Nisam imala namjeru još pisati danas ali mi je jedan komentar iz prethodnog posta dao inspiraciju. Komentar se odnosio na to kako sam sretnica jer mi vrijeme prolazi polako i jer imam mogućnost na običnu kafu potrošiti 4 sata. Da ne bude zabune, nije mi uopšte cilj da pravdam neke svoje postupke niti da se hvatam u koštac sa formulacijom “Zenički – lagano okretanje Zemlje oko svoje osi”. Cilj mi je samo objasniti da ima ljudi koji jednostavno stvari rade na malo drugačiji način.
Naime, ja se sjećam jedne djevojčice kojoj je, dok je sjedila u klupi O.Š. “Prvi maj”, najveće opterećenje predstavljalo razmišljanje o budućnosti. Ta djevojčica je uvijek bila odličan učenik i za nju se očekivalo da će završiti fakultet i nakon toga dobiti neki super posao. I? Pa od tog super posla je nju hvatala panika jer je uvijek zamišljala nekih 40 godina jednoličnih odlazaka na isto mjesto, istih povrataka sa posla, istih planiranja godišnjeg odmora i još svega nečeg istog.
Ta njena maštanja o jednoličnom i mirnom životu je nažalost poremetio rat. Otišla je biti malo izbjeglica, a nakon toga se sa 19 godina vratila u svoj grad. Naravno, ako niste shvatili, ta djevojčica sam bila ja.
Sa završenom Gimnazijom i nakon provedene godine dana na Informatičkom fakultetu u Zrenjaninu vratila sam se u Zenicu pogubljenija nego kad sam tri godine ranije išla iz nje. Te 1996. nisam imala uopšte nikakvu sliku budućnosti pred sobom. Na nagovor mame upisah Pravni fakultet i nakon 2 mjeseca odustadoh. Nije mi se svidio nikako. Nisam znala šta da radim od sebe pa sam odlučila da radim nešto konkretno. Zaposlila sam se u jednoj privatnoj firmi sa 20 godina. Posao mi je bio da pravim grafičke pripreme za izradu reklama i reklamnog materijala. Ne bi tu bilo ništa sporno da sam to znala raditi i da se nisam prvi put srela sa tako nečim. Da bih se snašla u svemu provodila sam dane piljeći u računar i knjigu učeći kako se to uopšte radi. I malo po malo naučila sam svašta nešto – i kako napraviti pripremu za naljepnice i reklame, kako odštampati naljepnice, kako zalijepiti aplikacije na autobus i još milion nekih drugih stvari. Nadisala se PVC razređivača i farbi i radila nekad i po 16 sati dnevno. I sve to za neku bezveznu platu, ali – tad sam bila mlada.
Mama me nakon 4 godine upornog nagovaranja uspjela nagovoriti da upišem Poslovnu školu na Ekonomiji i upisala sam je samo zato da bi mi prestala dosađivati. Mudra odluka u svakom slučaju, nakon što sam se srela sa predmetima rekla sam joj da bih ja Ekonomiju vrlo vjerovatno upisala davno samo da sam znala o čemu se tu radi. Završila sam Višu školu u roku, ne prekidajući rad, sa super ocjenama, i odbila mogućnost da nastavim dalje do VII stepena jer sam već bila zahvaćena virusom rada.
Elem, firma u kojoj sam radila je propala, a ja sam sa svojih 25 godina došla na genijalnu ideju da osnujem svoju, zajedno sa kolegama. I tako je počelo. Od tada sam se naradila za dva života. Bila sam u vječitoj trci sa vremenom, sa ciljevima, sa sobom, pokušavala dokazati sebi da mogu sve. I mogla sam, čak sam jednom oborila rekord radeći 24 sata bez prestanka. Sve do momenta kad se pobunilo moje tijelo i poslalo me u bolnicu na 40 dana. Nakon toliko ležanja dobila sam papir da je sa mnom sve u redu, samo nije bio u redu tempo koji sam zadala sebi.
I za svo to vrijeme dok sam ležala gore, u pauzama između raznih nalaza, vađenja krvi i još svakakvih nekih maltretiranja kojima sam bila podvrgnuta, uglavnom sam razmišljala. Sabirala u glavi sve što mi se dešava, sve uspjehe i poraze, svo vrijeme provedeno na poslu, sve godine u kojima nisam otišla niti jednom na odmor, i sve pare koje su zarađene. Da, svi vrlo vjerovatno mislite da se kod tolikog rada vrte ogromni novci, a problem je bio upravo u tome što ih nije bilo ni približno onoliko koliko bi bilo dovoljno.
E, tad sam donijela odluku da više neću raditi puno, nego da ću raditi pametno. Svu ostalu energiju koja mi je ostala sam nakon toga usmjerila u to da promijenim sebe i način života, i da promijenim svoj odnos prema poslu. Nakon nekog vremena sam potpuno sama otvorila malu prodavnicu i krenula raditi onako kako sam osjećala da bih mogla i trebala – polako i lagano, bez želje da se obogatim, sa željom da uživam u tome što radim.
