Dan kada bi trebali zaboraviti na cigare

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Danas je svjetski dan borbe protiv pušenja. Jeste, to je onaj jedan dan u godini kad sa svih strana svi pričaju o tome kako je pušenje štetno. Ja sve zamišljam kako će neki okorjeli pušač kad to čuje baciti svoju kutiju cigara na pod, zgaziti je nogom i prestati pušiti. Međutim, takve stvari se dešavaju vrlo rijetko, skoro nikako.

Prije tačno godinu dana sam pisala post na ovu istu temu samo što se tad zvao „Zašto je tako teško prestati pušiti“. Oni koji su ga čitali znaju da sam i sama bivši pušač, neko ko u svom životu ima deceniju staža kao pušač. Već nekoliko godina ne pripadam tom svijetu ali zbog borbe i prolaska iz jednog stanja u drugo razumijem sve, prilično dobro. I od kako sve to malo bolje razumijem posebno mi na nerve idu ovi dani u kojima se apostrofira štetnost pušenja. Mislim, kao da to ne znamo svi?

Problem je što 364 dana u godini svi jako dobro zarađuju na pušačima. Počevši od proizvođača cigareta koji uvijek vrte milionske profite pa sve do proizvođača lijekova koje konzumiraju svi oni koji svoj organizam uništavaju istim tim cigarama, pa sve do država koje žive super i od jednih i od drugih. I onda, da bi podmirili svoju savjest i ispunili onaj obrazac u svom životu koji se odnosi na društvenokorisno djelovanje oni izmisle Dan borbe protiv pušenja. It is so cute

Susjedna Hrvatska se stalno bori sa primjenom zakona o nepušenju koji im donosi mnogo štete. Mi smo često znali reći kako su jedine dvije zemlje u kojima taj zakon neće biti moguće provesti Turska i BiH, zbog poznatog stava prema duhanu u ovim zemljama. A onda i Turska uvede taj zakon te ostade samo BiH. Kad god razmišljam o tome kako će biti ako kad dođe do toga da ga uvedu i kod nas pomislim da će i taj zakon kod nas vjerovatno biti mrtvo slovo na papiru, kao i svi do sada. I možda će nekad služiti za hitno punjenje budžeta kad parlamentarcima zatreba novca za regrese.

Ja sam u svakom slučaju za to da puše oni koji to hoće i koliko god hoće. Moje pravo kao nepušača je da budem u njihovom okruženju ili ne. Konkretno u Zenici ima nekoliko kafana u koje ne ulazim čak i kada bi mi platili jer im je sistem ventilacije katastrofalan, a lično bih voljela da ima bar jedna u kojoj bi bilo zabranjeno pušenje skroz, poput „Torte i to“ u Sarajevu. Pa da i mi koji ne pušimo možemo birati.

Što se tiče onog koliko je pušenje štetno mislim da je smiješno pričati o tome. Svaki pušač to jako dobro zna i nema potrebe da ga neko dodatno kljuka sa informacijama tog tipa. Za kraj mogu samo reći iz iskustva – odluku o prestanku pušenja donosi svako za sebe, a onaj ko to odluči uspjeće u tome. Biće malo teško ali rješenje se nalazi u glavi svakog od nas. Upravo iz tog razloga uvijek kao najveće pomagalo preporučujem knjigu Allena Carra „Zašto je tako teško prestati pušiti“ a ne neke flastere ili slične gluposti. Kad upoznate sve što se krije iza čina pušenja (a o čitavom procesu piše detaljno u toj knjizi) onda vam je mnogo lakše izvući sebe iz tog oblaka dima.