Znam, i meni su kao i svima odmah pali na pamet Nadrealisti i ono njihovo “prevođenje” jezika. I ja sam se smijala. A onda sam se sjetila jednog teksta koji je nedavno napisala Sandra o inkluziji. O čemu, pitate me. U bukvalnom prevodu inkluzija znači davanje istih prava svim ljudima, bez obzira na fizičke ili mentalne zaostatke.

U svom tekstu ona piše o gluhonijemim ljudima (iz ličnog iskustva) i napominje nekoliko stvari koje bi se mogle uraditi da se pomogne njima. Između ostalog kaže:

- Uslovite veće TV stanice (one sa nacionalnom frekvencijom) da im vesti u “udarnom terminu” (prime time za informativni program je 18:30-20h) budu prevođene na gestovni govor. Uslovite ih da makar jednom nedeljno puštaju film prilagođen osobama oštećenog vida, i da domaće filmove puštaju sa titlom – jer, verujte mi, i gluvi se smeju na fore Nikole Koja. Majke mi.

I kad se pokrenula sva ova priča oko titlovanja filmova koje svi razumijemo (Tko to tamo pjeva – prevođenje domaćih filmova), ja sam pomislila na to da će tom odlukom konačno i gluhe osobe moći gledati “domaće” filmove). Tako sam u svoj apsurdnosti te situacije pronašla i nešto korisno.

Juče je HRT objavio da će oni omogućiti gledaocima izbor. Oni koji budu htjeli moći će da uključe sebi titl, po želji. A oni koji neće – ne moraju. Vuk sit i ovce na broju.

A i gluhe osobe u Hrvatskoj zadovoljne. Naravno, znamo svi da se njih niko ne bi sjetio i da se ovo sve ne radi da bi se njima olakšalo i da nema ovog daška “politike” u svemu ne bi bilo ništa od svega ovog. Ali oni će profitirati u ovoj situaciji i meni je drago zbog toga. Ima ih oko 9000 – http://www.hsgn.hr/

P.S. Ovo je samo moj pogled iz drugog ugla / ćoška / kuta. I neka vrsta dokaza da u svakom zlu možeš pronaći i nešto dobro A Sandrin tekst o inkluziji pročitajte ovdje – #UstupamProstor inkluziji: da naučimo šta ona zaista znači

Nisam filmski kritičar i neću pisati o filmu koji puni dvorane u regiji. Koliko se ja razumijem u sve to, jako je dobro snimljen, glumci su odlični, podjela uloga fantastična a film veoma pitak. Toliko da dva sata, koliko traje, prođu veoma brzo. Film u kojem ćete se smijati od srca, sa odličnim opaskama i fazonima. Film koji bi trebao da nas natjera da mislimo o stvarima o kojima govori.

To je upravo momenat o kojem želim da pišem. Film “Parada” govori o mržnji prema gay populaciji. Pederi su osobe koje Balkanci mrze više nego ustaše, četnike, balije i šiptare (znam da vjerovatno nešto od ovoga treba napisati velikim slovima, recite šta ako znate). Međutim, “Parada” je film koji govori o mržnji prema drugom i drugačijem. Bilo čemu i bilo kome.

Na našim prostorima veoma mali postotak ljudi ima sposobnost da na drugačije i različito gleda sa tolerancijom. Da krenem od najbanalnijih stvari:

- Pušači na nepušače gledaju kao na seronje koje ih maltretiraju svojim nepušenjem
- Nepušači na pušače gledaju kao na seronje koje ih maltretiraju svojim pušenjem
- Mesožderi na vegetarijance gledaju kao na poremećene osobe i uvijek koriste priliku da ih ponude mesom za obrok
- Vegetarijanci i ostali koji ne jedu meso gledaju na mesojede kao na zločince koji uništavaju planetu
- Loši učenici gledaju na dobre učenike kao na pi*kice koje se foliraju te ih najčešće maltretiraju
- Štreberi na slabije učenike gledaju kao na manje vrijedne i nesposobne
- Oni koji imaju dosta novaca gledaju na ljude sa novčanim problemima kao na lijene i nesposobne, manje vrijedne
- Oni koji imaju nedovoljno novaca gledaju na bogate kao na prevarante i lopove
- Ateisti na vijernike gledaju kao na opčinjene i glupake kojima treba objasniti da Bog ne postoji
- Vjernici na ateiste gledaju kao na idiote koji nemaju pojma o životu i koje treba vratiti na “pravi put”
- Pripadnici jedne nacije gledaju na druge kao manje vrijedne. Svoju naciju uvijek veličaju, a pripadnike drugih omalovažavaju i maltretiraju kad za to imaju priliku.
- Ljudi “ispravne” seksualne orijentacije gledaju na gay populaciju kao na bolesnike trudeći se da im uvijek i u svakoj prilici daju do znanja da su bolesni.

