Da se više nikada nikome ne ponovi

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Razmišljala sam o tome šta bih mogla napisati o današnjem danu – danu u kojem je prije tačno 14 godina više od 8.000 ljudi ubijeno samo zato što su pripadali određenoj naciji.

Svaki put kad se sretnem sa bilo kakvom informacijom o Srebrenici ja ostanem bez teksta. Ne zbog toga što nemam šta reći nego zato što je toga i previše. A opet, svaka riječ je suvišna.

I kad god sam i pomislila da bih mogla razumjeti bol koju u sebi nosi svako od onih koji su izgubili dragu osobu u tom zločinu pogledala bih svog brata ili tatu i pomislila kako sam sretna što ih imam. Ako je sreća naličje tuge onda tek tad mogu reći da je njihova tuga beskrajna. Taman onoliko kolika je sreća svih nas koji svoje najmilije imamo pored sebe.

Srebrenica je simbol stradanja, boli, tuge i patnje. Srebrenica je simbol izdaje i nepravde. Za sve one koji još uvijek traže svoje najdraže ona je simbol neizvjesnosti.

A ja često razmišljam o tome koliko li je u tom malom gradu stradalo budućih naučnika, pisaca, muzičara, matematičara, koliko je zaustavljeno planova i nedosanjanih snova? Nikada nećemo saznati da li se među tih osam hiljada i nešto “krio” neki novi Tesla ili se možda u nekom dječaku bistrih očiju skrivao čovjek koji je mogao “spasiti svijet”.

Usudila bih se reći da nismo ni zaslužili nekog takvog. Svijet u kojem se u nekoliko dana sa lica zemlje “izbriše” toliko ljudi vjerovatno nije ni zaslužio da se spasi.

I neka se više nikad i nikome tako nešto ne ponovi.