Prijedlog – socijalna služba za stare

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Prvi dan avgusta sam „ispustila“ iz ruku, ne stigoh napisati ništa. Morala sam obići sve ono što je sedam dana čekalo na mene te mi ne ostade vremena. Evo, maloprije se vratih iz grada i sjedoh da napišem nešto.

Počelo je fudbalsko prvenstvo, prije nešto više od dva sata „Čelik“ je izgubio svoju prvu utakmicu i to baš od ljutog rivala –„Željezničara“. Dobar početak sezone izgleda. Mada mi inače nije jasno, tek je prvi avgust a počinje prvenstvo, k’o da smo u Norveškoj pa treba završiti sve do oktobra. Kako god, neke stvari se ne mijenjaju, tako da je opet gradom tutnjala policija u pokušaju da smiri navijačke strasti probuđene alkoholom. Šta se čudite, naravno da je u pitanju alkohol, odavno na našim terenima i ne možete vidjeti ništa od sporta koji se inače zove fudbal!

Mi smo inače imali sastanak „Poletarca“ i to u „Kuglani“ koja je nakon godišnjeg odmora ponovo počela sa radom. Za sada je bašta moj favorit, nema mnogo gužve i baš je prijatno sjediti u nekom finom društvu poput ovog večerašnjeg. Ako se izuzmu komarci kojima sam očito bila baš ja interesantna sve je ostalo savršeno.

Danas sam najviše razmišljala o tome kako bih rado uvela socijalnu službu za stare ljude. Jutros sam, na moju veliku žalost, imala priliku vidjeti jednu staru tetu koja živi sama na Mokušnicama. Teta je jako bolesna, i jedva stoji na nogama a mora bar izaći da kupi sebi nešto za jelo. Prije dva dana je pala ispred zgrade i Hitna je vodila i pružila joj pomoć. Naravno, nisu je mogli zadržati kod sebe pa su je pustili kući, opet među pusta četiri zida. Sve bi to bilo puno lakše za svariti da ona nema kćerku u ovom istom gradu koja joj je rekla da je sasvim normalno biti tako bolestan u tim godinama. I smjela bih se kladiti da će ta ista kćerka biti prva u redu za prodaju stana, nakon što se dese neke stvari koje ne bih da imenujem. Muka mi.

Isto tako imam od prije nekoliko mjeseci novog komšiju. Dvadeset sedam godina sam mislila da moj komšija živi sam zato što nema nikoga. Nakon što je umro pojavio se sin koji već mjesecima pokušava prodati trosoban stan po što većoj cijeni. Sin za kojeg nisam znala da postoji, tačnije niko nije znao jer je tako redovno obilazio oca.

Da se vratim na onu „moju Vojvodinu“. Tamo je najnormalnija pojava da se roditelji ne ostavljaju sami i to je jedna druga krajnost. Kad se sin oženi njegova žena uz muža dobije i sve ostalo – još jednog oca, majku, braću i još svašta nešto u zavisnosti od toga koje sve članove porodica ima. Ne znam niti jedan slučaj da neko od starijih živi sam, da su ga „ostavila“ djeca, snahe ili zetovi. Moja tetka već trideset godina živi sa svekrvom koja sad ima 90. I ta ista svekrva je preživjela logor u drugom svjetskom ratu, tamo bila sa dvoje djece a treće rodila u njemu. I od tada joj se svaka priča završi sa pričom o logoru, znači nekih 65 godina ona živi u četrdeset i nekoj. I prvo što je mene pitala prije nekoliko dana bilo je: „A koliko ti imaš godina?“ Nakon što sam rekla da imam 32 ona je prokomentarisala: „Trebala si do sad biti udata“. Rekoh joj: „Da sam trebala vjerovatno bih bila“, ljuta što me posmatra kao neku robu s greškom. A tetka na to kaže: „Hana, ne zamjeri joj, ona se udala sa 16 i to za momka kojeg su joj odabrali i dogovorili. Njoj je to normalno“.

Fakat, kako se vremena mijenjaju. Nekad je sve bilo puno drugačije, a velike razlike postoje i u različitim sredinama. Nemam ništa protiv svih mogućih napredaka, ali isto tako mi je grozno kad vidim da je postalo normalno da djeca okreću glavu od svojih roditelja i da ih puštaju da se muče sami. Zato mi je palo na pamet da bi bilo dobro napraviti socijalnu službu koja bi oduzimala roditelje djeci ako se ovi pokažu kao loša djeca. I da ih ta služba smjesti u neki dom ili nešto takvo, a da djeci oduzme pravo na nasljedstvo. Ne vjerujem da bi i to nešto riješilo ali nakon ovakvih slučajeva ne znam šta bih a znam da ne mogu ništa.