Sve gore pobrojano su ekstremni slučajevi koji su mi ovako na brzinu pali na pamet i koje srećem u svom svakodnevnom životu. I ono što je zabrinjavajuće, ovakvi ekstremi nisu manjina nego ih je veoma mnogo. Toliko da se ja sve češće pitam dokle ćemo stići ovakvi, a strah me i odgovoriti sebi na to pitanje.

Film “Parada” bi trebao da navede ljude na razmišljanje i promjenu stavova bar za mrvicu. Od sinoć mislim da li je to moguće. Kako neko ko već ima ucementiran stav o gay populaciji može promijeniti isti, pitam se. Da li će takvi shvatiti ovaj film onako kako sam ga ja shvatila? Guglajući po internetu uvidjeh da neće. Naišla sam na komentare ljudi koji na ovaj film gledaju kao na “reklamu za pedere”. Ima tu i komentara koji kažu da film pljuje po tradicionalnim vrijednostima ismijavajući ih. Da će ovaj film otvoriti put ka nekim još gorim filmovima u budućnosti u smislu – danas pederi a sutra pedofili i slično.

Čitam i razmišljam da smo gledali isti film a vidjeli toliko različitih stvari. I mislim o tome kako je uvijek tako – svi vide, pročitaju i čuju samo ono što žele i što im se uklapa u već ustaljene stavove i načine razmišljanja.

- Tamo gdje ja vidim film koji govori o mržnji i o tome koliko je besmisleno mrziti drugačije od sebe neko drugi vidi reklamu za pedere
- Tamo gdje ja vidim odličan tekst o biznisu na Balkanu napisan tako da ljude natjera na razmišljanje neko drugi vidi uvredljiv tekst i pljuvanje po radnicima
- Tamo gdje ja vidim odličnu muziku koja me uvijek može “podići” neko drugi vidi preseravanje i smatra da je društveno angažovana muzika sranje koje se teško može nazvati muzikom, a ljudi koji je slušaju i vole budale

Utisak koji će na nas ostaviti bilo šta što vidimo i čujemo zavisi od onoga što već znamo i imamo u glavi – od naših iskustava, stavova i mišljenja, od toga kakvi smo, kako smo vaspitani, gdje smo odrasli, čime su nas mentalno hranili, ko su nam bili idoli. Mislim da je taj procenat ogroman, možda čak 95%.

I kako uopšte uticati na ljude da postanu tolerantni, pitam se. Znači – ne da promijene svoje mišljenje, stavove i uvjerenja.

- Ne da natjeramo vegetarijance da postanu mesožderi jer mislimo da nije normalno ne jesti meso.
- Ne da propušimo nepušače jer nam smeta to što njima smeta dim.
- Ne da one koji slušaju Justina Biebera natjeramo da slušaju Rammstein jer Bieber ne valja a Rammstein je dobar.
- Ne da gay ljudi postanu straight zato što mislimo da tako treba.

NE! Nego da prihvatimo činjenicu da svako ima pravo na život kakav želi i da radi ono što hoće sve dok ne ugrožava nikog drugog.

Da naučimo da to što je neko drugačiji, po bilo kom osnovu, ne znači da je lošiji čovjek od nas. Samo je drugačiji. I bilo bi užasno dosadno kada bismo bili svi isti. Kada bismo svi imali plavu kosu i plave oči.

Kako to učiniti ja zaista ne znam. Možda je jedan od načina i umjetnost – snimanje filmova poput “Parade” koju će neki vidjeti ovako a drugi onako. Ali će od nekoliko stotina hiljada ljudi biti bar četvoro koje će se zamisliti i možda ublažiti svoje stavove. Možda će bar tih četvoro naći snage u sebi da pogledaju na svijet iz malo drugačije perspektive i da dođu u fazu u kojoj će riječ “Tolerancija” provesti u djelo.

A nije zgoreg ponoviti:

Dosljedno poštovanje ljudskih prava, biti tolerantan, ne znači tolerisanje socijalnih nepravdi ili odbacivanje ili slabljenje tuđih uvjerenja. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvaćati da se i drugi drže svojih. To znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu. Također znači da se nečija viđenja ne nameću drugima. (dio iz UNESCO definicije tolerancije)

Kamberovica polje u Zenici. moje omiljeno mjesto

Nisam od onih koji donose novogodišnje odluke, ali ova godina je nekako spontano počela tako što sam konačno skupila hrabrost da stanem na vagu i suočim se crno na bijelo sa činjenicom koju sam znala – udebljala sam se. Znala sam to i po gardarobi, naravno, ali nisam htjela da mislim puno o tome nego sam jela kad god bi mi to palo na pamet i sve što bi mi došlo pod ruku. Pri tome, ono što je najvažnije, radijus kretanja mi je bio kao Van Nistelrooyu na utakmici (citiram mog čoJka). Nisam skoro izlazila iz kuće jer nisam imala potrebe. Rezultat tog 3. januara – minimalno 10 kg u višku, a od idealne težine me dijelilo 15 kg.

