Ali ja uopšte ne želim da pišem o prednostima i dobrim stranama Facebooka kao ni o onim lošim koje su kod njih uvijek u prvom planu (zaštita privatnosti). Ja želim da napišem nešto što me kod njih jako nervira a to je – ignorantski odnos prema korisnicima.

Svako malo negdje u virtuelnom svijetu naletim na nekog ko se zbog nečeg žali na Facebook. Nekom su ukinuli nalog, nekom nešto štopa, nekom opet ne radi chat, kolegi su blokirali poker itd. Ja imam malo drugačiji problem – od polovine avgusta mi se na NEWS FEED-u ne prikazuje ništa osim ličnih profila – ne vidim nijednu Fan stranicu a pratim ih preko 150. I to mi smeta užasno jer Facebook koristim i poslovno, vodim i sama neke Fan stranice. Prilično je to teško raditi ovako kad ne vidiš šta se dešava.

Pokušala sam svoj problem riješiti tako da pošaljem mail, prijavim grešku, kukam na Troubleshooting… Nikad nisam dobila nijedan odgovor. Facebook jednostavno ignoriše sve žalbe koje im pošaljete, maksimum koji od njih može doći jeste neki automatizovani mail i to je to.

Juče sam pročitala da se Eniac sprema napisati jedan post o svom iskustvu sa Facebookom. Njemu su ukinuli nalog i na sve mailove koje im je poslao nije dobio nikad odgovor. I to je jednostavno tako – ako slučajno prekršite neko njihovo pravilo odmah slijedi crveni karton. Nema žutog, nema upozorenja, nema mogućnosti da ih pitate bilo šta.

A šta to znači, kakav utisak ostavlja takvo ponašanje neke kompanije? Jednostavno – zaboli ih neka stvar za svima nama! Imaju toliko korisnika da sebi još uvijek mogu dopustiti luksuz da ignorišu žalbe. Još uvijek, kažem, ne zna se dokle će tako. Monopol je nešto čemu teže sve kompanije ali ih po pravilu takva pozicija uvijek uljulja i učini tromim i sporim.

Ako ćemo iskreno ja ne vjerujem da će im takva politika dugoročno donijeti dobro. Pojaviće se prije ili kasnije neko ko će na temelju njihovih grešaka i propusta uspjeti. A onda će oni morati da okrenu ploču i progovore sa svojim korisnicima. Samo, da li će tada biti kasno?

Paradoks je da se danas kompanijama sugeriše da KOMUNICIRAJU sa svojim korisnicima i vrlo često im se baš preporučuje korištenje Facebook Fan stranica. Slažem se, pružaju ogromne mogućnosti, ali samo nemojte te lekcije učiti na primjeru Facebooka!

P.S. Ja ću vrlo vjerovatno otvoriti neki novi nalog koji ću koristiti za praćenje Fan stranica sve dok se i on ne pokvari.

A sprema se svašta koliko vidim

Prvo sam otišla na HardwareBase.net, to je taj stari / novi portal koji je inače prvi portal u BiH posvećen hardveru. Naravno, na ovom portalu sam pronašla samo nekoliko stvari koje razumijem i uglavnom su to recenzije nekih meni prepoznatljivih stvari. Gledam sve one matične ploče, nekakve ventilatore i kućišta, sve neki strani nazivi puni brojeva u nazivu pa kontam “Cyberko, ti si vrlo vjerovatno softveraš”. Žensko, nježno, soft – logičan zaključak.

Pročitam recenziju za monitor BenQ G2420HDBE, piše svašta nešto pa se sjetih kako sam zadnji monitor ja kupovala. Na poslu mi krepo iznenada neki nepoznatog imena pa sam otrčala do prve radnje i rekla prodavcu “Imam 300 KM kod sebe i hitno mi treba monitor!” Od ponuđenih par odabrah jedan i evo sve se pokušavam sjetiti koje marke – pojma nemam. Da sam čitala ove recenzije samo bi dobila blokadu prilikom odabira jer ja to stvarno slabo razumijem.

Šalu na stranu, portal je zaista pun dobrih informacija i svakako namijenjen onima koje zanimaju novosti iz svijeta hardvera. Par puta sam kupovala BUG i Info časopise i otprilike je to isto samo što je ovo besplatno i orijentisano na BiH.

Drugačija situacija je bila na portalu ITpro. To je portal koji je namijenjen IT profesionalcima što me posebno raduje. Zašto? Zato što kontam da ako je došlo vrijeme da se pokrene jedan ovakav portal u BiH onda vjerovatno raste broj IT profesionalaca u Bosni i Hercegovini. Ili prevedeno na običan jezik – stvara se snaga koja će možda u budućnosti dobiti priliku da razbije mit o glupim Bosancima Na ovom portalu zaista ima zanimljivih stvari a posebno zanimljivo je pratiti novosti iz ovog svijeta jer se kod njih stalno nešto dešava.

Treći portal mi se najviše svidio. Kako kaže Enis Šahinović u svom tekstu Novi početak Gadget.ba, portal je namijenjen svima koje na određeni način zanima potrošačka elektronika, odnosno novi pametni telefoni, konzole, digitalni fotoaparati, televizori nove generacije, razni playeri i druga tehnološka ostvarenja koja svakodnevno koristimo.

