Jedan prilično sladak post

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Danas sam imala čast da budem dio jedne prelijepe bajke. Prijatelj je slavio prvi rođendan svoje male princeze i ja sam se sa zadovoljstvom odazvala njegovom pozivu. Naše prijateljstvo je novijeg datuma (znamo se nekoliko mjeseci), ali ja uopšte ne pretjerujem kad kažem da mi je čast i zadovoljstvo biti prijatelj sa ljudima kao što su on i njegova supruga. To vam izgleda otprilike kao kad biste u pustinji naišli na oazu – u svom ovom vremenu u kojem su poremećene sve ljudske i moralne vrijednosti imate dvoje ljudi koji se vole i poštuju kao u bajci, a pri tom su toliko pozitivni pa svu tu svoju energiju lako prenose i na druge. Ko ne bi poželio s vremena na vrijeme provesti vrijeme u takvom društvu?!

Sam rođendan je i pored izostanka muzike (zbog tehničkih problema) bio kolaž prelijepih stvari koje danas sve rjeđe možete sresti. Od familije koja je došla čak iz udaljenih krajeva do prijatelja i komšija, uz poveći broj djece sličnog uzrasta (to mi nikako nije jasno, sva su imala maksimalno dvije godine), svi su bili tu da maloj ljepotici uveličaju proslavu. Da me neko pitao prije toga smjela sam se i kladiti da će sve što se našlo na trpezi biti iz domaće proizvodnje. Naravno, i torta je djelo ponosne mame i moram vam reći da je milion puta ukusnija od svake koju možete kupiti u slastičarni ili prodavnici. Ako vam nije jasno reći ću vam zašto je tako – takve se torte prave s ljubavlju a tog sastojka nema u onim kupovnim.

U svakom slučaju mi je drago da sam bila dio ovog predivnog druženja koje me je još jednom uvjerilo u to da prave stvari ipak još uvijek postoje samo treba malo duže tražiti ili malo bolje zagrebati po površini.

A kad sam se već dotakla teme o kupovnim i pravljenim tortama moram vam ispričati da sam svojevremeno bila pravi manijak što se tiče pravljenja kolača. Izostaviću onaj dio o tome kako je to sve uticalo na moju liniju ali pravila sam kolače vrlo često i voljela sam eksperimentisati sa novim receptima. Jedini problem mi je predstavljalo ukrašavanje tako da su svi ti kolači imali super ukus ali što se tiče izgleda znali su nekad biti i smiješni i neugledni. Jedne prilike sam bratu pravila tortu za rođendan i sve je bilo super dok nije došao na red šlag i ukrašavanje. Htjela sam napraviti nešto posebno pa sam se trudila, pa sam onda pokušala da to sve popravim i spasim. Kad sam bratu iznijela to „remek djelo“ samo je gledao zgranuto u spektar nekih plavo – roza kombinacija pred njim prošaranih sa milion šarenih kuglica i rekao: „Neka, osvetiću se ja tebi za ovo!“ Od tad se ne trudim, samo ravno premažem glazuru i molim je da ne iscuri na tacnu.

S vremena na vrijeme sam znala eksperimentisati i sa slanim jelima. Jedne prilike smo tata i ja bili sami (ima tome 8-9 godina) i ja sam htjela da ga iznenadim. Kud ćeš većeg iznenađenja od toga da mu napravim pitu za ručak?! I bilo je baš iznenađujuće, kad je probao rekao mi je da je totalno neslana. „Znam“, rekoh, „nisam znala gdje se stavlja so u pitu pa je nisam nigdje ni stavila!“ I danas imam prilično blesavih problema sa kuhanjem, sve bude ok ali na primjer napravim saft uz šnicle za čitavu zgradu, ili mi šnicle budu malo zelenkaste (kao da su radioaktivne) jer stavim malo više senfa. U svakom slučaju, do sada su svi preživjeli i nije bilo nikakvih posljedica.

Ipak u posljednje vrijeme rijetko kuham bilo šta. Kolače u principu ne pravim (jeste, zbog linije) a mama kuha tako da nemam potrebu. Iskreno, od kako smo napravili veliku glupost pa kupili kompletan šporet na plin ja ga koristim samo kad mi je neophodno. Rernu uopšte ne znam sama upaliti jer uvijek imam strah da ću dići u zrak pola zgrade. Ali i dalje u našu kuću ne ulaze kupovni kolači. Moja mala komšinica je mamu pitala jednom što pravi kolače kad ima kupiti u „Evropi“?

A ako ćemo iskreno, meni lično je veći užitak u kući osjetiti miris vanilije ili čokolade nego pojesti bilo kakav kolač. To mi daje ugođaj i toplinu pravog doma. I znam da ću nastaviti da se „igram“ u kuhinji čim se dokopam normalnog, električnog šporeta.