Odvrni – zavrni

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Jeste li se nekad imali osjećaj da vam nešto „klapara“ u životu, kao da vam nisu svi vijci dobro zavrnuti i stalno imate osjećaj da će vam nešto otpasti? Jeste li se nekad trudili da nađete taj šaraf koji je popustio ili koji nikad i nije bio dobro postavljen? Ili ste se navikli na to stalno lupkanje prestajući ga primjećivati?

Ne znam da li će iko shvatiti o čemu pišem, ali ja nekako čitav život slušam tu lupu i meni ona stalno smeta. Nikad je nisam naučila ignorisati iz prostog razloga što imam osjećaj da ne bi smjela postojati. I tako ja stalno istražujem o čemu se radi, zašto ne prestaje, čime je izazvana? I vrlo često sam imala osjećaj da sam nadomak odgovora ali sam i nakon svega nastavljala slušati isti zvuk.

Smetao mi je. Smeta mi. Ometa me. Kvari mi koncepciju . Slabi koncentraciju. Nervira me. Zbunjuje me. Znam da se može isključiti ali ne znam kako.

Pisala sam vam o knjigama koje čitam često, može se reći i stalno. Čitam ih namjenski, tražim „šaraf“ koji škripi. Svaka od njih dotegne neki ali buka se i dalje čuje. Buka koja me uvijek zadrži na nekom nivou koji je mnogo niži od onog na koji želim stići.

U zadnjih dva mjeseca sam pročitala tri knjige koje su tu buku izgleda ugasile. Tačnije prve dvije koje ću vam spomenuti su je utišale, treća je sve ugasila.

Prva knjiga se zove „Kako voleti neprestano“, napisala je Barbara de Anđelis. Spominjala sam u jednom od prethodnih postova dio o kompatibilnosti i ostalim stvarima vezanim za ljubav uopšteno. Puno sam naučila iz nje, osvijetlila mi je neke stvari koje nisam znala. Inače, sav fol u knjigama i njihovom čitanju jeste da one tjeraju na razmišljanje i da nije ono što piše u njima to što utiče na ljude. Na sve nas utiče razmišljanje na koje nas navedu knjige.

Elem, druga knjiga koja je vrlo laka za čitanje i vrlo poučna se zove „Kaluđer koji je prodao svoj ferari“, napisao Robin S. Šarma. Vrlo jednostavna priča o ciljevima u životu, stvarima koje ne vidimo i nećemo da vidimo i svemu onome što je, bar po meni, vrlo bitno.

Treća knjiga je nešto što me već dva dana okupira u smislu razmišljanja o napisanom. Uzela sam je u ruke u momentu kad sam došla do dna. Neću vas gnjaviti o tome ali recimo da sam juče imala jedno iskustvo koje me natjeralo da se dobro pogledam u ogledalo i shvatim da je to baš ono dno kojeg sam se uvijek bojala i od kojeg sam strahovala. Naravno, ništa se ne dešava slučajno pa tako ni to da se nakon nekih sat vremena baš ta knjiga „stvorila“ kod mene u radnji. Da se radi o onoj pravoj govori podatak da sam imala osjećaj da je pisana nakon tog mog jutra sa ciljem da meni odgovori na sve sumnje i nedoumice koje su mi se navalile na leđa. Međutim, pisana je prilično davno i govori o univerzalnim problemima. Zove se „Buđenje“, napisao Antoni de Melo. Tu knjigu čak možete čitati i u online formi ovdje .

Ja sam je nakon jučerašnjeg čitanja (ima samo 131 stranu i juče sam je odmah „progutala“) ponovo uzela u čitanje i danas. A ako ćemo iskreno, da nije bilo nje ne biste imali sada šta čitati jer sam bila totalno prazna, kao nikada u životu. I tek sada znam šta je klepetalo i imam snage da zavrnem i taj šaraf. Da ne bude zabune – taj postupak mi neće biti uopšte jednostavan i vjerovatno će donijeti još neka loša raspoloženja.

Ali znate šta? Sad znam da će sva ona proći jer upravo to i jesu – raspoloženja. Ne moja stanja ili ono što sam ja nego samo raspoloženja. I znam da sve to moram uraditi zbog toga što želim živjeti ovaj svoj život a ne „spavati“ u njemu.

I svakako možete očekivati još mnogo „pozitivnih“ tekstova od mene jer nije slučajno baš „pozitivna“ bio moj stari nick dok sam pisala na blogger.ba.