Moja prva sjećanja iz djetinjstva su vezana za margarin i šećer. Brdo šećera nasutog po margarinu. To mi je bilo omiljeno jelo kojim me hranila baka koja me čuvala i samo sam kod nje to jela. Nigdje drugo margarin i šećer nisu imali taj ukus. Baki sam bila centar svijeta, neko koga je mazila i pazila. Uvijek je imala tajno skrovište za slatkiše, ono koje niko nije smio dirati i u kojem je imala zalihu Jaffa keksa – mog omiljenog.
Bila je baš prava baka, kao iz najljepših dječijih filmova i bajki, uvijek raspoložena za priče, igru, moje nestašluke, uvijek spremna da me “brani” od mame i tate. Valjda zbog tog toplog osjećaja sigurnosti i danas najveći mir osjetim kad odem kod nje na grob a već 19 godina nije uz mene.
Sljedeće sjećanje ima miris pekmeza od šljiva i meda od maslačka. Time me hranila moja prava baba. Jeste, svi moji obroci u djetinjstvu su bile namazane šnite hljeba, pojedene u igri, onako “s nogu”. Baba me još kao malu naučila da pletem. Činjenica, sa pletenjem sam i počela i završila na zimskom kaputiću za moju Barbiku. Znala je pričati jako interesantne priče, ali ne bajke nego one prave, životne. Tako sam još jako rano slušala o partizanima, onom ratu, bježanju babe sa djecom po šumi i meni je i to djelovalo kao bajka. Baba mi je stvarala i prve radne navike. Kod nje sam provodila najmanje 4 mjeseca godišnje, tri ljeti i jedan zimi i pomagala sam kod kupljenja sijena. To mi je bila baš zabavna manifestacija. Djeca su dobijala onaj teži dio posla, ali manje odgovoran – nosanje sijena uz pomoć vila. Sa zavišću sam gledala starije koji su koristili grablje. Nas šestoro unučadi smo ipak nalazili način da kupljenje sijena učinimo manje dosadnim. Obično bi u pola posla počeli da se igramo Nijemaca i partizana koristeći vile kao oružje. Vrlo brzo nakon te igre bi nas otjerali. U tom kraju i danas prepričavaju kako sam jednom počupala sav luk u bašti jer mi se učinilo da je trava i kako sam novu fasadu na ujkinoj kući išarala zelenim jabukama uz objašnjenje da su i “u mom gradu sve fasade išarane”.
Ni babe nema već jedanaest godina a i više nisam dijete. Samo ponekad kad odem tamo posmatram ove nove generacije i nekako ne mogu da se otmem utisku da je nama bilo ljepše…
5 comments
blentoven says:
Aug 15, 2009
Lijepo napisano…
welcome back pozitivna…
Miro Vinduska says:
Aug 16, 2009
Kao prvo zao mi je sto se nismo uzivo sreli u Zenici.Ja sam otisao u petak ujutro ati si kako kaze Belma navecer trebala da se vratis.Drugo,uvijek me pogodis sa necim sto me vratis u proslost.Secer i margarin.U mom djetinstvu nije bilo margarina,samo mast a ponekad smo dobijali u skoli biljnu mast,pretecu margarina,a bila je bijela i dolazila je iz Amerike kao pomoc.Da ostalim citaocima bude jasno radi se o periodu iza 2 svj.rata.Mi smo uvijek biljnu ili svinjsku mast mazali po kruhu posipali sa solju ili alevom paprikom.Moja komsinica Nada namazala bi kako svom sinu tako meni snitu kruha,i posula sa secerom.Iz postovanja bih uzeo i brzo napolju obrisao sve od zid kina Metelurga jer sam tu stanovao.Jos strasnije od secera bilo je debelo namazano.Kad pisem stoji mi josu u grlu.Pozdrav iz NL
Cyber Bosanka says:
Aug 16, 2009
@Miro: i meni je stvarno zao sto se nismo vidjeli
( ipak se nadam da ce biti prilike
Nina says:
Aug 17, 2009
Vrlo lijepa sjecanja, prelijepo napisan text koji je mene vratio u moje djetinjstvo. A u ustima mi ukus jaja koje niko nikada nije uspio napraviti kao moja baka, i zelenih jabuka od kojih me je stomak bolio tolike noci ali su ipak bile najukusnije … i da u pravu si, nama je ipak bilo ljepse.
zelena says:
Aug 18, 2009
Kako sva secanja na bake i deke imaju isti ukus, miris…lepote, bezbriznosti, prave ljubavi od njih. Hvala im, ma gde bili u carstvu nebeskom.
Da, nama je bilo lepse!