O idealnom…

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Imam kreativnu blokadu – ne znam kako bih napisala sve što mi se vrti po glavi u zadnje vrijeme. Čak sam spremna priznati da o pisanju – nemam pojma. Nešto me vuče da se ponovo vratim na svoju analizu od prije samo mjesec dana – Kakav je to idealan muškarac?

Pisala sam „Međutim, ono što je zanimljivo da će svaka od tih, bez izuzetka, gledati ljubavne filmove i maštati, pustiti koju suzu i misliti o tome kako je na filmu sve moguće, pa čak i da postoje takvi – idealni muškarci. A oni, bar u filmovima, svoje žene posmatraju kao najvažniju stvar na svijetu. Trude se da ih obraduju i razvesele, a kad ih slučajno rastuže bude im teško. Uvijek im je ONA na prvom mjestu, čak i pred svojim prijateljima ne kriju da je to tako. Ne kriju svoje osjećaje ni pred kim, nije ih stid reći da im je sve ljepše samo zbog nje. Nije im problem promijeniti nešto kod sebe samo da bi je oraspoložili ili da bi unaprijedili odnos koji imaju baš njih dvoje. Iskreni su, čak i kad im to pada teško, čak i kad ih je strah da bi mogli biti povrijeđeni zbog toga što vole. I vrlo često su spremni rizikovati neke stvari da bi bili sa njom. A pored svega toga joj se dive i poštuju je.“

Sjećam se komentara koji sam dobila od neke Maje koji me dugo grebao i u to vrijeme nervirao. Šest puta sam pisala odgovor i brisala ga, nisam nikako bila zadovoljna. Stalno sam u sebi ponavljala „šta ona meni tu govori, kao da ja ne znam šta radim, k’o da sam ja slijepa!“

Nakon ne toliko mnogo vremena moram priznati da je ta Maja bila u pravu – ja sam imala pored sebe baš to o čemu sam pisala. Imala sam ono što sam uvijek dizala na najvišu stepenicu u životu – ljubav u svom originalnom obliku. Čistu, bez ikakvih primjesa, bez aditiva i dodataka. I od te ogromne količine koju sam imala nisam primijetila da je tu. Bila mi je nadohvat ruke a ja sam tražila nešto, ko zna šta. Nisam ispoštovala onaj drugi dio iz posta o Idealnom muškarcu – nisam ja bila takva. Nisam voljela bezuslovno, nisam davala istu količinu. Tražila sam uvijek „dlaku u jajetu“ i uvijek bila fokusirana na sve ono što nije valjalo. Totalno suprotno od svega što inače radim i što se trudim raditi u životu – puštala sam da se stvari odvijaju po inerciji, ćutala sam i čekala da se sve riješi samo od sebe i da problemi nestanu. Moj Idealni muškarac na moju žalost nije imao sposobnost čitanja misli i u jednom momentu je od svih silnih pritisaka sve otišlo u krivom smjeru.

Adela će me shvatiti, Bella je imala petlju da voli svog Edwarda Cullena bez obzira na to što je bio vampir. Ja sam se oduševila njenim stavom ne videći da sam sama uradila sve suprotno. Odrekla sam se nesvjesno autorskih prava na svoj vlastiti život – pustila sam da me pregaze pirati. Totalno glupa i promašena odluka.

Povrijedila sam mnogo osobu koja to nije zaslužila, uradila stvari kojima se ne ponosim kao na primjer to da sam sama obrisala sve linkove sa njegovog bloga puštajući ljude da misle kako je to uradio on zbog povrijeđene sujete. Za mene kažu da zračim pozitivno i kad se potrudim ličim na anđela – uloga negativca je unaprijed bila rezervisana za onog ko ne brine o mišljenju okoline i ko ne vodi računa o tome šta će drugi reći.

I šta nakon svega? Da li je kasno? Da li sam na vrijeme shvatila da vrijedi „stisnuti petlju“ i živjeti život onako kako ja želim? I da niko od mene ne zna bolje šta je dobro za mene pa čak kad se radi o ljudima koji mi žele samo dobro? Reći ću samo – vrijeme će pokazati svoje.