centrotrans_111207Nije me bilo nekoliko dana ali mi se čini da posjetiocima Cyber Bosanke nije bilo uopšte dosadno. Pratila sam i u Beogradu zanimljivu diskusiju na temu vjere i šerijatskog vjenčanja i drago mi je što niti jednom nisam morala intervenisati u smislu brisanja komentara. A to sve opet znači da je normalnim ljudima moguće diskutovati i bez psovki i vrijeđanja. Super, drago mi je da moj blog i to dokazao.

Znam da vas sve najviše zanima priča o koncertu ali ja sam odlučila da kompletan doživljaj odlaska u Beograd i prisustvovanja koncertu podijelim u tri cjeline jer imam puno toga za reći. Krenuću sa prvim dijelom a on se odnosi na sam čin putovanja.

Moj brat i ja smo već davno odlučili da ćemo u Beograd ići autobusom jer tako nećemo morati brinuti o parkiranju, autu i svim ostalim stvarima koje muče jednog vozača. Dio familije koji živi u Beogradu se ponudio da nas smjesti i voza kuda god poželimo te smo to objeručke prihvatili. Odlučili smo da na put idemo Centrotransovom linijom Sarajevo – Beograd koja iz Sarajeva kreće u 6 sati ujutro, a cijena povratne karte je 74,00 KM.

Ja sam iz geografije imala stvarno zasluženu peticu i prilično me zbunilo kada je autobus krenuo prema Olovu. Znam da onaj iz Istočnog Sarajeva ide preko Romanije i pretpostavila sam da su u ovi u Centrotransu skontali da je ovaj put preko Olova bolji. Međutim, cesta kojom smo se vozili nije išla u prilog toj mojoj tezi. Nakon Olova smo stigli u Kladanj i tu napravili nekakvu pauzu u Motelu America. Iskreno, taj motel nema blage veze sa Amerikom. Taman kad sam mislila da ćemo put nastaviti prema Tuzli pred nama se ukazala Vlasenica, pa onda Milići. Zaključak – malo smo se vozali okolo i došli na isto mjesto na koje bi došli i da smo išli preko Romanije. Put nije ni sekundu ravniji ni bolji, a preporučila bih Centrotransu da sa nekom bolnicom organizuje ture za razbijanje kamenja u bubregu. Uspjeh zagarantovan, vjerujte! Ja sam skoro ostala bez zuba koliko se trese autobus kojim smo putovali.

Naravno, poseban ugođaj je proći kroz Zvornik, pa Šabac i Loznicu. I naravno, pauza u restoranu „Mića Bradina“ je neizbježna. Napomena za žene – nema brave u toaletu, morate nogom čuvati vrata. Ako vam kažem da putovanje traje 7 sati možda vam je malo jasnije zbog čega sve ovo pišem. Beograd nikad nije bio dalji nego kad vas u njega vozi Centrotrans.

Međutim, da od lošeg uvijek ima gore uvjerila sam se u povratku. Iz Beograda autobus polazi u 16 sati tako da ovaj „najljepši“ dio puta (Vlasenica, Kladanj, Olovo) prolazite noću. Putovanje odrađuju dva vozača koji se zamijene nekad oko granice čini mi se. I kad je na mjesto vozača sinoć sjeo čiko koji je djelovao kao mlađi i smireniji pomislila sam da je đavo ušao u njega. Ja sam nakon pola sata poslala poruke svima koje znam, oprostila se od njih, zamolila ih da mi ništa ne zamjere i sve tako redom. Iskreno, nisam uopšte mislila da ću izaći iz tog autobusa. Čiko dobije napad kad god se ispred njega nađe neko vozilo, odmah sve svoje snage usmjeri ka tome da to vozilo pretekne. Nije bitno da li je ispred njega malo auto ili šleper koji vozi balvane, nema veze je li naseljeno mjesto ili krivine pored provalije – bitno je izbiti na čelo kolone. Srećom je sinoć bio jedan normalan vozač – onaj koji se vozio u šleperu ispred nas. Sklonio se na parkingu da naša „kamikaza“od šofera prođe. A ja sam se i pored klime i hladne noći preznojila 16 puta. Čak mislim da sam se u toj vožnji autobusom oslobodila straha od leta avionom – ipak su manje šanse da se avion strmopizdi nego da te ovakav šofer zalijepi za planinu.

Preporuka – ako želite u Beograd idite svojim autom. Probajte biciklom, neće vam trebati više od 7 sati. Ako volite šetnju idite pješke. Ako razmišljate o samoubistvu ili vam je život dosadio – idite autobusima Centrotransa. I obavezno stavite ličnu kartu u usta – radi lakše identifikacije.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...