Cyber Bosanka

I’m home! Finally…

Evo mene opet!

Vratila sam se prije nekoliko sati sa puta i nakon što obiđoh sve ustaljene (i omiljene) lokacije na internetu red je da napišem nekoliko riječi i o putovanju na kojem sam bila.

Bila sam u posjeti jednom dijelu familije (opet ja i moja familija), i to onom dijelu koji se nalazi u Vojvodini. Veći dio vremena sam provela u mjestu u kojem sam provela svoje tri izbjegličke godine, Lazarevu pored Zrenjanina. A onaj manji dio sam provela u selu Karađorđevu pored Bačke Topole. I ne, to nije ONO Karađorđevo!

Elem, Vojvodina kao Vojvodina. Trenutno su u toku radovi na poljima, njivama, po baštama i ostalim zemljanim predjelima. Ja sam nakon ovog boravka još više zavoljela asfalt. Nema baja, komaraca, muha (sve su muhe tamo, ne brinite). Nema miševa, ne moram svako malo gledati šta šuška i odakle. Nije ovaj asfalt ni toliko loš uvijek, zavisi sve kako se gleda na njega.

Što se tiče putovanja, nisam puno lutala. Ne znam koji me vrag natjerao da u toku putovanja spomenem kako se Prud nalazi blizu Šamca, ali kako sam ga spomenula tako sam i promašila skretanje kod Šamca pa smo skoro došli do famoznog Pruda. Srećom, greška je brzo uočena pa smo se lako vratili na pravu cestu.

Poseban doživljaj je ipak bio ući u Srbiju. Temperatura preko 30 stepeni, autoput i nakon njega granično prelaz Bajakovo. Koji li me đavo na njega poslao?! Dva i po sata pečenja u autu i nakon toga komentar carinika sa hrvatske strane: „Pa što vi, Bosanci, pored toliko prelaza baš na ovaj? Vikend, gužva, imate da birate?“ Malo je falilo da mu kažem: „Baš zato što smo Bosanci, odnosno što sam ja – Bosanka – vođa puta!“ Ali sam prećutala jer u meni više nije bilo snage ni za jednu jedinu riječ. Jesmo li bili pametniji u povratku? Nismo, ali je u povratku bila manja gužva pa smo čekali samo jedan sat.

I da nije ovolika kriza u Hrvatskoj puno bi nam bolje protekao i povratak. Naime, par kilometara od granice, odmah nakon naplatne kućice prije Šamca u zasjedi čekaju dva policajca koji prave sebi zalihu za crne dane. Kaže da smo vozili prebrzo, jesmo, čitavih 70 km na sat. Pri tom smo bili na ulazu u naseljeno mjesto, ako se onih par kuća može nazvati naseljem. I još je moj brat pogodan za pljačku takve vrste, nije puno star a ne voli se svađati. I tako kaže Mr Policeman, ili 400 kuna a to je 150 KM. Moj brat nije računao koji je to kurs jer i ne zna kurs kune pa se cjenkao i došao do 30 eura. Za koje, naravno, nije dobio račun. Tako da znate, policija u Hrvatskoj pokušava unaprijed zaraditi za onaj dodatni PDV pa se čuvajte.

A ja sad odoh malo procunjati po mom omiljenom rodnom gradu. Jeste, jedan jedini rodni ali nije samo zato omiljeni. I naravno da ćete detaljne doživljaje s puta imati priliku čitati, samo dok se slegnu malo.

Slični postovi

• December 10, 2009 -- Gradove čine ljudi (6)
• September 9, 2009 -- A sad malo o Zagrebu (3)
• August 28, 2009 -- Dva puta sam vidjela Madonnu (7)
• August 27, 2009 -- Za Beograd… (6)
• August 26, 2009 -- Putujte sa osmjehom – kiselim (9)