Moja omiljena igračka

Mislim da sam već spominjala kako sam se prvi put sa svijetom računara srela neke davne 1995. Godine. Bilo je to za vrijeme mog pokušaja studiranja Informatike na fakultetu u Zrenjaninu. Nije me pretjerano zanimala Informatika ali je druga opcija bilo mašinstvo pa je samim tim i odabir bio lakši. Za čitavu godinu sam uspjela položiti engleski jezik i sociologiju (koja je stvarno neophodna i čula sam da je Gatesu bila presudna pri kreiranju onolikog bogatstva). Tad sam se prvi put srela i sa internetom i uopšte nisam shvatala o čemu se radi, ali sam oduševljeno gledala nekakvu stranicu sa kompletnim tekstovima pjesama Balaševića. Povratkom u Zenicu propala je moja šansa da postanem profesor informatike i od tada se sa kompjuterima družim samoinicijativno – iz zabave i većim dijelom zbog posla.

Nakon početnog straha da ću nešto zeznuti ili pokvariti sve je otišlo u drugom pravcu. Savladavši neke osnovne stvari počela sam istraživati na neki svoj način prenoseći sve svoje navike iz stvarnog u virtuelni svijet. Naime, organizacija mi nikad nije bila jača strana a slaganje po nekom rasporedu i redu još manje. Zbog toga za svoje stvari uvijek znam otprilike gdje se nalaze ali mi i pored toga treba mnogo vremena da ih nađem. Takva je situacija i sa računarom – znam tačno čega sve ima tu ali ne znam gdje je šta ni kako se zove. Isto tako još nisam naučila obuzdati svoj nagon za instaliranjem svega što je malo šarenije i za što posumnjam da bi mi nekad u životu moglo koristiti. Takođe nisam još prihvatila da neke stvari ne znam nego uporno i uvijek pokušavam.

I šta mislite dokle me je to dovelo? Pa recimo, jedna od stvari koje sam naučila prije nekoliko godina je bila kako sama formatirati disk i instalirati Windows. To je postalo neophodno nakon što sam svaki čas morala nekog vući za rukav da mi to napravi. Nakon toga sam postala još opuštenija i samouvjerenija jer sam imala rješenje čak i za najgore probleme.

Sve do momenta u kojem sam odlučila da mi je najlakše kupiti laptop i seljakati se po stanu – čas gledajući film ili čitajući Pdf knjigu u krevetu, čas slušajući muziku na balkonu, a ipak najčešće radeći za nekim stolom koji mi je trenutno odgovarao. U čemu je problem? Pa, nisam skontala ni savladala tehniku formatiranja diska na laptopu, a ovo čudo čak nema ni ono klasično (moje omiljeno) dugme za – restart.

Od tada sam malo umjerenija a nekad čak i pametnija. Ipak, nekad me obuzme stara boljka pa pokušam nešto što ne znam da bih napravila nešto što mi treba. I onda klikam po netu, ugazim u neko fuj mjesto i pokupim virus, lupam po tastaturi i na kraju – sve stane. I moj laptop prestane davati znake života.

Srećom, kao iskusan belajsuz po ovom pitanju već sam odavno našla čovjeka kojeg u takvim slučajevima odmah ujutro sačekam ispred radnje i skoro plačnim glasom kažem: „Pomagaj, opet sam nešto zabrljala“. Na šta on prvo istrese pitanja poput – je li ispao, slomio se ili tako nešto. „Nije, samo neće da radi, odbija mi poslušnost“.

I srećom Mahir (www.slot.ba) zna svoj posao i nakon dva sata ja imam svoj laptop u rukama i to sa svim bitnim datotekama sačuvanim. A meni su definitivno bitne sve, čak i onaj Zakon o porezu koji već pola godine pokušavam pročitati. Sad opet kuckam i obećavam sebi da se neću petljati u ono što ne znam.