliko novih dok sve nije postalo provjereno dobro.

A protesti su mnogo gori i komplikovaniji za organizovanje, posebno na prostorima gdje žive ljudi koji su toliko puta prevareni i izigrani da ni sami sebi ne vjeruju a godinama ih uče da mrze sve oko sebe.

I to je razlog zbog kojeg se još dugo vjerovatno ovdje neće ništa pomjeriti na bolje. Prva ja ne bih došla na bilo kakav skup koji nema glavu i rep, za koji ne znam ko ga organizuje ni zašto, šta mu je cilj i šta se krije iza svega. I nisam jedina, tako razmišlja 90% ljudi. Hoćemo promjene svi, ali ako neko misli da ćemo ih ostvariti tako što ćemo se skupljati i galamiti negdje, bez konkretnog cilja i bar ideje u glavi šta sa tim – ništa od toga. Ne može 10 Facebooka to promijeniti.

Još jednom link za video magazina “CRTA” – http://www.bhrt.ba/video/?id=4020&v=crta29032011.flv

Da se razumijemo, protiv prisustva BiH političara na twitteru nemam ništa. Bar ništa efikasno Ne mogu im zabraniti i niko im ne može zabraniti da koriste i ovaj kanal za komunikaciju sa građanima. Ili za šta god već hoće. Ali zašto imam averziju i mučninu u stomaku pri pomisli na to kada istovremeno uvijek kao pozitivne primjere ističem gradonačelnika Rijeke @Obi_Rijecki i zastupnicu SDP-a u Hrvatskom saboru Mariju Lugarić?

Zato što biti političar u Bosni i Hercegovini nije neka časna funkcija kojom se treba hvaliti. Mi smo država koja zadnjih 20 godina ide stalno unazad upravo zahvaljujući ljudima koji nose tu titulu i istovremeno žive jako dobro od nje. I za svih tih 20 godina se, koliko ja znam, nije pojavio niti jedan političar koji je htio komunicirati sa ljudima, narodom na bilo koji način, osim onih mjesec dana pred izbore. Svi se uvijek ponašaju kao da su oni birali nas pa su nezadovoljni narodom koji ih je zapao, a ne mi njih.

I kako da bilo ko od nas povjeruje da hoće razgovarati? Ja ne mogu, pa da me ubijete!

Nije sve tako crno, naravno. Ako bilo ko od potencijalnih budućih političara tviteraša čita ovo neka slobodno iskoristi ove moje besplatne savjete namijenjene upravo njima:

1. Ako ste nekim čudom odlučili da se uključite u konverzaciju sa običnim ljudima ma gdje bili (čak i na twitteru) onda shvatite da ne nosite neku časnu titulu nego da svaki dan morate raditi na dokazivanju da možete biti čovjek i pored toga što ste političar.

2. U svoj bio stavite ko ste, na kojoj ste funkciji i kojoj stranci pripadate.

3. Nemojte da vas “uvode” na twitter riječima “političar ali dobar”. To vam je medvjeđa usluga jer to tek trebate dokazati. Posebno ne na twitter, tu smo svi malo muhanati i alergični na šuplju (priču, naravno).

4. Krenite polako, cvrkut po cvrkut, riječ po riječ, tako da zainteresujete nekoga time što govorite a ne onim što trenutno radite.

5. Zapamtite – na twitteru ima pametnih i bistrih ljudi i bolje je da ne pokušavate lagati, pametovati i slično – vrlo brzo će vam se tako nešto obiti o glavu.

6. Ako ušetate na twitter morate ga koristiti stalno. Morate pratiti ko vas spominje i ko vam se obraća. Morate odgovarati. Novi ste i još ste političar i teško će vam se oprostiti bilo kakva greška. A jedna greška na twitteru vam je kao 10 na Facebooku ili 100 u stvarnosti.

7. Ako i nakon svega ovoga odlučite da cvrkućete sa nama zapamtite izreku – “Koja ptica rano pjeva usere se u gnijezdu”. A onda krenite polako.

8. Stavite u bookmark sljedeću stranicu – http://who.unfollowed.me/ da možete pratiti i ko vas je prestao pratiti. Zlu ne trebalo.

9. Sretno – vama sa nama – na Twitteru! Mi već odavno sa vama u politici sreće baš i nemamo!