Ne da me zanima, nego baš! Sve me zanima, i telefoni, i aparati, i sve te drangulije iliti mamipare. Ne znam ni sama koliko sam vremena potrošila čitajući vijesti i recenzije o nekim novim telefonima i sličnim čudima, i baš mi je drago da imam sad i domaći kutak za izučavanje istih. Pretpostavljam da će pisati o stvarima koje se mogu nabaviti u BiH jer je opštepoznato da prilično zaostajemo za svijetom. A ako bude trebalo pokusnih kunića za testiranje kojekakvih gadgeta slobodno me uvrstite u njih, bar to ne boli

U svakom slučaju tri nova i zanimljiva mjesta koja će BH internet scenu značajno popraviti, a ja se nadam i povući značajno naprijed. A radoznalim i svim BH geekovima mjesto koje će, nadam se, redovno posjećivati.

Mali update: Sad gledam i neke fotke sa OpenCoffe i još jednom se potvrdilo – nema žena!!! Ni na sastanku, ni na portalima, nigdje! Ovo sve je izgleda jedna skroz muška stvar, za sada

Prve novine koje sam čitala nekad davno su bile Oslobođenje. Bile su ogromne i morala sam ih prostrijeti na pod da čitam pa leći preko njih. Prvi časopis koji sam čitala bio je Politikin zabavnik. Od tada se mnogo šta promijenilo pa rijetko (čitaj: skoro nikad) ne uzimam papirnate novine u ruke. I nije samo zato što mi se od njih ruke isprljaju!

Još tada sam, od mame mislim, pokupila naviku da gledam ko je napisao koji članak i ko sve čini redakciju koja pravi te novine. I danas je tako – čim mi u ruke dopadne neka novina ja tražim onaj sitni dio u kojem su pobrojani svi – od glavnog urednika do dizajnera.

Takva situacija mi je i sa posjetom online izdanja i raznih portala. Jednostavno volim da znam ko piše to što čitam i ko je napravio to sve. Impressum i O nama su mi obavezne stranice prilikom surfanja i istraživanja interneta. I to ne samo na portalima – i bloggere ja volim “snimiti” ko su i šta su.

Međutim, primijetila sam jednu pojavu koja mi se ne sviđa. A radi se o tome da naiđem na portal koji nema “O nama”, ili u tom dijelu piše “kako smo mi divni i krasni i supersposobni” ali bez imena. I hajd’ ti sad vjeruj u to? Ako ste već takvi što se ne potpišete da vas možemo hvaliti na sva usta a možda i nekog izljubiti na cesti kad ga sretnemo?!

Takvi portali obično imaju i onu formu za kontakt u koju vi trebate upisati sve svoje podatke i onda čekati da se neko od njih smiluje i odgovori vam. A pri tom teško da možete doći do njihove mail adrese, o nekom telefonu ili zemaljskoj adresi da ne govorim.

Elem, ne mogu se oteti utisku da se oni trude naglasiti svoju profesionalnost. Kao sad smo mi “portal” pa je bezveze da spominjemo svoja imena, mož’ neko pomislit’ da se hvalimo. I još uz sve to dodaju mali dašak tajnovitosti i kontaju da su postigli pravi superprofi efekat.

E šipak! Ja kad ne nađem živo biće iza internet adrese odmah zalupim vrata i odem (vrata se zalupe klikom na onaj X u ćošku, za one koji sad kontaju kako se to radi). Jeste ovo virtuelni svijet ali smo mi još uvijek bića od krvi i mesa. Kad u meni bude kucalo metalno srce i radio mozak na navijanje onda mi neće biti bitno ko je šta napisao.

Do tada – potpišite se i ne krijte se inače vas niko neće ozbiljno shvatiti!

Nisam do maloprije ni znala da postoji ovako nešto, ali kako mi se sviđa odlučih da se uključim u to. To je Dan bloga a detalje pročitajte ovdje. Ja sam za ovaj običaj saznala od Mahlat i ko taj blog do sada nije čitao nema pojma šta propušta. A propušta puno, definitivno.

Elem, na brzinu odabranih 5 blogova koje preporučujem onima koji čitaju mene su (bez fanfara, molim):
- Jimblog – pratim ga od skora, tačnije od kako smo pokrenuli bhBlog direktorij te sam tako i došla do njega. Dečko / momak piše jako zanimljivo i slikovito, a ima i svakakvih zanimljivih dogodovština za ispričati.
- Milko Grmuša – takođe vrlo zanimljiv lik kojeg uživam čitati.
- Non ci resta che piangere – blog koji sam otkrila (takođe putem bhBlog direktorija i koji me ostavio bez teksta. Iščitavam ga polako i uživam. Toplo preporučujem svima koji vole pisanu riječ.
- Novinarska Patka – znam da većina zna, ali ja baš uživam u svakom tekstu koji se ovdje pojavi.
- Da ne budu sve muški evo i jedna žena za kraj – Milja Lukic. Odličan blog, definitivno.

Eto, od mene toliko, da vam ne oduzimam vrijeme za čitanje

Na Cyber Bosanci nemam običaj objavljivati intervjue niti prenositi tekstove koje pišem za Zenica – Online, ali ovaj put pravim izuzetak. Naime, radila sam intervju sa mojim bratom Peđom i moram se malo hvaliti U stvari, znam da imam mnogo čitalaca profesionalaca iz raznih oblasti kojima jedan “multipraktik” umjetnik poput Peđe može biti zanimljiv i sa profesionalne tačke gledišta. Intervju možete pročitati u nastavku:

Od kako postoji Zenica-Online ja se spremam da napravim intervju sa jednom od najvažnijih osoba u mom životu – mojim bratom. Nije to nimalo lak zadatak, nekog koga znam čitav život trebam predstaviti drugima koji ga ne znaju i ne poznaju njegov rad. Ono što mi je još teže jeste izabrati šta o njemu napisati i reći jer je Peđa Kazazović jedna jako kompleksna ličnost. Nije što mi je brat, vidjećete.

