Moji prijatelji su nedavno bili prilično iznenađeni kad sam u nekom svom monologu izjavila kako bih jako voljela posjetiti Copenhagen. Još manje ih je oduševilo moje objašnjenje kako tu želju imam od kako sam čitala putopis o tom gradu u kojem između ostalog piše da je u njemu najčešće prevozno sredstvo bicikl i da je dobar dio energije gradskih vlasti usmjeren na smanjenje zagađenja zraka.
Ako pogledate grad u kojem ja živim onda vam je možda jasnije zbog čega je meni briga o zraku koji udišemo toliko bitna. Pri tom treba uzeti u obzir da je meni lično čulo mirisa najjače razvijeno čulo. Nekako manje gledam i slušam, češće njuškam. Taj moj poseban talenat mi često otežava vožnju javnim prevoznim sredstvima, a posjete toaletima bilo gdje mi predstavljaju najgoru moru.
Zamislite grad u kojem se vlast bori za to da im građani dišu punim plućima! Ja nekako odmah pomislim da su im vjerovatno svi ostali problemi riješeni. Vjerovatno nemaju po ulicama strateški raspoređene prosjake koji se u slobodno vrijeme zabavljaju kradući po gradu i maltretirajući prolaznike. U takvom gradu sigurno postoji i azil za pse lutalice koji se brine o njima i sklanja ih sa ceste. Mislim da u takvom gradu postoje i mjesta poput trgovačkih centara koja su predviđena za prodaju raznih artikala. Samo pretpostavljam da u te centre ne možeš donijeti višak gaća i čarapa od kuće da prodaš a da nemaš registrovanu neku vrstu firme. A ne možeš te iste gaće i čarape odnijeti na cestu jer je protivzakonito. Isto kao što je protivzakonito da kod kuće „napržiš“ filmove sa interneta i prodaješ ih drugima koji nemaju internet.
Čuj, kažu da je izgleda i kod nas to protivzakonito?! Svašta…
Tako ja nekako zamišljam Grad. Grad koji ima zgrade ispunjenje ljudima koji ga vole. Vole ga zbog toga što u se u njemu osjećaju voljeno i sigurno.
A ja bih voljela da se tako osjećam u svom gradu…
