Sunday, November 29th, 2009 at 1:28 pm
Visited 650 times, 1 so far today
Danas je dan…
Pročitah kod Mahlat post koji me podsjeti na to da je danas 29. novembar – rođendan rahmetli Jugoslavije. Pa sa tog posta odem na YouTube i pogledam nekoliko spotova koji me podsjetiše na nju i naravno, kako to i obično bude u gluho nedjeljno prijepodne, bacih se u neka razmišljanja o tome kako je to bilo prije, zašto se to sve desilo i tako redom.
Ne znam da li se kod mene radi o poremećaju koji me tjera da uvijek pripadam manjini (i što je još gore da to uvijek i priznam) ali ja spadam u one koji misle da je prije bilo ljepše. Ne samo zbog onog vica koji kaže da je „prije svega bilo“ nego inače mislim da je i pored svih mana prethodne države, uređenja i svega ostalog ona nekako bila puno ugodnija za jedan normalan život i puno ljudskija, što je sve skupa meni kao običnom ljudskom biću nekako potrebnije danas nego ovo što imam.
Nacionalni identitet? Na žalost moram priznati da sam se lako identifikovala sa onim Jugoslovenka i da sam bila ponosna na to. I ne snosim ni trunku krivice što sam sa raspadom te iste Jugoslavije ostala bez svog identiteta. Naime, ono što je po gradaciji logički bilo iza Jugoslovenka – Bosanka, e to isto ne postoji. Postoji Bošnjakinja, Srpkinja ili Hrvatica. Da se uguram na silu u neku od te tri kategorije nisam mogla ali moram priznati da sam se sa godinama navikla na to da ne postojim i nekako se srodila sa tim. I dalje uporno križam onu rubriku u kojoj piše „nacionalnost“ i redovno imam problema zbog toga („Ma šta ti fali, k’o da je to bitno? To se onako reda radi piše“). Reda radi ne volim raditi ništa u životu pa tako ni biti nešto od svega pomenutog.
Postoje realne činjenice koje govore o tome da naša bivša država nije bila raj na zemlji i da neke stvari nisu valjale. Moj omiljeni Ante Tomić je fino napisao u svom komentaru da se za bolje stvari moralo ići u Trst u kupovinu i da smo voće jeli rjeđe nego danas. I sama se sjećam onih zelenih banana koje su visile na radijatoru da sazriju. Kad pogledam ovo izobilje oko sebe i more narodnih kuhinja te jad i bijedu u kojoj žive penzioneri, prosvjetari i svi oni koji su mislili da će moći živjeti dobro od svog znanja, uvijek se pitam šta je bilo bolje i je li moguće da sam toliko glupa pa da uporno ne kontam kako prije nije valjalo a ovo sad je super.
Prije nekoliko mjeseci sam gledala na TV-u snimak sletova za 25. maj. Slušala sam spikera kako najavljuje momke koji nose štafetu „najbolji sportista, učenik generacije, postigao ovo, uradio ono…“, i sve tako redom neke osobine i uspjesi koji su prije bili značajni. Da postoji danas neki pandan štafeti nosili bi ih vjerovatno oni što su ubili taksistu u Zenici, oni što su ubili Denisa Mrnjavca, oni što nosaju vreće para koje su „zaradili“ dilajući drogu ili radeći nešto drugo. Vrijednosti su totalno okrenute naopačke i ja već godinama nisam dobila odgovor na pitanje „Kako neko svoje dijete vaspitava da bude pošteno i vrijedno kad oko sebe gleda lopove i kriminalce u skupim autima a pametne i radišne kako hodaju pješice?“ Niko ne zna odgovor i strah me zbog svih generacija koje dolaze i koje odrastaju.
Čitam feljton na e-novinama o prvim demokratskim izborima u BiH. Feljton je knjiga koja se zove „Balkan bluz“ i napisale su je Medina Delalić i Suzana Šačić. Nije mi otkrio puno toga novog ali me još jednom podsjetio na to koliko smo bili žrtve nesposobnih, glupih, prepotentnih i licemjernih ljudi, političara koji su vodili države u rat i ovo „blagostanje“ koje je uslijedilo. I stalno se pitam u kojem bi pravcu sve to otišlo 1990. i 1991. da je tada postojao internet u ovolikoj mjeri, da smo mogli komunicirati i dijeliti informacije i da nismo morali biti osuđeni na politički dirigovane TV kanale? Ko zna, ja nekako mislim da bi možda imali više šanse za bolji život. Ovako smo tu gdje jesmo, nacionalno bogati i siromašni svim ostalim. A kao da je to i bitno, je li tako? Bitno je da imamo svoje male torove u periodu kad se normalan svijet ujedinjuje, da se dijelimo i dalje i da vjerujemo u to da će nam tako biti bolje.