Nakon nekoliko godina takvog rada sam sretna što mogu reći da više ne izigravam hrčka trčeći stalno u krug. Radim kad imam posla, a napravila sam takav raspored da objektivno u radnji provedem 3 do 4 sata. U ostalo vrijeme nekad satima kod kuće sjedim i radim za računarom, ponekad do 2 ujutro opet kod kuće pravim bedževe, vrlo često ustanem u 5 ujutro i idem po robu. Kad zaključam radnju sve svoje brige i probleme nosim sa sobom, ponekad noćima ne spavam zbog nekih problema, kad mi idiot obije radnju da bi sebi nabavio drogu ja čekam policiju i pričam sa njima, i krijem od mame i tate šta se desilo da se oni ne nerviraju kad već ja moram. Znam svaki dan koji je datum, kome šta kad trebam platiti, koliko od mene zaradi Turistička zajednica a koliko guzonje u Opštini, Kantonu i Državi. I sve to radim sama, uz pomoć djevojke koja radi sa mnom u radnji i koliko znam prilično je zadovoljna mojim odnosom prema njoj. A kad završim sve poslove napravim sebi pauzu i bez problema mogu sjediti na kafi i 14 sati ako treba. Igrom slučaja, još uvijek nemam svoju vlastitu porodicu i svo slobodno vrijeme mogu potrošiti na stvari koje mi se rade.
I mnogo mojih prijateljica i prijatelja radi od 9 do 17, od 7 do 15, ili od 8 do 16. Ovdje ni tu nema pravila. I imaju porodice, i trče na sve strane, i nikad nemaju vremena ni za šta. Ovo govorim samo zbog tog da se zna da se ne radi o vremenu koje u Zenici protiče lagano, nego o ljudima koji ne žele da žive ne uobičajen i standardan način. I koji imaju petlju da rizikuju da sebi naprave život onakvim kakav hoće i kakav misle da mogu. Ili zaslužuju?
U svakom slučaju, svaki prvi u mjesecu je kod mene različit, i nikad se ne zna kakav će biti sljedeći. Dešava se da bude i gori i bolji od prethodnog. Ali, to je sve sastavni dio privatnog posla i ovakvog života koji sam odabrala sama i zbog tog se ne žalim nego se trudim da uživam kad god imam mogućnost za to. Čak i kad, tipično ženski, idem u kupovinu, tj. nabavku robe.
June 30th, 2009 at 11:16 pm
Nikad nemam grizu savjesti kad zalomi duuuga kafa.Samo pomislim koliko ih je preskocenih u zivotu,koliko kafa nam je uskraceno nekom tudjom voljom,a tek koliko ih nismo popili,jer je nismo imali (citav rat).Nemam grizu savjesti ni kada se uspavam preko vikenda,pa ustanem poslije svih clanova moje porodice…jer niko nije brojao ni moje neprospavane noci,ukradene snove i bdijenje.
Naravno da se sve u zivotu relativira.Radna kolegica mojih godina je radjala u kasnim tridesetim i sad ima desetogodisnjeg sina.Kad je ona ispijala kafe i spavala,ja sam trcala i bdjela.Sad ja pijem i spavam li spavam:) Zato,uzivaj Hana!Zelim ti svaki dan jednu kafu od 4 sata…jer bice i onih od 4 minute,za koje neces bas biti sigurna jesi li je popila ili si to samo zeljela.
June 30th, 2009 at 11:48 pm
Stvarno se uvek obradujem kada pročitam ovako nešto. Kada neko ume da uredi sebi život, baš onako kako mu odgovara. Oni koji to ne umeju i koji to nisu uspeli, ne mogu ni da razumeju.
Nikada ne bih mogla da radim od do, nije da nisam probala par puta, ali sve je to bilo kratkog veka. Sve je stvar izbora, a mislim i da je neophodna hrabrost da se čovek suprostavi uvreženim mišljenjima.
Mali broj ljudi zapravo radi baš ono što voli iz straha od neuspeha, iz straha da pokuša, prilagode se, ćute i trpe, zaboravljaju šta su ono u stvari hteli da budu kad porastu.
July 1st, 2009 at 12:14 am
U sličnom sam poslu-dakle privatnom.Nekad mi se čini da je to sjajno,a nekad baš i ne.Sa deset godina plus na tvoje,u godini krize,recesije i svakojakih govana,počesto poželim da mi država daje platu za polurad od 8 do 16,a ne da mi pije krv svojim obavezama…Potrošenost na pragu četrdesete,bez neke pretjerane zarade,bez muškarca za leđima…u ovoj ovakvoj mahali od grada,sa najezdom beskrupuloznih seljaka…ne znam,vjerovatno plaćam danak vlastitoj neambicioznosti.Opstanak je ovdje uspjeh.Ali,je li to dovoljno?
July 1st, 2009 at 6:10 am
@Mediha: razumijemo se
ne zalim ni ja, samo tek onako, pozelim objasniti.
@Charolija: naravno, Charolijice
@sugradjanka: e vidis, i ja se cesto tako osjecam i pozelim svasta nesto. i onda opet krenem dalje. jbg, stvar izbora. i ne mislim da je opstanak uspjeh i da je to dovljno. ali vjerujem u buducnost, i pored krize i recesije i svih mogucih sranja,jer – vjerujem u sebe. pozz
July 1st, 2009 at 9:00 am
Hana, kad dođem u ZE, može li jedna kafa?
Pozzz
July 1st, 2009 at 3:20 pm
@dzen: vrlo rado
javi se obavezno
January 24th, 2010 at 4:41 pm
[...] BiH (naročito iz Federacije BiH) da je veoma aktivna/angažovana u regionalnoj blogosferi, a zna lepo da skrene pažnju i svojim iskrenim postovima na blogu. Po mom mišljenju, ona predstavlja primer kako bi trebalo otvarati prilično zatvorenu BiH [...]
January 25th, 2010 at 11:47 am
Kako si samo lepo rekla poentu: “E, tad sam donijela odluku da više neću raditi puno, nego da ću raditi pametno.”Sjajno! I ja sam prelomila prošle godine na sličan način, sve je opuštenije i laganije. Imam i porodicu, malu decu i obaveze ali i vremena za sve što hoću.
Odličan tekst!