Još kao dječačić je pokazivao da će na neki način biti drugačiji od svojih vršnjaka. Čim je krenuo u osnovnu školu izrazio je želju da upiše i muzičku. Sjećam se da su mama i tata našeg tadašnjeg komšiju, Ramiza Tahirija, zvali da procijeni ima li razloga da ga šalju tamo, a Ramiz je nakon “procjene” bio oduševljen. Tako je počelo Peđino druženje sa muzikom i sve je nagovještavalo da će to biti najvažniji dio njegovog života.

Sa nekih 9 godina je počeo da uči Madonnine pjesme, kao i mnogih drugih umjetnika. Kako god, Madonna je ostala bitan dio njegove svakodnevnice – jer je pomoću nje shvatio da se kroz život napornim radom i trudom mogu prevazići bilo kakve mane, nedostaci i prepreke.

Vrijeme je proticalo u njegovom istraživanju svijeta a kad ja pomislim na to naše zajedničko djetinjstvo uvijek mi se nekako kroz sve provlači muzika. Stalno je pjevao, a kasnije i svirao. Kad zatvorim oči u daljini negdje čujem klavir i jednu dosadnu melodiju kojom je nas ukućane “terorisao” jedno izvjesno vrijeme.

Vrlo rano je pokazao da je uporan kad mu se u glavi rodi bilo kakva ideja. Neću nikad zaboraviti kad je na početku srednje škole rekao da će dati sve od sebe da nauči engleski i da se prijavi za Soroš stipendiju. Nakon nekog vremena se i prijavio sa željom da na 45 dana ode u Ameriku. Umjesto toga ponuđeno mu je da na dvije godine ode u Englesku pa je to i prihvatio. To su u našoj porodici bile istovremeno dvije teške i dvije skroz blesave godine. Sjećam se kad smo ga prvi put ispratili, stajali smo na aerodromu i gledali avion kako se lagano pretvara u tačku. Tata i mama (koji nikad nisu letjeli nigdje) su bili skamenjeni prošaptavši “Ode nam dijete, nestade gore negdje”. To iščekivanje da se jedan šesnaestogodišnjak javi nakon prvog samostalnog leta bilo gdje, nakon prvog samostalnog odlaska od kuće ni manje ni više u neku tamo Englesku, neću nikad zaboraviti. Činjenica, prije se on javio da je sletio u Ljubljanu gdje je presjedao nego što smo se mi vratili u Zenicu.

Nakon školovanja je umjesto ostanka u Engleskoj odabrao povratak u BiH. Nije se htio trajno odvojiti od porodice za koju je jako vezan. Planirao je da nastavi studirati muziku u Berlinu a umjesto toga završio na Likovnoj akademiji čiji je apsolvent. Tako je i počeo njegov profesionalni život uglavnom vezan za dizajn, umjetnost i produkciju po kojima postaje sve više poznat. A o tome šta je sve radio i kakvi su mu planovi reći će nam on sam.

- Ja sam ukratko opisala kako je izgledao tvoj životni put do danas a tebe ću zamoliti prije svega da našim čitaocima objasniš zašto i kako se desila promjena pa si umjesto muzičke dao prednost likovnoj umjetnosti?

Muzika nikada nije otišla od mene. Ona je uvijek tu: muziciram u slobodno vrijeme, treniram pjevanje i dalje, te postoji i ideja da nekada u budućnosti napravim i neku vrstu muzičkog albuma na kojem bih možda uposlio sve svoje vještine i znanja koja sam skupio do sada. U jednom trenutku života sam shvatio da sam naučio skoro sve što teorija muzike može da pruži te je tada bilo prirodno da krenem izučavati i druge oblasti industrije. Sada mogu da kompletno kontrolišem i osmišljavam svaki proizvod od početka do njegovog krajnjeg oblika.

- Da li ti fali muzika u životu i planiraš li je na neki način “vratiti”.

Apsolutno! Nastupao sam jako često kao solista horova u kojima sam pjevao, imao sam koncerte pop i jazz karaktera i apsolutno sam uživao u njima tokom svog školovanja – te sada već osjećam da je vrijeme da se ozbiljno počnem baviti muzičkim segmentom sebe. Sve više ljudi me nagovara da se posvetim toj problematici dublje pa sam i ja sve ozbiljniji u osmišljavanju pravog muzičkog oblika kojim bih se nekada eventualno predstavio u budućnosti. Siguran sam samo da bi sve ‘to’ bilo konceptualno maksimalno dobro upakovano i drugačije od ustaljenog i očekivanog.

- Spomenula sam da ti je Madonna idol, a kako razgovaramo godinu dana nakon njenog koncerta u Beogradu (na kojem smo zajedno bili), voljela bih da kažeš šta je to zbog čega te ona fascinira?

Madonna je tako nesavršena. Puna je mana, nesigurnosti, ali opet jaka i prodorna u onome što radi. Loša je glumica, nema najbolji glas a i izgledom se ne može izdvojiti od drugih. Ali kada je ugledate, jednostavno ne možete da je ignorišete. Sa druge strane, sebe gledam kao na nekoga ko je apsolutno nesavršen, pun mana, nesigurnosti takođe i volim što je sve to tako. Nemam panični strah i potrebu da sakrijem ono što kod mene ne valja. Mnogo radim i jednostavno sam odlučio posvetiti svoj život radu i rezultatima. Madonnini nastupi, spotovi, bilo šta što radi su konceptualno maksimalno kvalitetno potkovani – kroz nju možete naučiti o raznim kulturama, civilizacijama, kultnim osobama i jednostavno smatram da je jedna od rijetkih ljudi koja shvata svoj posao mnogo šire i mnogo dublje od drugih. Imam osjećaj da je gladna znanja i da nikada ne prestaje da uči što je esencijalno za uspjeh na bilo kojem polju businessa.

