Moraš kupit’ TV!

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Nisam vam rekla šta se meni najviše svidjelo u Zagrebu, odnosno šta mi se inače sviđa u svim velikim gradovima. To je mogućnost da ostanete neprimijećeni, da hodate ulicom a da ne sretnete nikog poznatog, da sjednete u kafić sami i da vas niko zbog toga ne gleda čudno. I da, ono meni najdraže – da u tom kafiću svoju kafu popijete u apsolutnom miru, bez da vam se neko pridruži „oduševljen“ što je baš sad kad ima slobodnog vremena naišao na vas.

Svi će reći da u velikim sredinama vlada hladnoća i da su svi zabavljeni sobom. Nikog nije briga šta radite, s kim ste, kako provodite dane i u koliko sati dolazite kući. To je čini se ogromna mana velikih gradova. Mislim, najčešće su mi baš to navodili kao argument kad god bih spomenula da imam želju živjeti u velikom gradu. „Nemaš od koga posuditi šećera kad ti zafali, nemaš se na koga osloniti“, i sve tako neki razlozi, kao da u tim velikim gradovima žive nekakve poluzvijeri a ne pripadnici iste vrste kojoj i sama pripadam – ljudi.

Da se razumijemo, nisam ja baš toliko asocijalna da čeznem za samostalnim ispijanjem kafe, nego mi je eto nekad baš ćejf da budem sama i da me niko ništa ne pita. U Zenici kad sjednem negdje sama automatski dospijem na prvo mjesto gradske trač liste. Odmah će vas ocijeniti kao čudnu osobu, toliko ljudi oko vas a vi nemate živce ni za koga. Kako ćete onda saznati ko je sinoć bio gdje i kakve su se sve stvari izdešavale u gradu?

U manjim sredinama je jako teško biti bar malo drugačiji. Svaka različitost upada u oči i postaje predmetom interesovanja većih narodnih masa. Ne samo različitost u smislu da se baš onako razlikujete od drugih. Dovoljno je da nekad u svom životu uradite nešto što ne radi većina i odmah ste u centru pažnje. I vrlo vjerovatno odmah će vas ocijeniti kao čudaka, nerijetko i kao totalno prolupalu i društveno neprihvatljivu osobu.

Moja prijateljica je nakon stupanja u brak jedan period živjela bez televizora. Ona i njen muž su kupili stan i sve stvari u njemu sami, i rekli su da neće kupiti TV sve dok ne skupe novac za onakav kakav žele. To je potrajalo neko vrijeme a pri tome znam da su ih mnogi smatrali blesavima jer – kako danas uopšte neko može živjeti bez TV-A a da se ubraja u normalne osobe?! Vjerujem da su nedavno svi odahnuli konačno mirni jer – TV je stigao. Bez obzira što ona kaže da ga ni sad ne pali jer je ne zanima. Ja je iskreno potpuno razumijem, i sama jedva dočekam da D. izađe iz sobe da stišam ton. Čak vrlo često TV koristim umjesto rasvjete u sobi, moje sredstvo informisanja i zabave je odavno samo računar.

Jedan prijatelj mi je pričao kako u Zagrebu nema potrebu za automobilom. Nakon što sam se srela sa njihovim tramvajima potpuno ga razumijem. Svakih nekoliko minuta tramvaj vozi gdje god želite, super su uređeni i kad iz te perspektive pomislite na probleme sa parkiranjem, registracijama, stalnim ulaganjima u automobil onda se zapitate da li je on taj koji nije u pravu ili su to možda ipak svi oni koji ga zbog takvog stava smatraju malo šašavim.

Iskreno, svaki put kad bilo ko uradi nešto što ne radi ostalih 99% naroda automatski će dobiti etiketu čudaka, da ne kažem ludaka. Kao da je stav većine uvijek ispravan i mjerodavan. Koliko znate ljudi koji svoj život uređuju po principu „šta će reći drugi“. Kupuju se automobili da bi se „sustigao“ komšijin standard, izbjegava se donošenje odluka koje nam odgovaraju jer – šta će pomisliti oni o meni, krije se svoje mišljenje jer se većina ne slaže sa njim, živi se život kakav drugi očekuju jer – valjda oni znaju šta je dobro za vas.

Zbog svega je meni najsmješnija priča koju u ovoj novoj državi Bosni vrlo često slušam – priča o ljudskim pravima. Kao, svi bismo trebali biti jednaki i imati svakakva prava koja su nam zagarantovana po rođenju. I dok se puževim korakom spuštaju nacionalne tenzije i svima na neki način dolazi do mozga da svako ima pravo da bude šta hoće, i vjernik i nevjernik, i da je jedini uslov da nikog ne dira, dotle se ogromni problemi javljaju čim neko i spomene priču o gay populaciji. A ne smijem ni pomisliti na šta bi to ličilo da neki gay par u ovoj državi odluči da živi bez TV-a!