Ja je volim a ona ni mukajet

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Vjerovatno je svako bar jednom u životu bio nesretno zaljubljen. Pod nesretno mislim na slučajeve kad ta ljubav nije bila uzvraćena iz bilo kojih razloga. Nekad to može biti zbog toga što druga strana ima nekog ko je interesantniji, zbog toga što mi nismo taj sretni izbor, ili naprosto zbog toga što druga strana i ne zna za te naše osjećaje. I svi znamo da je to prilično bolan osjećaj, ta neuzvraćena ljubav. 

Nekako najgore od svega kod pojave tog osjećaja je to što te polako ubija u pojam i ruši ti samopouzdanje. Obavezno se nakon nekog vremena počneš pitati: „A možda ja stvarno i nisam zaslužio/la tu ljubav… Vjerovatno ne vrijedim dovoljno… Toliko ima drugih koji su važniji i bitniji od mene…“

I polako ali sigurno padaš u neku vrstu depresije iz koje se možeš izvući samo tako što ćeš angažovati čitavu ekipu najboljih prijatelja da se uključe u akciju spašavanja. Ili nekad tako što sretneš onog Pravog ili Pravu.

E, tako se ja trenutno osjećam. Samo što ti moji nesretni osjećaji nisu vezani za osobu suprotnog pola. Moji uzaludni osjećaji su upućeni prema vlastitoj Državi koja mi uporno i tvrdoglavo ne uzvraća ljubav. Na sve moje vapaje ostaje hladna i nezainteresovana, zabavljena sama sobom. I što je najtužnije od svega, nisam jedina. Vidim da oko sebe imam mnogo istomišljenika koji pate jednako kao i ja. I svi mi tvrdoglavo čekamo da se gospođa Država smiluje i baci pogled na nas. 

Razmišljala sam mnogo čime sam to sve zaslužila. Sve sam svoje obaveze uredno izvršavala i trudila se da budem uzoran i primjeran građanin, da me se moja Država ne stidi. Učila sam koliko god sam mogla trudeći se da uvijek dam svoj maksimum, ne samo zbog Nje nego i zbog sebe. Kad god sam išla negdje ostavljajući je na kratko uvijek sam se trudila da je ne izdam i da je ne osramotim. Da bude ponosna na mene. I umjesto nekog njenog priznanja i bar mrvice zahvalnosti uvijek sam dobijala samo ignrisanje. Jedini momenti kad me nije ignorisala su bili onda kad sam joj nešto trebala. Kad god je trebalo izaći na izbore i obaviti ono što je za nju bitno zvala me i ja sam spremno, spuštene glave dolazila. Čak mi je bila čast što joj mogu pomoći. Kad god joj je trebalo novca davala sam misleći kako ona sigurno najbolje zna kako novac upotrijebiti.

A kad je meni nešto trebalo? Kad sam bila bolesna, napaćena, kad sam nailazila na zatvorena vrata ganjajući razne papire? Znate li šta je uradila? Okrenula mi glavu, kao da se to Nje ne tiče.

I ne znam kako će se sva ta moja jednostrana ljubav završiti. Sve češće uhvatim sebe kako o njoj razmišljam kao o nekom ko misli samo na sebe i kome niko ne treba. I sve mi češće pada na pamet ona izreka da je „između ljubavi i mržnje linija tanka“ a ne bih voljela da je zamrzim. Mislim, to je ipak Moja Država. Ali šta da radim kad me stalno ignoriše?!

Ko zna, možda sretnem onu Pravu pa se nenadano zaljubim. Možda nekad u životu otkrijem da nisu sve Države zaljubljene same u sebe i da ima i onih koje o svojim građanima vode računa.