- Mnogi znaju da je Naked TV jedan od tvojih projekata, možda zato što je na TV-u i najvidljiviji. Šta je to što si još uradio u svom životu i šta ti je od svega toga najdraže?

Postoji dosta stvari pored Nakeda koje sam osmislio i koje bih istakao. Rad na predstavi Nora, Harisa Pašovića je bio također zapažen. U suštini, obožavam mnogostranost svog poziva. Trenutno planiram par projekata koji apsolutno ne mogu biti raznovrsniji i komplikovaniji u svojoj različitosti. U zadnjih nekoliko mjeseci sam ponosan i na svoj Pedja Kazazovic Studio, kao i na nevladinu organizaciju Vibracija koja se bavi promocijom i podizanjem multimedijalne kulture. U okviru ova dva subjekta sprovodim projekat BiH VIP koji ima za cilj da pronalazi zanimljive mlade ljude koje potom fotografišem na maksimalno neobičan način – te ih time stavljam u kontekst pravih BiH VIPovaca. Smatram da su te osobe, anonimni i kvalitetni Bosanci i Hercegovci zapravo pravi VIP ove zemlje.

- Obzirom da znam šta radiš i čime se baviš te šta sve možeš uraditi može se reći da si neka vrsta multipraktik umjetnika. Kako ti sebe vidiš, gdje si sad a gdje bi volio biti?

Osjećam da sam tek prodisao. Tek sam na početku i jednostavno imam premalo vremena za realizaciju svih projekata i ideja koje mi konstantno naviru. Nemam jaku zaleđinu iza sebe, kao što znaš, i do sada se sve oslanjalo na mojoj ličnoj sposobnosti pregovaranja, dugotrajnoj i mukotrpnoj borbi sa ‘vukovima’ ove zemlje i naravno, mom radu i talentu. Kako sve više i više ljudi počinju da cijene moj trud i zalaganje, tako i ja imam sve više energije da radim i da idem naprijed. Želim da se etabliram u regionu kao balkanski David La Chapelle u fotografiji, da radim i dalje na art produkciji u pozorišnim predstavama, da lansiram novi TV show koji sam koncipirao, snimim muzički album, snimim stotine kvalitetnih fotografija drugih umjetnika regiona, izbacim kolekciju namještaja ili odjeće, koncipiram desetine kvalitetnih humanitarnih projekata – i naravno želim da se pri tome odmorim i uživam sa prijateljima i porodicom. Jednostavno, svijet je pun mogućnosti i pozitivne energije i želim da to maksimalno iskoristim. Želim ipak da ostanem u okvirima Balkana, jer sam davno iskusio šta znači život u ‘tuđini’ te sam tada već shvatio da to nije za mene.

- Jedna od priča koju si spominjao u intervjuima koje si davao do sada jeste priča o jahanju. Znam da je jedan od obaveznih predmeta u Engleskoj bio sport,a ti si jednu godinu birao jahanje a jednu golf. Znam i za logiku – birao si ono što u BiH nemaš baš često priliku da isprobaš, ali me zanima da nam ukratko kažeš šta si sve učio u Engleskoj i koliko je taj njihov sistem školovanja bolji ili gori od našeg?

Engleska je bila apsolutno ono što mi je trebalo. Zemlja u kojoj se sve dešava, gdje iz prve ruke možeš da naučiš kako stvari stoje u modernom svijetu. Tokom svog školovanja tamo mogao sam da se fokusiram i izučim maksimalno 4 predmeta, a za mene su to bili: Umjetnost&Dizajn, Muzika, Fotografija i Njemački jezik. Također, tamo sam trenirao i jahanje, golf i jazz pjevanje. Uživao sam svakodnevno u mogućnostima koje mi je pružala The Whitgift School i apsolutno sam iskoristio svoje profesore, crpeći i zadnje atome njihovog znanja, vremena i snage kako bih naučio što je moguće više. Također, u V.Britaniji sam dobio bezuslovnu ponudu za studiranje na Goldsmith’s koledžu što je prava rijetkost jer se takva ponuda dobija jednom u hiljadu slučajeva. To zapravo znači da vas taj koledž želi toliko da ne morate imati kvalitetne završne ocjene u srednjoj školi. Ta potvrda i dan danas stoji kao suvenir, jer sam tada već odlučio odustati od školovanja u V.Britaniji i vratiti se u BiH.

- Vjerovatno se sjećaš svog prvog zaposlenja. Scena koja je meni ostala u glavi jeste ono tvoje pitanje dan prije prvog radnog dana “A kako se to radi? Trebam na posao ali nemam u suštini pojma šta to sve skupa znači” Od tada je prošlo dosta godina, nakupio si i prilično staža i i skustva. Sada si samostalan, je li tako?