Nisam klasični „jugonostalgičar“, ali imam lijepa sjećanja na prošla vremena. Nisam ni optimista po pitanju budućnosti, i dalje nas „vode“ nesposobni i prepotentni a mi smo i dalje ovce. Ovce najčešće završe znate već gdje pa nešto ne vjerujem ni da ćemo mi proći bolje.
U svakom slučaju svima onima koji su rođeni u Jugoslaviji i koji se ne stide toga poklanjam pjesmu:
Zabranjeno pušenje – Dan republike
Slični postovi
Written by: Cyber Bosanka
Filed Under: Zenica i BiH
Tags: Bosna i Hercegovina, mane života u BiH, praznici
Trackback URL: http://www.bosanka.net/danas-je-dan/trackback/
Comments
Trackbacks
- Tweets that mention Cyber Bosanka » Blog Archive » Danas je dan… -- Topsy.com 11-29-2009 at 2:07 pm
Pričalica
November 29, 2009 at 2:04 pm
“Nisam klasični „jugonostalgičar“, ali imam lijepa sjećanja na prošla vremena. Nisam ni optimista po pitanju budućnosti, i dalje nas „vode“ nesposobni i prepotentni a mi smo i dalje ovce. Ovce najčešće završe znate već gdje pa nešto ne vjerujem ni da ćemo mi proći bolje.”
Potpisujem!
Sve je isto, samo njega neeema lalall
ceca
November 29, 2009 at 8:27 pm
Jesam jugonostalgičar i volim 29 novembar jer,
1. mogla sam ići i u Trst i u Njemačku (Frankfurt am Majn), bez viza i bez da me carinici rendgenskim očima gledaju i sumnjivo klimaju glavom
2. nisu trebale humanitarne akcije da spasite nečiji život, odeš lijepo u Socijalno, ovjere ti papire i biraj od Kliničkog centra u Ljubljani do VMA u Beogradu ( a ako treba i do Švice)
3. nije bilo javnih kuhinja
4. dječiji doplatak je bio doplatak na plaću, a ono što se danas zove dječiji doplatak u iznosu oko 10 KM, pa neka mi neko objasni šta je to
5. kada je 39 rudara poginulo u Raspotočju 1982, njihovim porodicama su u rekordnom roku napravljene kuće, djeca su dobila stipendije, a danas 14 godina poslije Dejtona , pogledajte gdje žive Srebreničani i prebrojte kolektivne centre u BiH
6. jela sam sladoled “Somboled” Sombor, pila Fruktal sokove slovenačke, Alpinu i sve je to bilo naše
Na žalost, stoji i komentar koji sam nekada pročitala “da je sistem u bivšoj Jugi bio tako dobar ne bi propao”, ali ipak meni sve to nedostaje i voljela bi da smognemo snage (a bogami i pameti) da zaboravimo na trenutak lične nacionalne predznake i od naše BiH napravimo ono što je nekada bila Juga. Ali ipak, sretan Vam Dan republike Ceca
aleksandra
November 29, 2009 at 10:27 pm
Dovoljno je samo da pogledam u ovu zastavu i shvatim da bih i zatvorenih ociju mogla da je nacrtam.Sada, medjutim, ne znam nijednu od ovih novih zastava , a nesto nemam ni zelju, a jos gore od svega je to da pojma nemam koja je MOJA.Kad’ bolje razmislim, strasno je to, majke mi.Eto.. znam odakle sam, pa kazem: Ja sam iz Zenice,u Bosni vam je to….Jebi ga i to je nesto,izvin’te me sto psujem…I nosim u sebi divna sjecanja na ne tako davna vremena, samo sto mnogo toga vise nije isto…tugo moja neopisiva!!!!
