Ne sviđa mi se ova stvarnost

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Večeras sam prilično prazne glave, već sat vremena piljim u ekran i puštam da mi misli lutaju. Večeras su mi te iste misli prebrze, skaču sa teme na temu, sa slike na sliku, nikako da se zaustave na nečem malo duže, da mi daju vremena da ih razvrstam i rasporedim. Ne znam čak ni da li je sva ta zbrka u glavi nastala zbog toga što sam nakon deset dana buđenja u 9 ustala u pola 7, a naravno da sam legla tek oko 2 ujutro. Ili je možda zbog toga što sam danas radila čitav dan i skuhala se? I uz sve to sam imala par posjeta od strane prijatelja koji su mi za kratko vrijeme „istresli“ hrpu informacija da bi nadoknadili svo vrijeme u kojem se nismo vidjeli? Ne znam, biće da sam se i preforsirala sa čitanjem, konačno zaklopih i zadnji list „Sumrak sage“, oduzeo mi je dosta sna ali mi je bar bilo zanimljivo odlutati u neki nestvaran svijet. Podsjetilo me to i na situaciju kad sam se kod tetke dokopala knjige bajki i pročitala ih u komadu bez obzira što sam skoro sve bajke već znala. Knjiga je kupljena djevojčicama koje imaju tri godine, ja imam malo više ali sam i pored toga uživala.

Kad dopustim da mi do mozga dopre neka informacija iz stvarnog života obično to ne bude ništa lijepo. Tako mi kažu da je koncert „Dubioza kolektiva“ u Krupi kod Banjaluke prekinuo kamen koji je pogodio jednog člana grupe. Moje prvo pitanje je bilo: „Kojeg člana?“ „Dobro je, nije ni jedan od ove naše dvojice“, pomislila sam i na momenat se postidjela svojih glasno izgovorenih riječi. Ma, u suštini, zašto da se stidim? Žao mi je što je uopšte došlo do toga, ali eto priznajem da mi je drago što je kamen promašio Adisa i Almira. A idiote koji dođu na koncert grupe poput „Dubioze“ i onda ih iznervira nešto što oni kažu ne bih ni spominjala. Šta li su očekivali i zašto li su uopšte došli?

Kamenje je letilo i u subotu u Zenici. Tradicija postaju ganjanja i kamenjanja policije od strane nekih koji se kriju iza imena navijača „Čelika“. Tradicija je i to da se takve stvari dešavaju kad dolaze Sarajlije. Kako je krenulo izgleda da će i „dobra“ igra naših fudbalera/nogometaša postati tradicija.

A ja sve više razmišljam kako je kamen postao često korišteno oružje u raznim okršajima. Nakon bombi, pištolja i noževa skoro da se radujem ovom „kamenom dobu“. Može čak biti i korisno, dok omladina uvježba kako pogoditi cilj možda iskrsne i neki novi talenat koji će nekad u budućnosti bacati kuglu ili koplje na atletskom stadionu.

Pričala sam danas sa prijateljem o Mostaru. Nisam često posjećivala ovaj grad ali sam imala uvijek fino mišljenje o njemu. I sjećam se da sam onog dana kad je srušen stari most plakala kao malo dijete. Nakon rata uglavnom slušam priče o podijeljenom gradu i gledam izvještaje o tučama nakon utakmica raznih reprezentacija. Valjda sam mislila da je i tu propaganda na snazi ili uopšte nisam mislila, uglavnom sam danas pitala nešto što mi se već odavno mota po glavi. Pitala sam na čijoj se strani nalazi most, i kad sam dobila odgovor da je na istočnoj normalno je uslijedilo pitanje „da li to znači da najveći broj stanovništva sa zapadne strane ne dolazi na most“. Kaže – znači. I nakon toga sam ja ostala bez teksta. Ne znam zašto me taj odgovor iznenadio toliko, ali nikako u svojoj glavi ne mogu posložiti to da neko živi u gradu koji se zove Mostar i da ne ide do tog starog mosta. Možda je to ipak moj prijatelj preuveličao?

A možda sam ipak ja naivna budala koja ima totalno iskrivljen pogled na sve? Možda je glupo što sam odmah pomislila na to kako nema teorije da bi neki stanovnik Pariza onu željeznu grdosiju mogao tek tako izbrisati iz svoje glave iz bilo kojeg razloga. Ili da bi neki stanovnik Londona zaboravio na Big Ben. Pa Mostar je bio jedini grad u ovoj državi koji je imao nešto tako jasno prepoznatljivo u (usudim se reći) čitavom svijetu! Umjesto toga postaće prepoznatljiv po podijeljenosti i po onima koji su uspjeli da od takvog grada i tako dobrih ljudi naprave nekakvu kvazi tvorevinu u kojoj je sve dovedeno do apsurda.

Je li vam sad jasnije zašto sve češće čitam bajke? Pored bajki koje mi stalno serviraju na TV-u i u novinama, pored svih onih nemani i čudovišta u parlamentima i vladama, krvopija koje sjede na ministarskim mjestima ja ipak biram one prave bajke koje najčešće imaju sretan kraj. Baš onakav kakav ne vidim da nam pišu ovi koji nas vode a koji su u suštini naša slika i prilika jer – mi smo ih doveli tu gdje jesu.