Da. Znaš i sama da nismo baš bili u zavidnoj finansijskoj situaciji te u želji da pomognem mami i tati, odlučio sam već na drugoj godini studiranja da potražim posao i tada sam krenuo raditi kao šegrt u jednoj lokalnoj štampariji u Sarajevu. Sjekao sam vizitke, čistio boje na štampačima, sjedio u svom ćošku dok mi gazda ne naredi da mogu da idem ili pak da ostanem da radim nakon radnog vremena. Tada niko nije znao šta sve mogu i koje su moje mogućnosti. Možda već tada, u oblacima boja i njihovih neugodnih mirisa – postao sam svjestan da želim da radim na sebi i da je jedini mogući pravac za mene – pravac naprijed. Od tada sam prošao niz reklamnih agencija, ali sam nedavno shvatio da sam došao u fazu gdje su moje ime, rad, portfolio, sposobnosti i znanja mnogo jači te da mi garantuju kvalitetan i plodan samostalan rad. Agencije nisu za individualce kao što sam ja i tokom mog staža tamo postalo je previše očigledno da trošim svoju energiju i znanje na poslove koji me apsolutno ne interesuju. Danas dišem, radim na sebi, gradim svoj put i karijeru i jednostavno uživam u svakom danu mog novog života.

- Govoriš nekoliko jezika. Engleski si učio u školi i zbog stipendije, njemački si takođe učio u školi i u Engleskoj ti je bio jedan od predmeta. Francuski te zanimao jer si imao prijateljicu profesoricu tog jezika ali meni je najfascinantnije kako si učio italijanski. Zbog odlaska na bijenale u Napulj i činjenice da se sa engleskim baš i ne može sporazumjeti u Italiji si za nekoliko mjeseci naučio italijanski da se možeš bez problema koristiti sa njim. Imaš li još u planu naučiti neki jezik i da li je znanje stranih jezika neophodno za jednog umjetnika?

Engleski mi je kao maternji jezik. Njemački također znam tečno te ljudi često ne mogu vjerovati da nikada nisam bio u Njemačkoj. Francuski je bilo lakše naučiti jer ima dosta sličnosti sa engleskim jezikom a italijanski je toliko jednostavan i simpatičan da sam sa velikim zanimanjem učio i taj jezik, te ga naučio dovoljno za sporazumijevanje sa Italijanima.
Kada sam boravio u likovnoj koloniji u Počitelju imao sam jednu večeru sa istaknutim umjetnicima iz cijele Evrope. U tom trenutku sam komunicirao sa svima njima na ta četiri različita jezika, te sam tada osjetio apsolutno bogatstvo duha. Postoji stara izreka – ‘U znanju je spas’ te nastojim da živim po tom geslu. Često sam bio svjedok situacijama gdje najugledniji leaderi firmi nisu znali voditi razgovor na osnovnom, engleskom jeziku te zaista u tom trenutku shvatite da ne znati bar jedan strani jezik, a biti leader – je javna sramota današnjice.

- Već godinama živiš u Sarajevu ali vrlo često dolaziš u Zenicu. Koliko je Zenica bitan dio tvog života i šta misliš o svom rodnom gradu? Šta bi promijenio u njoj da se tebe pita?

Zenica je moja mladost. Za nju me vežu prelijepe uspomene, moja porodica i mnogobrojni prijatelji. Mislim da je nepravedno okarakterisana kao ružan i prljav grad te na sve načine pokušavam da pokažem ljudima van Zenice njenu ljepotu i posebnost. Raduje me što sam sve više vezan angažmanom za Bosansko Narodno Pozorište u Zenici te što svojim konkretnim radom mogu doprinijeti kvaliteti kulture u mom rodnom gradu. Nedavno sam u Sarajevu izašao da pročitam scenario za predstavu na kojoj radim, te sam se u potrazi za zelenom oazom morao na kraju zadovoljiti sa Willsonovim šetalištem gdje su auta uporno prolazila dva metra iza mene. Kada sam u Zenici, šetališta pored Babine Rijeke, naše Kamberoviće, park kod muzičke škole – sve to su prelijepe oaze koje pune čovjekov duh i daju posebnu čar odmoru. Zenica je grad koji je obilježio moj život i definitivno ću uvijek biti povezan sa njom.

- Trenutni planovi i aktivnosti?

U pripremi je mnogo projekata, tako da sam prilično zauzet u zadnje vrijeme. Radim na snimanju fotografija za oficijelni katalog jednog od najjačih distributera namještaja u Evropi, pripremam promo aktivnosti i art direkciju za predstavu Don Quijote u BNP Zenica, te se nadam uskoro jako kvalitetnoj saradnji na par photo shootinga o kojima će tek da se priča.

- Mislim da je dobro da našim čitaocima kažemo gdje sve mogu pratiti tvoje radove – web stranica, Facebook Fan page i sl.

Naravno, uvijek sam otvoren za komunikaciju i upoznavanje sa ljudima iz cijelog svijeta. Moja oficijelna web stranica je www.pedjakazazovic.com, moj Fan page je Pedja Kazazovic PHOTO a također na Facebooku me mogu svi potražiti pod mojim imenom i prezimenom. Networking je danas sve i apsolutno me raduje svaka pohvala i kritika ljudi koje interesuje moj rad.

- I daj, please, neki kraj ti smisli

Hm… Želim da se zahvalim tebi što si uradila ovaj interview sa mnom. Volim uvijek da pričam opušteno i neposredno, o čemu god da se radi. Ljudima koji pročitaju ovaj interview želio bih da se zahvalim i da ih pozovem da s vremena na vrijeme oslušnu i pogledaju šta sam novo napravio i koncipirao. Sve što radim polazilo je, bilo inspirisano i namijenjeno je ljudima, tako da bez njih moj rad i nema smisla.

Stojim i čekam da zamre saobraćaj kad se zaustavi automobil i maše vozač iz njega, onako kulturno rukom da pređem. Klimnem glavom u znak zahvalnosti i požurim preko bacajući još jedan pogled na vozilo u prepoznatljivim bojama sa jasno vidljivim imenom firme kojoj pripada.

