Kratak osvrt na poslovne trendove u Zenici

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Davno sam došla do zaključka da u mom okruženju postoje dva nepisana pravila o biznisu. Prvo pravilo je da vrlo kratko možeš imati neku originalnu ideju jer će se nakon objavljivanja ideje u javnosti (u vidu pokretanja biznisa, nekog novog proizvoda i slično) pojaviti mnogo više ili manje dobrih kopija. Drugo pravilo jeste da posmatrajući okruženje i određene “biznise” lako možete saznati šta je u određenom trenutku moderno i aktuelno a na osnovu istog se daju naslutiti određene “rupe u zakonu”.

Postoji mnogo apoteka u Zenici, isto tako ima ih mnogo u čitavoj BiH. Činjenica jeste da je ovom narodu običaj da za svaki problem traži brzi lijek, čak i kad se ne radi o klasičnim bolestima. Apoteke su jedno vrijeme nicale kao poslije kiše te tako dovele do ogromne potražnje za kvalifikovanim farmaceutima. Takođe se zna da u gradu postoji neka vrsta monopola od strane Javne ustanove Apoteka (ne znam tačno sad kako se zovu). A možda se najbolje objašnjenje za veliki broj apoteka može naći u prilično politički određenom okruženju koje se u velikoj mjeri preslikva i na zdravstvo. Radi se o tome da je lista lijekova koja se dobija na recept na jedan način vezana za političke odluke a gdje se u BiH politika umiješa tu najčešće nisu čista posla. Sam podatak da se u ZE-DO kantonu esencijalna lista nije mijenjala već nekih 7 godina dovoljno govori o tome koliko idemo u korak sa vremenom.

Postoji vrlo mnogo kladionica u gradu ali je davno rečeno da loša ekonomska situacija utiče na razvoj igara na sreću – još jedan dokaz traženja brzih rješenja za probleme. lli se možda radi o nerealnom pogledu na svijet?

Ono što je meni zanimljivo jeste povećan broj Moto udruženja i povećan broj takozvanih Security organizacija. Sve češće viđam kafane i kafiće koje umjesto SUR ili DOO u nazivu imaju Udruženje građana “to i to”. Radi se o tome da Udruženje građana kao vrsta pravnog oblika omogućava djelovanje vrlo slično poslovanju pravnog lica. Razlika se ogleda u tome što takva udruženja ne podliježu zakonima koji važe za ostala pravna lica – njih ne kontrolišu tržišne i poreske inspekcije, što znači da oni na neki način posluju legalno ali po meni izvan zakona. Bar ove koje vidim da funkcionišu kao kafane ravnopravne onima koje su registrovane kao SUR. Jednostavno rečeno – rupa u zakonu ili nešto treće!

Povećan broj Security udruženja ne treba posebno obrazlagati. Ima ih mnogo, svi imaju neka kratka imena, kojekakve skraćenice, svi imaju automobile ispisane imenom firme, nabildane i zbrijane likove obučene u tamno. Funkcija im je da kao obezbjeđuju objekte od nereda, pljački i sličnih stvari. Trebali bi da rade sve ono što je funkcija normalne policije. Pošto je kod nas policija svedena na nivo zapisničara i ekipe za uviđaj onda su tu “sekjuritiji”. A svi takođe znamo da bi se od svih zaposlenih u čitavom gradu jedva mogla napraviti jedna poštena i nadasve sposobna agencija za obezbjeđenje lica i objekata.

Postoji još jedan trend u gradu Zenici – svakim danom se povećava broj praznih poslovni prostora. Sjećam se perioda od skoro dvije godine ranije kada se otvarao Shopping centar “Džananović”. Tada je u izgradnji bio i “Metalurg” i ja sam stalno mislila o tome kako je to super ali kako će biti prilično teško napuniti sve te prostore. Godinu i po kasnije u Zenici postoji ogroman broj praznih poslovni prostora koji se izdaju ili prodaju. Shopping centar je po mojoj procjeni (odokativnoj) popunjen možda tek do pola, a nije sjajna situacija ni u “Metalurgu”. Na sve to treba dodati mnogo praznih prostora u gradu koji u periodu kad su se ova dva otvarala nisu bili prazni. Ono što mi je zanimljiv fenomen jeste da cijena tih prostora uopšte ne pada što bi bilo logično s obzirom na mnogo veću ponudu od potražnje. Izgleda da Zeničani više vole zamišljati kako bi za određen prostor mogli dobiti 500 Eura mjesečno nego stvarno dobijati 250 Eura. Vrlo zanimljiv fenomen koji možda objašnjava i sve lošiju ekonomsku situaciju u gradu.

Na kraju se moram dotaći i prodaje nekretnina. U proteklom periodu sam mnogo vremena provela istražujući oglase za nekretnine zbog toga što smo pokušavali prodati jednu kuću i jednu vikendicu. Dva mjeseca konstantnih oglašavanja na sve moguće načine rezultirala su time da je vikendicu pogledalo mnogo ljudi, najveći broj čisto rekreativno. To me dovelo do zaključka da Bosanci vole maštati jer su mnogi dolazili iz radoznalosti i imali su svakakve ideje o kupovini često tražeći da im vikendicu prodamo na rate. Ne shvatam tu potrebu da imaš vikendicu ako nemaš para ili da gledaš nešto što uopšte ne kontaš kupiti ali eto. Na kraju je došao čiko iz Njemačke (pravi Nijemac koji je oženjen tetom iz Busovače) i kupio je stvarno. Svi su čitavo vrijeme govorili kako je cijena od 10.000 nikakva i kako to sve vrijedi mnogo više. Realno gledano znam da vrijedi, sama zemlja sa priključcima za struju i vodu košta toliko. Ali šta je vrijednost – to koliko bi nešto vrijedilo u nekim boljim uslovima ili onoliko koliko trenutno možeš dobiti za to? Ako ti novac treba sad onda je po meni 10.000 sad mnogo vrjednije nego 20.000 iduće godine kad ti možda neće ni trebati.

U svakom slučaju mi se čini da kriza u mom gradu i državi najmanje ima veze sa svjetskim trendovima i da sve ostalo mnogo više utiče na to.