Kako sam uz pomoć bloga KrozNoge.com shvatila da još uvijek volim fudbal

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Iako možda zvuči nevjerovatno ja sam do prije par godina veoma često i pažljivo pratila fudbal. Počelo je to još davno, kada me tata kao klinku vodio na utakmice između “Čelika” i “Crvene zvezde” i drugih velikih klubova iz one prijaratne lige. Komšija iz ulaza mi je bio Enes Bešić pa kad je on prešao u ovaj klub bili smo ponosni – naš komšo u velikom klubu

Sjećam se tih godina kad je fudbal imao neki drugi šmek i kad sam vrlo često sretala ljude koji su slušali radijske prenose utakmica. A ona godina u kojoj je “Zvezda” osvojila Ligu prvaka je meni bila baš zanimljiva. Imala sam 15 godina, znala sam kompletan tim napamet i skoro sve o svakom igraču Rečenica koja mi se tad urezala u pamćenje jeste ona koju je izgovorio komentator utakmice na kraju, kad je već “Kup evropskih prvaka” osvojen (tako se čini mi se tada zvao), a to je “Sreća prati hrabre, sreća prati velike” Ne mogu da se sjetim ko ih je izgovorio (poznati je komentator), ali su meni ostale u glavi poput nekog životnog citata kojeg bih se uvijek sjetila kad bi mi falilo hrabrosti za neki potez ili životnu odluku.

Nakon rata sam pratila svjetski fudbal – lige i svjetska i evropska prvenstva. Nisam nikada uspjela doći u fazu da posebno volim neki klub, a logika po kojoj sam birala klubove za koje sam navijala nikad nije bila jasna nijednom pravom zaljubljeniku u fudbal. Recimo, navijala sam za Bayern u finalu Lige prvaka protiv Manchester Uniteda, onda kad je Manchester dao dva gola u sudijskom vremenu, a ja umalo dobila lom živaca Onda na primjer Zinedin Zidane mi je uvijek bio antipatičan. Stanite u red svi koji ćete mi se sad nagovoriti kako je jedan od najboljih fudbalera, znam, ali ja ga nikad nisam voljela. Meni su čudaci poput Kolumbijca Renéa Higuite ili Paragvajca Chilaverta uvijek bili draži. Naopaka, znam Kasnije sam zbog himne Liverpoola i ugođaja koji stvaraju njegovi navijači kada je pjevaju na stadionu nekako uvijek navijala za ovaj crveni klub.

A onda je u svemu tome došla i reprezentacija BiH. Jeste, bila sam jedno vrijeme fanatik koji je išao na utakmice. U ono vrijeme kad nije bilo ovakve i ovolike euforije. Iz Zenice sam potegla u Sarajevo autobusom da gledam Bosna i Hercegovina – Češka. Jeste, gledala sam kako BiH gubi u Sarajevu sa 3:1 i kako čitav stadion skandira protiv tadašnjeg selektora Mušovića. I sjećam se da je tada jedna od najvećih zvijezda bio Patrick Berger, igrač Liverpoola.

Onda je BiH počela češće igrati u Zenici i tu sam bila redovna. Jedna od najdražih utakmica mi je BiH – Norveška u Zenici kad smo pobijedili 1:0. A najteže mi je bilo nakon utakmice BiH – Mađarska. To je zadnja utakmica u kojoj je Zenica ličila na GRAD koji je domaćin utakmice. Sve je bilo u plavo žutim tonovima, na sve strane pjesma i pripreme, ali bez uličnih prodavaca, roštilja i javašluka koji danas “krasi” Zenicu kad je domaćin. I na svu tu super atmosferu Mađari nas nabiju sa 3:1

Nakon svega toga desio se onaj protest reprezentativaca, kad su fudbaleri morali da jasno i glasno kažu neke stvari koje smo svi mi znali ali nije bilo šanse da se promijene jer je samo elementarna nepogoda neke ljude mogla izbaciti iz Saveza. I nakon tog njihovog pisma koje sam maksimalno podržavala sve se nekako promijenilo. Znate i sami kako se dalje odvijalo. Prvo bez nekog posebnog efekta, neki su ostali pri onome što su tad rekli, neki su prešli preko svega, neki tek skoro počeli ponovo da igraju za reprezentaciju…

A ja sam ostala izvan svega. Ne mogu čak ni sebi objasniti zašto, ali nakon tog pisma kao da je fudbal umro za mene. Stvarno i bukvalno. Nisam od tada pogledala nijednu utakmicu, ni na stadionu ni na TV-u. Nisam uspjela uhvatiti ovu frišku euforiju oko reprezentacije, mada mi je drago kad pobjeđuju i kada igraju dobro i žao što nisu prošli na evropsko prvenstvo. Valjda sam “zapela” negdje u prošlosti, možda sam našla dlaku u fudbalu, nemam pojma. U svakom slučaju meni je i dalje Sergej Barbarez pojam reprezentativca, a kad pomislim na BH reprezentaciju sjetim se one stare. Uz svu euforiju, Džeku i ostale, mene je da bih pogledala utakmicu pred ekran prikovala BH televizija i one reklame kojima su maltretirali ljude, a ne fudbal.

I zašto sad ja pišem o fudbalu? Zato što sam nedavno naišla na mjesto koje mi je otkrilo da u stvari ja fudbal u suštini još uvijek volim. I shvatila sam da ne volim sve ono u što su ga pretvorile pare, euforije i ljudi koji u suštini ne vole fudbal i sport, nego su tu radi para.

To je fudbalski blog KrozNoge.com . Pišu ga momci koji stvarno vole fudbal i koji su odlučili da na jednom mjestu to rade iz ljubavi, a ne zbog para. I vjerujte, to se osjeti itekako. Kažem vam, već par godina ne pratim ovaj sport, a uhvatila sam sebe kako iščitavam tekst po tekst i uživam. I poznavajući sebe neće mi trebati puno vremena da sjednem pred TV i odgledam neku utakmicu Lige prvaka i navijam za nekog koga niko živ ne voli

Fudbal je dobar sport, kad je sport. Kad se sklone sve one priče o zaradama, aferama, nogometašima koji reklamiraju gaće i čarape, ostane sport, vještina u kojoj pobjeđuju hrabri. Upravo zato mi se svidjela rečenica sa bloga KrozNoge.com koja kaže:

Kod nas nemojte tražiti vijesti, nećemo vam pisati da je Ronaldo do autobusa pojeo bananu, da Džeko neće igrati u subotu, da je “pravi” Ronaldo tek u krevetu shvatio da prostitutka ima viška organ… Pokušat ćemo vam ponuditi nešto dublje tekstove, taktičke analize, poneki interesantan intervju, poneku nagradnu igru…

Pokušaće nam ponuditi ono najljepše iz fudbala i o fudbalu. Koliko ja vidim već u tome itekako uspijevaju. Provjerite sami – KrozNoge.com

P.S. Dokaz da u suštini volim fudbal je i ovaj tekst. Sjela sam da napišem kratku preporuku za blog koji mi se svidio i evo dokle sam došla. Ni sama ne mogu da vjerujem