Znam da će nekima to teško pasti i nedostajati moje pisanje i zbog toga sam danas i objavila tri posta (računajući i ovaj). Znam takođe da će i meni samoj nedostajati svakodnevno kuckanje po tastaturi sa koje se polako briše već i četvrto slovo (nakon A, E i S izgleda da ću izgubiti i N). I ne brinite, opraštam se na samo nekoliko dana koliko neću biti u Zenici. Gdje idem i sa kim neka ostane moja mala tajna, iz prostog razloga da vam bude interesantnije čitati postove o tom putovanju koje ću zasigurno pisati. U svakom slučaju se nadam da je tamo bar malo hladnije nego u Zenici jer mi je vrućine već dosta.
Mislim da će mi goditi promjena sredine, klime i okruženja. Jedan od osnovnih ciljeva jeste da se odmorim i zbog toga neću nositi laptop sa sobom. Znam da bih u tom slučaju pročitala i preostale dvije knjige iz Twilight sage i vrlo vjerovatno oslijepila. Jutros sam do pola četiri čitala Mladi mjesec, tek kad se Bella pomirila sa Edwardom otišla sam na spavanje. Adela, sad već mogu reći – možda mi i nisi trebala ovo preporučiti, hahaha!
Još se nisam počela pakovati, taj dio nikad nisam voljela. Kako da sad predvidim šta će mi sve trebati u narednih nekoliko dana a da pri tom ne ponesem pola ormara kao klasično žensko? Hoću li biti smiješna ako ponesem farmerke i patike ili ću se možda smrznuti kao nedavno kad sam imala samo majicu bez rukava a temperatura pala za 20 stepeni?
U svakom slučaju mi najteže od svega pada to što ću morati izigravati neku vrstu GPS uređaja jer se navodno najbolje snalazim sa kartama. A svi oni koji su bar nekad putovali sa mnom znaju da još nigdje nisam uspjela otići da nisam bar jednom odabrala pogrešan put. Čak i kad o tome nisam odlučivala ta moja „loša sreća“ je uticala na to da se malo zaluta. Tako sam sa kolegama imala čast nekoliko puta ulaziti u Zagreb jer nikako nismo uspijevali pogoditi pravu ulicu, kad smo išli za Beograd iz Tuzle smo prvo malo otišli nekud u brda (to sam ja zeznula) pa tek onda tamo gdje smo trebali. Na putu za Posušje smo prošli pola Hercegovine tražeći to Posušje kao da je igla u plastu sijena, a na povratku iz Beograda sam nas u Bijeljini prvo povela prema Brčkom umjesto prema Tuzli. Ostaće zapamćena beskrajna lutanja po tom istom Beogradu, još me smijeh uhvati kad se sjetim kako nas je tek neki čiko uspio izvesti na cestu koju smo tražili. A najgore situacije se dese kad meni sine nek ideja o tome kako bi bilo bolje ovuda ili tamo. Tako smo se zimus vozili nekih 30 kilometara tražeći Šamac da uđemo u BiH, a mama mi još nije oprostila putovanje u kojem sam ih provela preko 8 umjeso 4 granična prelaza. Posebno zanimljivo je bilo kad smo već došli kod tetke u selo koje ima manje od 100 kuća i u kojem sam na kraju zvala rođaka da nas nađe jer smo se uspjeli izgubiti!
Šta reći osim da se nadam da će mi sutra sreća biti naklonjena?
1 comment
dzen says:
Jul 30, 2009
Nadam se da ćeš znati naći put kući, he,he…
Lijep i prijatan odmor ti želim, a i povratak kući isto tako…