Mediha
November 30, 2009 at 12:41 am
I ja sam se jednom to isto upitala, da smo 1991- 1995 imali internet i bili ovako uvezani, da li bi nas snasla ista sudbina?! A ona sam u trenutku skontala da nam nista ne bi pomoglo, jer prvo sto su nam iskljucili bila je struja. Sjecam se kako smo povezivali neke tranzistore na akumulatore, da cujemo bilo kakve vijesti i to vrlo stedljivo, da nam taj akumulator traje. Vijesti su bile ubitacne, kao i granate, svjetla takodje nije bilo, pa smo uz one fenomenalne uljanice koje su prskale, smrdile i dimile procitali sve moguce knjige sa polica koje mozda nikada ne bi dosle na red, pa novine stare 5 godina i na kraju sve moguce romane. U ratu sam prvi put procitala ljubavni roman, mijenjala sa djecom iz komsiluka Vajat Erpa za Alana Forda, ponovo ulazila u podvige Vukova sa Ontarija i Crvenih Mundira… i to sve kao zrela zena. Zato, zaboravi vrijednost interneta i svih ostalih sredstava komunikacije kad ti precvikaju struju, a malo po tom zavrnu vodu.
Neinformiranom, gladnom i zednom covjeku mozes onda raditi sto hoces i kako hoces. Takvi smo postali zrtve nekoliko psihopata i jedne velike mase glupaka i licemjernika koji su ih birali. Na zalost, kao i danas dan bilo ih je i ostalo mnogo, mnogo vise od onih koji su prezivjeli citajuci npr. Alana Forda, Bleka Stenu, Komandanta Marka, Zagora iliti onih iz sund romana sto se “uzmu na kraju”.
U drzavi koja je slavila 29. novembar kao praznik ove metode prezivljavanja su mi bile nepoznate. Kamo srece da su mi i ostale nepoznanica!
sverige
November 30, 2009 at 9:58 am
jugoslavija je utopija 20 vijeka u koju je vjerovao samo jedan narod, bosna ti je utpija 21. vijeka koju ne zeli jedan narod, jedan zeli a jedan ima koristi od sve te situacije, ostali se ne pitaju …. Sve u svemu kad citam ove prethodne komentare ispade da su nas u BiH napali \crveni kmeri\ … mislim glupo je porediti bivsi sistem sa danasnom situacijom , jer ovo danas nije ni priblizno sistemu . ali kada se taj sistem uporedi sa bilo kojim zapadnim sistemom i malo povuku paralele onda se vidi da to bas i nije bilo bog zna sta . jbg covjek koji u svom zivotu ne zna za bolje to sto ima cini mu se kao vrhunac … za mnoge je i fica bila vrhunac tehnologije … ja ne pamtin da je iko iz zapadne europe dosao da radi kod \nas\ dok je \nas\ isti taj zapad bio pun u potrazi za boljim zivotom i dobrom platom ….
Cyber Bosanka
November 30, 2009 at 10:18 am
@Pricalica: dobrodosla
)
@ceca: slazem se sa tobom, i ja bih to isto voljela
@aleksandra: eto, i tebe razumijem
)
@Mediha: eh, kad se samo sjetim sta sam sve ja procitala u ratu, hahaha, gomilu sunda prije svega
) i da, i meni ne palo na pamet to sa strujom, garant ne bi bilo interneta
@sverige: mozes ti porediti sta hocesi sa cim hoces, ali je cinjenica da 90% ljudi nikad nece imati priliku da shvati o cemu govoris iz prostog razloga sto nikad nece cak ni na ekskurziju otici negdje u inostranstvo. u ovakvim “sistemima” u kojima se nalazimo trenutno svaka nada pada u vodu i svaki optimizam umre prije nego se i rodi. sada ljudi sa zapada dolaze kod nas da bi radili kao visoki predstavnici, zaposleni u OHR-u i slicnim institucijama, a da kojim slucajem uvedu u BiH bezvizni rezim u roku od mjesec dana niko ne bi ovdje ostao. gdje je razlika?
Branko
November 30, 2009 at 5:06 pm
Vidim nostalgicara za proslim vremenima
.Ja nisam osjetio jugu(rodjen u njoj),ali istu pricu toliko puta cuo.
.
