Danas mi je na neki način bio neobičan dan. Poslovi oko Udruženja altruista „Poletarac“ se zahuktavaju (web stranicu možete konačno pogledati na www.poletarac.org), tako da sam se danas našla u jednoj neobičnoj ulozi. Naime, FTV (Federalna televizija) je izrazila želju da snimi prilog o Udruženju zajedno sa prilogom o jednom dječaku (Jozić Mariju) za kojeg takođe pokušavamo skupiti sredstva za liječenje i oporavak. I neobično je to da sam danas prvi put davala neku izjavu pred kamerom i inače bila pred kamerom a da se nije radilo o snimanju na nekoj svadbi (mada sam do sada i na svadbama bježala od kamere).
Elem, kako je sve ispalo nemam pojma jer prilog još nije emitovan. Ako uspijem doći do snimka i ako bude zadovoljio moje kriterije moguće da vam linkam da to sve vidite. A nije isključeno da u krajnjem slučaju snimak bude objavljen negdje u konkurenciji „smiješnih videa“.
Pri povratku kući sam krenula svojom omiljenom rutom – šetalištem pored Bosne. Slika koju imate priliku vidjeti je nastala negdje oko sedam sati, a mene je prizor toliko oduševio da sam sjela na jednu od klupa i tu „zaglavila“ čitavih sat vremena. Srećom sam ponijela slušalice tako da sam uz sve imala i muzičku podlogu – radio emisiju koju sam obećala kolegi da ću slušati.
Nakon svega sam zaključila da je to „moje“ šetalište prava oaza i da se tamo mogu vidjeti Zeničani koje baš i nećete sresti u centru grada. Usudila bih se reći da je to malo bolji dio Zenice. Naime, vidjela sam dosta penzionera u laganoj šetnji. Posebno simpatični su mi bila dva para – dvije bakice koje se vode pod ruku a ispred njih lagano koračaju njihovi muževi. Zbog muzike koju sam slušala nisam čula ali se nekako smijem kladiti da nisu kukali o penzijama i o tome kako nam je sve uništila recesija. Djelovali su mi zadovoljno.
Vidjela sam i jednu porodicu – mama, tata i dvoje djece, svi na biciklima. Znam ih pa su mi bili još ljepši onako nasmijani dok su se utrkivali sa djecom. Onda je prošao momak sa bebom tornjakom koji me oduševio (i umalo liznuo po nozi). Nisam brojala one koji su trčali, ima ih stvarno mnogo. A na kraju je prošao mladi tata sa kćerkom od nekih 5 godina i sjeo na klupu strpljivo odgovarajući na milion pitanja koja djeca u tom uzrastu imaju običaj postavljati.
Dočekala sam i zalazak sunca na toj klupi i tek nakon toga krenula kući. Iskreno, odavno me ništa nije tako opustilo i odmorilo i baš sam iskreno uživala. Srećom je i Bosna isprala svo blato iz sebe pa počinje ličiti na rijeku. Kako god, moja preporuka za šetnju i uživanje je šetalište pored Bosne, sa one strane dalje od bulevara. I ne znam da li vam to djeluje šašavo ali šetajte uzvodno – puno pozitivnije djeluje na psihu 
3 comments
Mahlat says:
Jul 17, 2009
Eh, kako bih ja rado prosetala pored Bosne…
Miro Vinduska says:
Jul 18, 2009
Ako bog da,ne sutra,ali iduce nedelje cu da i ja prosetam tim tvojim hvaljenim rutama.mozda se i sretnemo negdje usput ako se mognemo prepoznati.Lijepo je uzivati posebno ujutro je svjezina od Bosne ‘romanticno omamnjujuca’.bas ti zavidim.
Cyber Bosanka says:
Jul 19, 2009
@Mahlat: pa bujrum
)