Sjećanje na neke dane

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Prije nekoliko dana su se u mom Facebook životu pojavile osobe koje su me podsjetile na jedan neobičan period u mom stvarnom životu. Naime, u prijateljima su mi se ukazale moje drugarice iz srednje škole i to uopšte ne bi bilo neobično (jer svi imaju srednjoškolske prijatelje) da ja nisam srednju školu završila u Zrenjaninu. A to sve me opet podsjetilo na to da sa svojih 30 i nekoliko godina (ovo nekoliko ću definitivno prestati spominjati brojem) imam vrlo bogata i raznolika životna iskustva.

Otkud ja u Zrenjaninu, u Vojvodini uopšte? Pa recimo da se u periodu rata svako snalazio kako je znao i umio, pa smo tako i mi svoju karijeru izbjeglica gradili baš u sred ravnice. Nisam ja kriva što je moja tetka nekad davnih sedamdesetih otišla kod svoje tetke u Lazarevo (selo pored Zrenjanina), baš tamo se zaljubila i udala za mog sadašnjeg teču (tetka). Tako smo i mi nakon početnog nesnalaženja u Zenici (i iskreno – nakon što smo pojeli sve zalihe hrane koje su izdržale jedva do jeseni ’93) krenuli tamo gdje nam je bilo najlakše – kod familije.

Ako bi neko birao mjesto u koje će jednu gradsku djevojku (prije djevojčicu jer sa 16 godina nisam bila više od toga) baciti da bi joj napravio totalni haos u glavi onda bi izabrao baš to – selo u Vojvodini. Mjesto sa jedva 3000 stanovnika u kojem svi sve znaju, i mjesto iz kojeg sam svaki dan putovala u školu u Zrenjanin. A prije svega mjesto u kojem je osoba koja sa 16 godina ne zna skuhati kafu, ručak, nahraniti stoku, očerupati pile i okopati njivu izgledala kao vanzemaljac! Ok, kafu i njivu sam savladala brzo, a nakon pokušaja čerupanja pilića uz pomoć pincete dobila sam trajnu zabranu za obavljanje te djelatnosti i uz to sam prekomandovana na usisavanje kuće. To sam znala raditi jer sam kod mame još davno položila za usisivač.

Škola je sa sobom nosila neke svoje probleme. Oduvijek mi je najveći problem predstavljalo ostvarivanje početnog kontakta, a sama titula „izbjeglice iz Bosne“ je doprinijela da sve kasnije strahove u životu mjerim sa tim strahom od prvog dana u školi. Kad sam to preživjela znam da ću i sve ostalo! Srećom, na kraju se ispostavilo da je strah bio bezrazložan, naročito kad sam ustanovila da u tom razredu nisam bila prva Bosanka, a čak ni prva Zeničanka. U sjećanju će mi ipak ostati blesavi običaj puštanja muzike na velikom odmoru, naročito situacija kad su nakon dva dana pustili „Zenica blues“ pa poslije mene morali zalijevati vodom. Elem, čovjek se na sve navikne.

Sad ću vam priznati nešto – iz škole sam često bježala sa časova sa novostečenim prijateljima, a svo vrijeme koje smo tako dobijali smo provodili u kafiću koji se zvao „Krokodil“. To mi je ime tako fino zvučalo da sam kasnije tog „krokodila“ provukla kroz svoju firmu i kroz svoj sadašnji život. I za sada me dobro služi. A vrijeme između autobusa i početka nastave sam vrlo često „trošila“ u jednoj radnji blizu Gimnazije u kojoj su se – prodavali pokloni! Ovo sve za one koji me vrlo često pitaju – od kud ideja za „Džunglu“, zašto ime „Džungla“ (krokodil živi u džungli) i slične stvari.

U principu, te tri godine koje sam provela tamo i nisu bile loše. Stekla sam neka prijateljstva koja traju i danas. Doživjela neka iskustva koja u gradu sigurno ne bih imala priliku doživjeti. Mislim, kad bih u Zenici naučila brati krastavce?! Stekla sam i super radne navike – škola je počinjala u 7 i 10 a ja sam autobus imala u 6 ujutro. Naravno – ustajala sam u 5 svaki dan i to skoro bez sata. Nisam se ipak sjaranila sa životinjama (osim sa cukom Bobijem kojeg sam upoznala kao kuče), i danas imam fobiju od kokoši i ostalih pernatih životinja.

Ljudi u Vojvodini vole Bosance. Bar su mene voljeli. Nakon nekog vremena sam se navikla na to da me nakon dvije izgovorene riječi pitaju: „Aaaaa, ti si iz Bosne?!“ I bila sam im nešto kao simpatična. Nisam za tri godine promijenila govor, samo je moja Dragana (drugarica rođena tamo) nakon nekog vremena počela piti „mlijeko“i tražiti „hljeb“. Nisam zavoljela ravnicu ma koliko da sam se trudila. Čak mi je srce znalo zaigrati kad god bi prelazili kanal jer je tu vještački napravljeno brdo visine 2 metra. Uspjela sam zamrziti vjetar pa i danas mogu podnijeti lakše i kišu i snijeg nego kad puše. Napuhalo me tamo za dva života, kad krene košava od Beograda ne zaustavi se ni do Mađarske.

I kad je mama predlagala da nakon Vojvodine i potpisanog Daytona zajedno sa tatom idemo za Ameriku ja sam ipak radije bila za to da idem kući. Nekako mi je tog statusa izbjeglice bilo dosta, dosta mi je bilo prepoznavanja po patikama iz Crvenog krsta i humanitarne pomoći. Htjela sam da ponovo hodam ulicama kojim sam hodala sa 10 godina, da prolazim pored zgrade u kojoj sam nekad živjela i da se sjećam kako sam tu nekad čuvala stolice da se osuše.

I nakon svega mi je drago sjetiti se svih tih stvari, a još mi je draže što na sve mogu gledati sa vedrije strane. Valjda je to neki čip u glavi koji me uvijek tjera da iz svega izvlačim pouke i da sve što mi se dešava posmatram kao životne lekcije.