Neko rece,bolje mladost u neuredjenoj drzavi,nego starost u uredjenoj.I slozio bih se s ovim.Pa tako mislim da se Vi ipak sjecate najljepsi god. zivota,nego li toga da si moglo spavati u parku ili putovati gdje hoces.Meni se ne svidja ni fraza da su svi jednaki…kako da bude jednak,neko ko kopa cijeli dan u rudniku te rizikuje zivot,sa sekretaricom koja sjedi u kancelariji i lakira nokte???Zbog takvih stvari mi se taj sistem ne svidja,a sto jeste,jeste da je bolji od danasnjeg
aleksandra
November 30, 2009 at 11:46 pm
Hanci, da li ti stvarno mislis da bi uvodjenjem bezviznig rezima pola Bosne otisla? Gdje? Kome?JA se sjecam onih devedesetih kada su mnogi krenuli kod nekih tetaka, strina, ujaka itd, koji su brze bolje mijenjali i brojeve telefona, i adrese, ma skoro i licni opis, samo da nikoga ne bi primili.Naravno, cast izuzecima, koji su prihvatali svoju rodbimu i pomagali im da se “oporave”.Ovi drugi su zavrsavali u raznim kolektivnim centrima, ponizeni, tuzni i napusteni.Moj otac, inace inzinjer masinstva, je placuci molio da tamo nekima kosi travu, kreci…i sa 42 godine dozivio infarkt, od kojeg se, hvala bogu oporavio.Ja sam kao gimnazijalka morala da se zaposlim, da bih pomogla barem malo svojoj porodici.Vjeruj mi da ovo nije samo moja prica, vec dijelim istu sa mnogo, mnogo njih.Vecina nece da prizna kako zivi, ne znam zasto, valjda ih sramota, pa podignu malo kredita i dodju “kuci” kao bogatasi.A kada se vrate rintaju i danju i nocu za neke mizerne platice.Koliko njih je samo stupilo u brak zarad ostanka tamo, koliko samo patnje i tuge u tim brakovima.Neko je napisao da je sedamdesetih mnogo naroda otislo u inostranstvo.Jeste, tacno je.Ali to su bili ono koji su od skole imali najvise osmogodisnju i u Jugi nisu mogli da rade nista, ali bas nista.U to vrijeme kod nas su takodje obrazovani ljudi mogli lijepo zivjeti i tvrdim da moje drugarice, rodjake u Njemackoj nisi niti malo ljepse zivjele od mene u Zenici.Evo sada, iz ove perspektive, tvrdim da je tako.Nista nije falilo nasim cokoladama Samo ti, Volim te, Jaffa keksicima…Ma ne bih dala svoj KASATO za sve slasticarne svijeta.Nikada ljepse kolace nigdje vise nisam jela.Isla sam u muzicku skolu. trenirala sve i svasta, na moru bila svake godine, vikendom na selu.A na” Zapadu” sam svega morala da se odreknem, jer se SVE placalo,pa i sviranje obicne gitare, koju sam voljela vise od zivota.I bas me briga sto vjerski praznici i sama vjera nije bila “podrzavana”, ma onaj ko je htio, sve je slavio i u Boga vjerovao, I to tvrdim.Moj djed slavio slavu odkako znam za sebe.I ko mu branio? Niko!!! Ja isla na BAjram redovno kod svojih drugarica i komsija.Ma ko mi branio? NIKO!!!!
Eto, ponijelo me malo, izvini hahahahahah I jos nesto.Isla sam sama od Celicnog do IGK, pa poslije iz Crkvica, sama sa 7 godinica, bezbrizna i ja i moji roditelji, a ja sada svoju djecicu ne smijem iz ociju da ispusti.Vodim i dovodim svaki dan, ko’ da nisam normalna…Ma, samo se iznerviram kada razmisljam na ovu temu
pozzzz
aleksandra
December 1, 2009 at 12:12 am
I sjetih se sada da je moja nejbolja drugarica jos osamdesetih isla svaki viken u dzamiju i nikada to nije krila, pa sam i jednom, iz znatizelje krenula s njom.Zavezala ona meni pred dzamijom neku maramu naglavu, usla ja i bila fascinirana.Poslije sam mami priznala gdje sam bila, na sta se ona tako slatko nasmijala i sta vise pohvalila me> Koji roditelj bi danas tako reagovao?Ustvari koje dijete bi uradilo tako nesto, kada se truju od rodjenja mrznjom i predrasudama.
I o kakvim tehnologijama pricamo? Imali smo i tv i radio i one muz.linije…slusala se muzika, ali KVALITETNA muzika, a ne ko’ sada:Ako imas herca, kupi mi bundu od nerca…Bilo nekoliko narodnjaka, Brena, Hanka, Semsa i sada kada cujem sta su one pjevale tada, dodju mi kao umjetnice naspram ovih danasnjih uz koje nasa djeca vrckaju, opijaju se, drogiraju…
I naravno da sam nostalgicna, priznajem.