Nisam mogla da zaustavim misli koje su firmu koja je zaposlila ovako kulturnog čovjeka ocijenile vrlo pozitivno. Istovremeno se sjetih trenutka u kojem sam mislila da otvorenih očiju posmatram posljednje sekunde svog života jer nam se u susret, na našoj strani ceste, kretao ogroman kamion pretičući drugi kamion. Nakon što je ipak uspio preći na svoju stranu (i ostaviti me živom da vam sve ovo mogu pisati), pogledala sam ceradu na njemu i naglas spomenula familiju rukovodstva i vozača te firme.

Takve “sitnice” se kao mozaik slažu u glavi svakog potencijalnog potrošača. “Manijak” koji se iživljava na dostavnom vozilu ponašajući se onako balkanski u stilu “boli me briga, nije moj” dugoročno za firmu ostvari više štete nego što je vrijednost takva tri vozila. A pretpostavljeni za to vrlo rijetko i znaju. Komercijalisti koji na izlete idu skoro isključivo koristeći automobile firme i koji kad krenu na kafu te iste automobile skoro uparkiraju kod sebe za sto u baštu me vrlo često podsjećaju na onu smotanu kravu što nogom prospe pomuženo mlijeko. Džaba ti što prodaš kutiju keksa više kad prolaznicu okupaš jureći cestom kroz baruštine.

Niko neće gledati vozača kad se nalazi u obilježenom vozilu – svi gledaju i pamte ime firme koja stoji iza njega. I ne samo vozača – svaki zaposleni svojim ponašanjem utiče na konačnu sliku koju ljudi stiču o vašoj firmi / preduzeću.

Kako to sve dovesti u red baš i nemam ideju, ali mislim da jasno definisanje pravila u firmi skupa sa obukom i dobrom komunikacijom među zaposlenim može mnogo toga popraviti.

Ili rečeno na najprostiji način – test opšte kulture bi ovdje morao biti presudan kod zapošljavanja.

Vojske stručnjaka, marketara, dizajnera, kontrolora i još mnogo ovih koji završavaju na -ra svaki dan pokušavaju stvoriti nešto što će ljudi kupovati. Nešto što će u moru jako sličnih i vrlo često kvalitetom istih proizvoda prevagnuti da kupe baš njihov.

Svaki brand je mozaik sastavljen iz milion djelića koji se savršeno uklapaju. I svaki brand je proces koji počinje onog momenta kada se rodi ideja u nečijoj glavi. Proces koji traje, odnosno mora trajati ako se radi o brandu a ne nekom pokušaju.

Meni najjači i lično najdraži brand je Jaffa Cakes. Znate onaj u tamnoplavoj kutiji? E na njemu najbolje mogu objasniti šta je suština priče.

Znamo svi da u neka davna vremena (ne iza sedam gora i mora) nije bilo ovoliko proizvoda. Jaffa Cakes je bio slatkiš koji se u Crvenki proizvodio po licenci. Dok sam ga jela kao dijete nisam imala pojma ni šta je to licenca ali sam pretpostavljala da je to nešto jako važno i značajno. Čini mi se da mu konkurencija nije bila neka (Tops se mnogo kasnije pojavio na tržištu), ali je bilo nekih drugih slatkiša – Medeno srce, Munchmallow, razne čokolade i slično. Džaba – meni je Jaffa nekako “sjela” i tako je počela naša veza.

Upravo to i jeste suština priče – stvoriti vezu između proizvoda i potrošača. Kakvu? Pa emocionalnu! Kad kupac (u mom slučaju tamanitelj Jaffe) zavoli proizvod već ste napravili pola posla. A ja sam svoju vezu stvorila uz veliku pomoć mojih roditelja. Naime, oni su kao po komandi meni Jaffu kupovali kad bi me htjeli obradovati ili odobrovoljiti. Čuvala me jedna baka do 7 godine i tata mi je dolazeći po mene uvijek kupovao Jaffu “zato što sam bila dobra kod bake”. Tako sam u svojoj glavi Jaffu vezala za sve fine i drage događaje.

Veza je neraskidiva. U periodu poslije rata Jaffe jedno vrijeme nije bilo kod nas u prodavnicama. Kad sam je prvi put ugledala na polici mozak nije imao prostora za racionalno razmišljanje – umalo nisam kupila sve što je bilo na polici. A kako znam da sam vjerna brandu a ne ovisna o keksu sa narandžom i čokoladnim preljevom? Tako što sam probala mnoge druge keksove istog tipa, u nekim kutijama druge boje i – nije upalilo. Nije se desio klik, kao što mi ni Jaffa sa nekim drugim okusom nije ona Moja Jaffa.

Samo me ona stara sa punjenjem od narandže teleportira na sekundu u djetinjstvo i bude mi lijepo. Pa to ponavljam sve dok ne ispraznim kutiju a upravo iz tog razloga ne kupujem ono duplo pakovanje – ne mogu se zaustaviti dok ne nestane.

Zaključak: Možete imati najsavršeniji i najbolji proizvod na planeti ali ako ga kupci ne zavole džaba vam sav trud. Ako ga zavole oprostiće vam puno toga ali to svakako ne znači da se smijete opustiti.

Kako postići to da vas zavole? E, kad bih to znala mogla bih objasniti i šta je ljubav i kako nastaju veze i zašto volimo baš tu a ne neku drugu osobu. A to ne znam. I kako stvari stoje ne zna niko. Kažu da je u pitanju sreća. Ili neki X faktor.

