Pa to je u stvari dobar osjećaj…

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Spomenuh već da sam neki dan kupila sebi knjigu. Stajala sam ispred svih njih i razgledala opušteno i bez želje da kupim bilo šta. I pretpostavljam da iza svega stoji neki poseban razlog, pa tako i iza ove moje kupovine. Naime, u moru naslova sam bez nekog vidljivog razloga uhvatila za jedan i nakon pročitane dvije rečenice odlučila da je uzmem.

Ne, neću reći o kojoj se knjizi radi, to je sad najmanje bitno. Bitno je to da se ona izgleda u mojim rukama našla u pravo vrijeme, u periodu kad po ne znam koji put stojim na raskrsnici i razmišljam o tome kuda i kojim putem da krenem dalje. Iskreno, svi ovi dosadašnji su me doveli ovdje gdje jesam ali sam svjesna i činjenice da neke stvari moram promijeniti.

U ovoj knjizi čak uopšte ne uživam. Čitam je polako, ljutim se na nju i sklanjam je od sebe pa joj se opet vraćam. Naime, svako malo me nešto u njoj natjera da zarovim po svojoj duši i da se suočim sa nekim najdublje skrivenim strahovima.

Strah. Hodajući kroz život i živeći ga onako kako znam i umijem i kako mislim da treba, nisam obraćala često pažnju na to koliko u mojim odlukama i postupcima ima prikrivenih strahova. I dok razmišljam o pročitanom i sama sebi odgovaram na neka pitanja koja izbjegavah godinama postajem svjesna da sam sama sebi stavila mnoge okove koji me koče i koji ne daju da idem naprijed. Ti isti okovi me tjeraju da ponavljam neke greške i da se po ko zna koji put kajem zbog njih. I da neke stvari radim uporno na isti način pitajući se zašto uvijek dobijam isti rezultat.

Kad sam učila da volim sebe želeći da izgradim samopouzdanje uvijek sam sama od sebe sklanjala dijelove koji mi se ne sviđaju. Zatvarala sam oči pred manama praveći se da ih nemam na silu pokušavajući dostići neko svoje zamišljeno savršenstvo. Negdje u nekom udaljenom kutku mozga sam bila svjesna da savršenstvo teško mogu dostići ali sam uporno sebe tjerala naprijed misleći da ću ga ipak ostvariti i tada postati ono što trebam biti. I tako sam ušla u začarani krug, ganjajući nešto što ne postoji, izigravajući pred sobom nekog ko može sve i još malo više, dižući svoje parametre svaki put sve dalje. A sve to misleći da će se jednom sve poklopiti i sjesti na svoje mjesto, i da ću nekad moći sebi reći – eto, to je to, sad možeš odahnuti i zaustaviti se, došla si tamo gdje trebaš.

Danima sebi u glavi vrtim dvije riječi – opusti se. Tako jednostavne i tako komplikovane riječi. Opusti se… Razmišljala sam da odem negdje, da odmorim mozak, dušu, tijelo. Razmišljajući sam shvatila da bih mogla odmoriti tijelo, a ovo drugo dvoje bi ostali isti. Opusti se… Probala sa muzikom, kupkom, šetnjom, kafom. Opet ovo dvoje ni da mrdnu. Kao da je neko zaglavio neki klin u njih koji ne mogu da izbijem.

Strah. Prepoznah ga, smiješno ali uz pomoć one knjige. Opusti se, prevedeno na jezik koji mogu da razumijem bi bilo – Hana, prihvati sebe onakvu kakva jesi. A daleko od toga da jesi i da možeš ikad postati savršena. I čak suprotno od svih tvojih dosadašnjih težnji i očekivanja, ne trebaš biti „savršena“ da bi te neko prihvatio. Ne trebaš biti „savršena“ da bi bila zadovoljna. Ne trebaš biti „savršena“ da bi se mogla opustiti. I nije „savršenstvo“ garancija da će stvari biti onakve kakve misliš da bi trebale biti.

Kad god dođem do nekog svog ličnog a vrijednog saznanja osjetim neku vrstu mira. Tako i ovaj put osjetim šta znači biti stvarno opušten, i šta to nosi sa sobom. Osjećaje prihvatam drugačije i iskrenije. Čak i kad se desi nešto nepredviđeno ne pokušavam isforsirati neko rješenje koje mi se čini pametnije i bolje. Umjesto toga udahnem duboko i pomislim u sebi: „Ovo se moralo desiti iz nekog razloga. A čini mi se na momenat teškim zbog toga što razmišljam na svoj stari „savršeni“ način“.

Nisu ovo samo prazna naklapanja, juče sam bila opuštena i na taj način uradila stvari totalno drugačije, totalno suprotno od onog kako bih prije reagovala i radila. Nisam bila nasmijana i euforična, čak sam na onom mjestu gdje kažu da stoji duša imala blagu težinu koja je tu bila dugo. Ali sam u isto vrijeme bila mirna i sigurna u to da radim stvari na pravi način.

I sad stvarno znam da sam odabrala pravi put. Gledajući sebe iz ovog ugla vidim jednu istu a ipak malo drugačiju osobu. Vidim svoje strahove. I bole me. Samo što konačno imam snage da ih gledam i da ih puštam da bole. Da konačno vidim onu malu djevojčicu u sebi koja se boji i da znam čega se boji. I na kraju, da joj objasnim da više za to nema razloga. Upaljeno svjetlo uvijek rastjera mrak oko nas, tako i ja prepoznajući strahove imam načina da ih otjeram od sebe.

A to je tako opuštajući osjećaj. I za mene tako nov. I na kraju moram reći, čini mi se da će mi sa njim biti puno lakše.