Još malo o starijoj populaciji

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Komentar koji sam dobila na prethodni post (Prijedlog – socijalna služba za stare) me ponukao da malo bolje razmislim o temi koju sam „obrađivala“. Skrenuta mi je pažnja na to da sam površno prišla problemu i da sam pisala neobjektivno. Moram priznati da je kritika bila na mjestu, pisala sam prilično iznervirana zbog stvari koje sam vidjela taj dan i nisam imala živaca da se dublje upuštam u analizu. Greška.

Problem sa starijim osobama koji sam navela je samo jedan od problema poremećenih odnosa koji vladaju među ljudima inače. Ja sam se dotakla starih a takođe sam nedavno pisala o lošem odnosu roditelja prema djeci. Koliko god pokušavala izvući neke konkretne zaključke, napraviti neka poređenja ili bilo šta slično, vrlo brzo se nađem u situaciji da sama sebe moram demantovati.

Moja mama se malo razlikuje po shvatanjima i razmišljanjima od mnogih mama koje sam sretala, tako da sam ja od malih nogu slušala priče o tome kako bi onda vrlo rado otišla u starački dom. Kad smo doselili u današnji stan smješten blizu nečeg što je tad bio Dom penzionera a danas je postao Hotel, šetajući sa mnom i bratom je govorila kako će ona kad ode u penziju tu, da nama ne „smeta“. U životu sam se češće sretala sa ljudima koji imaju totalno drugačije razmišljanje po tom pitanju – stariji su smatrali da bi im njihova djeca smještanjem u takvu ustanovu iskazala ogromno nepoštovanje i ne bi na to pristali ni pod razno. Djeca ljudi koji su tako razmišljali su imala isto mišljenje. Prije nekoliko mjeseci sam sa mamom pričala o baki moje prijateljice, sa svojih sedamdeset i nešto sama je tražila i otišla u starački dom. Ima ona ovdje četiri kćerke koje su i same već u godinama i koje imaju svoje porodice. Baka je skontala da će joj u domu biti najbolje, ima društvo uvijek, ima redovnu hranu, uvijek osoblje pri ruci, a može izaći u šetnju i mogu joj doći i kćerke i unuci kad god požele. Već nekoliko mjeseci je tamo i presretna je. Ono što je najvažnije – niko je nije „smještao“, niko je nije tjerao, sama je donijela odluku.

Možda se neke paralele mogu povući između sela i grada, pisala sam o Vojvodini ali lično ne znam kakva je situacija tamo u gradovima. Znam da je kod nas situacija na selima vrlo slična. Možda je to zbog toga što malo ko na selu ima kuću od samo 50 kvadrata i najčešće je ekonomski neizvodivo da se sin odvoji sa novostečenom porodicom. Možda zbog toga ostaju sa roditeljima, konkretno kod moje familije je upravo to jedan od razloga zbog kojeg se nastavlja život sa roditeljima. Možda je i lakše u kući sa dvorištem podnijeti razlike u generacijama koje se uvijek javljaju, koliko god da postojalo poštovanje? A meni se čini da najveći dio „strašnih“ priča o svekrvama i snahama potiče baš sa sela.

Nema tu pravila nikakvih. Roditelja ima različitih, neki su posesivni, neki nisu. Veliki dio njih voli svoju djecu (tako bi trebalo biti mada znamo da ima i drugačijih primjera), a najčešće svi to pokazuju na različite načine. Neki svoju ljubav iskazuju tako što djecu vrlo rano natjeraju da se osamostale, drugi opet misle da im time što igraju oko njih i nakon tridesete iskazuju najveću ljubav. Znam po sebi, moj tata bi bio najsretniji da može biti stalno uz mene i tako me pokušati zaštiti od svega lošeg što mi se može desiti. Još mu nisam nikad uspjela objasniti da takvo ponašanje nije najsretniji izbor ni za mene a ni za njega.

Već odavno ne dajem nikakve prognoze za svoju vlastitu budućnost, a najviše pazim na to da ne upotrebljavam ono famozno „Ja neću nikad (uraditi, dozvoliti ili bilo šta slično) ovo ili ono“. Roditelje imam i ne znam šta me čeka. Nisam udata tako da nemam ni djecu, ni svekrvu ni svekra. Po tom pitanju čak ni Azira sa komplet escajgom ne bi znala više od mene. Ne opterećujem se sa svim tim stvarima, ali mi se čini da je puno lakše sve rješavati kad postoji ljubav i iskren i otvoren odnos među onima koji imaju te probleme. I puno je lakše kad se radi o ljudima koji ne misle samo na sebe i imaju u sebi sposobnost da mogu osjetiti nešto i za druge ljude. Pa čak i kad se radi o djeci i roditeljima.

I ne mislim da je starački dom rješenje za sve probleme, dio o tome sam navela samo radi ilustracije različitih mišljenja. Ne znam čak ni da li ću ja ako doživim toliko misliti o tome kao što mislim sad. Jedino što znam jeste da meni nekad teško pada samoća i da čak i ja kad se razbolim od obične gripe volim imati uz sebe nekog za koga znam da me voli. I možda sam naopaka ali meni uvijek prvo te stvari padnu na pamet kad sretnem nekog starog didu ili baku.