Eto odličnog povoda za post Cyber Bosanke koja je već do sada u nekoliko navrata pisala o našem pozorištu. Nekad sam hvalila predstave (tekst Ponekad Talija navrati kod nas), nekad kritikovala (tekst Kritika rukovodiocima pozorišta), a nedavno sam pisala i neka svoja razmišljanja o izboru novog direktora i o mogućim poboljšanjima u radu ove ustanove (tekst Izbor direktora pozorišta – komedija ili tragedija?)

Na početku moram reći da je izabran novi direktor (Hazim Begagić) koji je, kako stvari sada stoje, unio već određene promjene u radu zeničkog pozorišta. Iz intervjua koji je dao magazinu Zenica Online se vidjelo odmah da ovom lijepom i meni dragom ustanovom konačno počinju puhati neki novi vjetrovi. Prilično svježi, a to je ono što je bilo neophodno nakon određene ustajalosti koja ja zahvatila pomenuti kolektiv. Kao veliki ljubitelj ove vrste umjetnosti iskreno se nadam da će proći malo vremena dok pozorište na zasija u svom najboljem izdanju, mada znam da im predstoji ogroman posao. Umjetnost i kultura su u ovoj državi, posebno u gradu Zenici na prilično jadne grane spali.

Šta bi trebalo da sadrži portal Bosanskog Narodnog Pozorišta Zenica?

Prije svega moram se osvrnuti na postojeću web prezentaciju koju BNP sada ima:

To je jedna web prezentacija koja se odlično uklapa u ono što je web nekad bio – svojevrstan katalog koji sadrži sve osnovne informacije o pozorištu, biografije svih glumaca i umjetnika koji su zaposleni, repertoar sa opisom i fotografijama svih predstava te povremeno aktuelnosti koje se dešavaju poput Dana BH drame i MESS-a. Kao neko ko voli pozorište i primarno je za sve u životu orijentisan na internet ovu web prezentaciju sam posjećivala rijetko – kad bi me zainteresovalo nešto o nekom glumcu ili kad sam htjela vidjeti o čemu se radi u nekoj predstavi koju nisam gledala. Dakle, prezentacija koja podsjeća na printani katalog koji vam se vuče po kući sve dok ga jednom ne zafrljacite u kantu za otpatke skupa sa gomilom dnevnih novina koje ste pročitali.

Web i internet su odavno prerasli tu formu. Sada je osnov svake web prezentacije aktuelnost i komunikacija.

To je ono prvo što bih ja voljela vidjeti na novoj web stranici zeničkog pozorišta – KOMUNIKACIJU.

Naravno, i nova prezentacija mora sadržavati sve što i prethodna, sve bitne podatke, informacije o ansamblu, zaposlenim, o istorijatu pozorišta, ali da sve uvijek bude aktuelno i ažurno, da se po prve informacije o tome šta se dešava u pozorištu uvijek ide direktno na njihov website pa tek onda dalje. To srećom ne zahtijeva mnogo, ni vremena ni para. Pretpostavljam da će ova institucija imati čovjeka zaduženog za internet i komunikaciju sa posjetiocima.

Dakle, po meni se pozorište treba okrenuti aktivno ka svojim posjetiocima, približiti im se i pričati sa njima. Ja bih lično uvela dio na stranici koji bi sadržavao novosti i u kojem bih sve aktuelnosti objavljivala u najkraćem mogućem roku. Naravno, ne samo novosti poput “sprema se predstava ta i ta”, nego sve što se dešava. Možda bi čak poseban odjeljak sa blogom pozorišta (znam, to baš i nije česta pojava na našim prostorima) bio dobar potez. Blog u kojem bi neko, a možda povremeno svaki glumac, pisao o svom radu na nekoj od predstava, o nekim interesantnim dešavanjima i slično. Tako bi se stvarala navika posjetilaca da redovno posjećuju stranicu a samim tim da stvore vezu sa pozorištem.

To i jeste najveći zadatak novog direktora – stvoriti novu publiku koja će posjećivati pozorište. Dug i mukotrpan posao, posebno ako se uzme u obzir trenutno stanje u kojem svako dešavanje koje nema prizvuk folka ili reality showa ima problem sa privlačenjem pažnje.

Društvene / socijalne mreže i pozorište

Današnji web ne ide bez društvenih / socijalnih mreža. U Zenici je Facebook u velikoj prednosti nad Twitterom te mislim da treba iskoristiti to što je mnogo Zeničana na Facebooku. Pozorište za sada ima ono što ja najmanje volim – lični profil Bosansko Narodno Pozorište Zenica. Pisala sam i sama o tome zašto je bolje imati Facebook Fan stranu a ne grupu ili lični profil, ali ukratko ću ponoviti. Fan strana nema ograničenje sa brojem ljudi koji je mogu pratiti, nije izbaždarena na 5.000 kao što su lični profil ili Grupa. Zato mi se ne sviđa što je zeničko pozorište uzelo lični profil za sebe. Zašto se unaprijed ograničiti? Možda sada iz ove perspektive ne djeluje da bi više od 5.000 ljudi htjelo biti prijatelj sa njima ali ko zna. Treba težiti da na Facebooku imate ako treba 20.000 fanova koji vas prate jer samo tako možete očekivati popunjenu dvoranu češće od dva puta. To je moj rezon.

Činjenica je da broj fanova ne znači i broj gledalaca, ali pametnim i smišljenim nastupom na društvenim mrežama se može postići i kvantitet i kvalitet.

Druga stvar zbog koje više volim Fan Page je STATISTIKA – podatak o tome ko je sve fan, odakle, koliko je muškaraca a koliko žena, kojih uzrasta i slično. To nema lični profil a nekom ko se ozbiljno posveti analizi posjetilaca inače ovi podaci mogu biti jako korisni.