mediha
December 1, 2009 at 10:50 am
Bravo, Aleksandra! Upravo tako…pitam se samo kud bi narod izasao, kad se ukine taj vizni sistem. Mogucnost \legalizacije\ negdje u susjednim ili zapadnim drzavama je gotovo pa nemoguca. U zemlje EU- unije mozemo uci kao turisti na 3 mjeseca, ali sta poslije. Dobiti boravisnu dozvolu (vizu) moze samo neko ko stupi u brak sa drzavljaninom te zemlje (najcesci oblik legalizacije: brak zbog papira, osoba bez licnosti), zatim kao kljucna radna snaga ( a takvima je dobro i u vlastitoj zemlji, pa sto bi se ponizavali u tudjoj) i treca opcija je azil (ali bosanski drzavljanin nije vise u ratu, tako da je i ta opcija iskljucena). Prijatelj ili rodjak moze primiti gosta ili dati utociste na neko izvjesno i kratko vrijeme, jer gost je ipak neko ko dodje i ode. I tu treba uvijek poci od sebe licno. Ulaskom u EU- uniju na hiljade Rumuna i Bugara je osvanulo u \pravoj Evropi\, ne znajuci da se EU-unija od njih definitivno ogradila, prije nego sto su i pomislili da im dodju. Ljudi ne mogu raditi, ne dobijaju radne dozvole, ne mogu se osigurati…hodaju od ustanove do ustanove i pitaju sta da rade. Odgovor je: Pa ako sebi mozete priustiti zivot ovdje-zivite. Njima je isto, dosao im Bugar, Rumun, Svedjanin ili Holandjanin (pa sutra i Srbijanac, Bosanac, Albanac)…svi su iz evropske unije i zakonski izjednaceni. Ako bi jedan Holandjanin sad odlucio da zivi u Austriji, to ne znaci da ima automatski pravo na socijalnu pomoc, osiguranje i posao. Sta li tek da ocekuje jedan Balkanac? I tacno je da nije ista populacija odlazila 70-tih i 90-tih godina iz zemlje, zato i taj \sjaj zapada\ nisu dozivljavali isto. Malo je iskrenih ljudi, koji ce priznati da tamo negdje zive prilicno izolovano za standard koji smo mi imali prije rata. Obicno su radili i muz i zena, imali stan, pa u nekim poznijim godinama i neku supicu kao vikendicu, isli na more jednom u godini i pristojno se oblacili i jeli. To je recimo bio moj zivot prije rata,to je zivot jednog prosjecnog Nijemca i Francuza ( ni on ne moze puno vise)…ali je sasvim legitimno da to isto zeli i ocekuje stanovnik i gradjanin ovog jebenog Balkana. Pristojan zivot od pristojne plate…Na zalost, to cesto nije moguce, sto zbog drzave, sto zbog vlastitih predrasuda i letargije. Nekako nas je sve od rata pa na ovamo opucao taj \nedodirljivi svijet\, filozofiramo i ne radimo, vrtimo se u krugu i mastamo o necemu cega nema, zaboravljajuci pri tom da cokolada \Dorina\ s ljesnjacima puno bolje smeka od \Milke\ bilo koje vrste. I da je jako lijepo sanjati, pricati i misliti na jednom – maternjem jeziku i da smo samo kod kuce stvarno kod kuce. Plasim se jos vecih frustracija i razocarenja naseg naroda kad ukidanjem viznog sistema shvate da nigdje nisu dobro dosli. U stranim novinama vec osvicu naslovi: Ukidanjem viznog sistema i uvodjenjem slobodnog putovanja za gradjanje Srbije i Makedonije ocekuje se porast kriminala! Toliko o dobrodoslici i predrasudama. Nekako, kad god pocnemo o nama, isto da nema kraja, sto je mozda i dobro: Nema nam kraja, zivjecemo
Pozzz. svima P.S. Ah, ja…Aleksandra, moja kcerka je kad je bila mladja bila clan nekog plesnog – horskog ansambla i najcesce je pjevala nedeljom u crkvi. Nije nam naskodilo, sve joj je ostalo na svom mjestu: i ime i identitet i religija…:))) Pozzz.
aleksandra
December 1, 2009 at 2:33 pm
Mediha, da te nema, trebalo bi te izmisliti, majke mi.Ja sam juce pisala i pisala, pa mi bilo neprijatno vise, ali ti si dodala sve sto sam ja jos imala u glavi.
Moj odlazak u dzamiju, pjevanje tvoje kcerkice u crkvi dokazuje samo to koliko smo bili tolerantni, koliko se postovala kako tudja , tako i svoja vjera,Sada vecina gleda samo sebe, a tudje gazi i pljuje, ne shvatajuci da su i crkve i dzamije dio nase, ali NASE tradicije, kulture i da je grehota ne vidjet i ne posjetiti iste.