Ima jedna tema za post koja mi se dugo “kuha” u glavi i kad god pomislim “Ma nemoj to”, desi se nešto što mi da znak da treba da pišem o tome. U stvari, radi se o dvije stvari vezane za internet i ljude koje srećem online i sa kojima komuniciram online.

1. Prva stvar
Nedavno sam bila kod mojih na ručku i kako to obično ide – uz kafu se gleda TV. Stišanog tona, naravno da bismo mogli pričati. U jednom momentu pogledam ka ekranu i uzviknem “Pojačaj, evo Torbica!” To sam kasnije i odtvitala. Pričao je nešto o Wikiliksu. Prije dva dana je isti slučaj bio sa Marinom Filipović – marinshe kad je gostovala na dnevniku Nove TV.

Ne mogu sad nabrojati u koliko slučajeva sam palila TV u određeno vrijeme – da bih gledala Jelenu, Dragana i Tatjanu na primjer, ili kasnije tražila snimke po netu ako sam propustila nešto što me zanimalo. Da vam nabrojim kad sam sve kupila novine ili magazine radi samo jednog članka? Evo i neki dan sam kupila novine samo radi toga da pročitam šta je pisao Marko. Znala sam ja da će sve to što je pisao biti i na njegovom blogu par dana kasnije ali još imam tu potrebu da čitam u krevetu prije spavanja a malo mi nezgodno računar nositi u krevet. I volim papirnata izdanja kad imaju u sebi nešto kvalitetno i zanimljivo za pročitati :)

I što je najbolje – znam da nisam jedina. Mnogi od nas čak nemaju TV, a i oni koji ga imaju većinom ne gledaju Farme, Grandove, Šeherzade i Onure i sve ostale ekstremno popularne TV emisije. Od tih trash emisija maksimalno što većina pogleda su dnevnik ili vijesti. I ne znam da li je normalno to što ja uvijek prepoznam na TV-u neko lice koje skoro niko živ ne zna, a za Onura uvijek pitam “Ko je ovaj što ima tvrdu stolicu?” (zbog buljavih očiju), ali znam da meni taj svijet više štima. I bolje se osjećam u njemu.

Moji celebrity zvijezde su svi pametni ljudi koje imaju i znaju reći nešto što ne znam i od kojih mogu nešto naučiti. Nije neobično da jako rijetko gledam TV i kupujem novine – na tim medijima ih ima sve rjeđe. I ako ih bude gurnu ih u stranu a udarne termine daju ljudima za koje često mislim da ne pripadaju mojoj rasi. Davno je Željko Pervan rekao u svojoj “Večernjoj školi” da svi ljudi ne pripadaju istoj vrsti ili rodu (tako nekako). Iskreno, mene malo stid kad pomislim da pripadam istoj vrsti kao i Ekrem.

2. Druga stvar
Mnogo ljudi čije blogove čitam ili ih pratim na twitteru su zaista pametni i bistri. Često imam običaj reći da su to neka bića koja meni zaista vraćaju nadu u ljudsku vrstu. Uglavnom ih sve odlikuje pamet, poštenje, upornost, radinost i poduzetništvo. Ako ne sve onda bar većinu, zaista. To se vidi iz njihovih tekstova, svega onog što napišu, pročitaju ili prokomentarišu. Evo i sinoć sam skrenula pažnju na tekst koji je pisao @zriha o stanju u Hrvatskoj koje je za nijansu bolje nego u BiH. Ne mogu sad tražiti još brdo ovakvih analiza, pametnih razmišljanja iz kojih se vidi da ljudi koji ih pišu ZNAJU kako bi neke stvari trebalo popraviti da budu bolje. Kompletno područje bivše nam države, sve zemlje koje su nastale njenim raspadom, vode ljudi kod kojih i slijepac vidi da pojma nemaju o tome što rade. I ko ima bar zrno mozga u glavi (koje koristi, naravno) vidi da uglavnom tu rade samo za sebe i svoju dobrobit i dobrobit svog 16. koljena. I uz sve to su najčešće bezobrazni i bahato se odnose prema svima onima koji su ispod njih.

Ja koliko znam nijedan od ljudi koje pratim na twitteru ili blogovima nema svoj avion, nema ferari, ne ljetuje na mondenim mjestima i ne nosi skupocjene satove. Takođe znam da bi najveći broj ovih ljudi, čak i da ima primanja koja im mogu platiti ovakve stvari, umjesto tih luksuznih gluposti prije investirao u neka nova radna mjesta ili u pomoć za one koji nemaju. A većina ovih preplaćenih najviše liči na Mariju Antoanetu, mada nam još niko nije javno poručio da umjesto kruha/hljeba jedemo kolače.

Mnogi od nas rade non stop, rade tri puta više od drugih da bi sebi obezbijedili minimum za egzistenciju. Mnogi su nezaposleni, a radili bi i mogli bi raditi mnogo toga.

I kad god sam razmišljala o tome zašto je to tako dođem uvijek do istog zaključka – naopako je vrijeme i sve su vrijednosti poremećene. Ovi naši prostori nisu pogodni za ljude koji misle svojom glavom. Zato takvi teško nalaze posao, ne znaju se uvlačiti u… da ne kažem sad. Ne znaju nosati licemjernu masku i klimati glavom potvrdno kad god treba. Koliko direktora je spremno da zaposli u svom preduzeću osobu koja se u bilo koju oblast razumije bolje od njega? Znam lično mnoge koji za takve ljude kažu “Šta se on tu pravi pametan?” Njima se podrazumijeva da se neko pravi, da ne može biti pametan valjda. A ako hoćete na neku fenomenalno plaćenu funkciju, u parlament ili neko državno preduzeće – onda morate slušati šta vam šef kaže.

Ostaje nam samo da se sami snalazimo i da sami sebi otvaramo radna mjesta. A uslove za razvoj opet prave i diktiraju uglavnom oni sa početka priče, ljudi koji vrlo rijetko iza sebe imaju čak i pokušaj nekog privatnog biznisa.

I kako krenuti naprijed? Ja zaista pojma nemam. Znam samo da je ovo naopako, totalno. Meni često znaju reći – vi ste krivi, aktivirajte se u politiku pa sebi pravite ambijent. Ali meni nije san da budem političar. I mnogima od nas, normalno, to nije nešto što želimo raditi.

Kako god okrenem i prevrnem dođem do zaključka da je ostalo malo dobrih i pametnih ljudi. Toliko malo da je to neznatno i nebitno. U krajnem slučaju – NEDOVOLJNO :(

Šta vi mislite?

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...