Znači, ja bih otvorila Facebook fan stranicu i koristila je za komunikaciju, ali bukvalno. To je osnovna stvar kod svih društvenih mreža – stvoriti naviku kod ljudi da vam se obraćaju direktno, da vas pohvale ali i kritikuju (Slušajte kritičare – možda čujete i nešto korisno). Kad dođete u fazu da se uvijek prvo obraćaju vama a ne nekom trećem već ste napravili korak od 7 milja. A do toga se može doći.

Dakle ukratko, prvi korak je odrediti šta je cilj web prezentacije pozorišta.

1. Predstaviti se publici i potencijalnim saradnicima, svima koje zanima pozorište, na jednom mjestu imati sve što je zanimljivo i što govori o vama, o vašoj istoriji, uspjesima i radu. Znači, sve što sada postoji na webu ali malo opširnije. U stvari dosta opširnije

2. Komunicirati sa ljudima koje trebate dovesti u pozorište i stvoriti im naviku da se vraćaju. OK, prvi put možda i nije teško, ako ništa daćete im besplatnu kartu da zavire u ovaj hram kulture. Ali kako ih zadržati? Pa neka sami kažu, dajte im priliku. Neka napišu, na stranici, mailom, u komentarima na neki post na blogu (ako ga uvedete), na Facebooku. Slušajte ih i nemojte im govoriti šta da rade. Ako vam napišu na Facebooku nešto nemojte im reći “Hajte na web, ima tamo odjeljak za pritužbe”. Neće otići na web, veća je vjerovatnoća da neće ni kod vas više doći jer su takvi svi kupci proizvoda – vole da ih mazite, da ih slušate, da se osjete važnim i bitnim. Osim toga morate pratiti kompletnu internet scenu da biste vidjeli ko vas spominje, ko piše o vama negdje drugo, po forumima, blogovima, Facebooku i mnogim drugim mjestima. I morate reagovati, najbolje tako što ćete biti prisutni svuda i komunicirati.

Kupci / gledaoci su razmaženi, ali ako ćemo iskreno sav rad koji bilo ko radi i nije ništa bez njih. Zato ih trebate i kad im to pokažete jasno i glasno – dobićete njihovu vjernost. A to je već nešto za što se vrijedi boriti.

Dug i težak put je pred Bosanskim Narodnim Pozorištem Zenica. I pored svega toga ja znam da mogu uspjeti i vratiti stari sjaj ovoj ustanovi. Vjerujem da u ovom prilično velikom gradu ima ljudi koji sjede po kućama jer im se nije sviđalo kako se radi do sada i koje možete pokrenuti i dovesti ponovo u one vaše udobne fotelje, da se osjete važnim i bitnim i da uživaju. Internet vam treba biti samo mali dio mozaika zvanog marketing kojem se trebate posvetiti maksimalno. Ali o tom nekom drugom prilikom

Znate da ima onih žena koje uđu u kuhinju veličine kartonske kutije, spreme hrane kao za malo bolju svadbu a iza sebe ostave sve uredno i složeno? Znate? E ja im nisam ni nalik! Ja uđem u kuhinju solidne veličine da podgrijem ručak od juče i uz to skuham pire krompir. I za sve to uspijem isprljati 4 šerpe, 8 viljuški, 6 kašika, 4 duboka i dva plitka tanjira. Kako – pojma nemam!

Ja prestajem sa kuhanjem i spremanjem kad mi nestane čistog suđa, pa napravim pauzu da ga operem da mogu nastaviti. I još uvijek ne znam gdje griješim i što ja to toliko prljam.

Sva sreća pa je sve što napravim jestivo, vrlo često i ukusno, ali me toliko izmori spremanje poslije da mi se sve manje ulazi u tu prostoriju.

Počeću jesti isključivo sendviče i to ako mi u prodavnici isijeku salamu!

Onda u svemu tome obratih pažnju na likove koji se pojavljuju na tim plakatima – dva radnika sa kacigama, pa onda plakat sa vjetrenjačama (a nisu Don Kihotove), pa rijeka, pa logo – Elektroprivreda i Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije. WTF?!!!

Elem, izgleda da ovo ministarstvo skupa sa svojim podanikom Elektroprivredom raspolaže sa nekim viškom para koje su odlučili investirati u hvalisanje. Dobro im, imaju velike plate, kreditno su sposobni, imaju regrese, KA karte i ostale pizdematerine pa su odlučili to natrljati na nos svekolikoj javnosti koja im sve to omogućava. Ta javnost je davno odmakla od starih metoda grijanja hrane i ostalog na vatru i prinuđena je koristiti električnu energiju u svakodnevnom životu. Kako Elektroprivreda ima monopol može i diktirati cijene te time omogućiti svim svojim zaposlenicima taj bolji život.

Upravo to po meni i jeste jedina poruka koju ja mogu shvatiti – nije kasno za bolji život ako se uvališ u ministarstvo ili zaposliš u Elektroprivredi. I za jedno i za drugo ti treba dobra veza = štela = članstvo u stranci. Kažu u Dnevnom avazu da je kampanja koštala 729.000 KM. Ja uvijek odvadim pola od bilo čega što piše u Avazu pa sam tom računicom došla do zaključka da su od NAŠIH para ovi rastrošnici potrošili nekih 365.000 KM da bi se pohvalili kako ipak nekom može biti dobro.

Mamu li vam vašu! Od danas uvodim najrigoroznije mjere štednje električne energije, sijalice od 30W i bojler jednom sedmično, pa da vidim na čemu ćete se onda reklamirati!