Jutros je Kamberovica polje bilo samo moje, nigdje nikog

Dokazano imam jaku volju kad treba. Tako sam tog 3. januara sebi rekla “Hana, dosta je bilo zezanja. Imaš punih 35 godina i krajnje je vrijeme da počneš voditi brigu o sebi i da se dovedeš u red”.

Rekoh da ne volim dijete. A ne volim ni da se mučim i znojim, da idem po fitnessima, teretanama, da se skidam u nekim budžacima, znojim i vraćam kući pješke. Ne volim to čitav život, ne samo sada. Šta da radim, pitala sam se. I odlučila da radim ono što volim.

A ovo setaliste pored Bosne volim vise i od Kamberovica polja

Pijem vodu stalno. Minimalno 2 l dnevno u toku dana, nekad i više. Jedem 3 puta dnevno, ali manje i polako. Ne jedem slatkiše ni grickalice. Uspjela sam odoliti minjonima, čokoladama, Jaffa keksu i svim ostalim izazovima koji su mi inače bili stalno na repertoaru u velikim količinama. Ne mučim se u principu, stvarno. To je fenomen koji baš i ne znam objasniti, ali mislim da ima veze sa onim glikemijskim indeksom. Pošto jedem više voća i povrća i u principu zdraviju hranu, organizam mi uopšte ne traži slatko. Kad osjetim potrebu za slatkim pojedem kiwi ili mandarinu i prođe me.

Kad god dođem u neku vrstu krize ili dileme sjetim se da jedna kašikica eurokrema ima 100 kalorija, a da bih potrošila toliko kalorija trebam prehodati sat vremena. Prođe me želja za slatkišima kad pomislim na to, stvarno

I to je bilo samo moje, nigdje nikog

I da, kako stignem sve? Inače ustajem u 5 sati ujutro. Jutro je moje doba dana bilo oduvijek, volim taj mir i to buđenje dana. Do nekih 8, 9 sati uradim najveći dio posla, na miru, a onda izađem i napravim tu svoju turu. Ako imam puno posla i ne stignem ujutro onda to uradim poslijepodne.

Vagala sam se 8 dana nakon početka i imala sam 1,5 kg manje. Od tad se ne vagam nego čekam da prvo osjetim rezultat na farmerkama.

A jutros sam uživala u šetnji kao malo kada do sad. Pronađoh neki dan na Youtube-u muziku klape Libar iz Splita. Ja sam inače falična Bosanka koja ne voli sevdah (čujem zvižduke, jbg šta ću), ali volim klape. I ta klapa Libar me oduševila sa obradama nekih pjesama, a ove koje su se meni najviše svidjele možete poslušati u nastavku. Slušalice na uši, klapa Libar svira i ja hodam totalno praznim Kamberovića poljem i šetalištem pored Bosne po friškom snijegu. Ne sjećam se kad sam zadnji put pravila prtinu u snijegu, a jutros sam baš uživala u tome. Sat vremena koji su mi tako napunili baterije da je to nemoguće opisati.

Eto, “ukratko” o tome šta radim i šta mi se dešava pored posla na “Intermezzu” . I da, neću pisati o svojoj “dijeti” više ovdje, ali za sebe pišem neke teze tako da moguće na kraju sve kompletiram u neko izdanje.

Intermezzo:

1. Glamoč – mjesto koje nije zaslužilo da bude zaboravljeno i zapostavljeno

2. Pregled – kako izgledaju web stranice policije u Bosni i Hercegovini

3. Ko su vegani i šta oni jedu – lično iskustvo djevojaka iz BiH

4. Gradovi su sretniji bez reklama. A i vide se bolje.

5. Intervju sa jednim od osnivača BHblog.net

6. Intervju Faruk Garić: Želja za konstantnim učenjem i hrabrost su osobine koje imaju uspješni privatni poduzetnici

Cyber Bosanka

1. Ima li koristi od pisanja bloga – primjer blog Cyber Bosanka

2. Hoćemo #TweetUpBL četiri puta godišnje

3. Snajper.ba za pregled posjećenosti BiH web stranica

4. Kad bih htjela reklamirati novu modnu kolekciju u BiH – kako bih to uradila?

5. Jesmo li mi Bosanci (i Hercegovci) glupi?

6. Nešto kao “Najbolje web stranice za 2012″ prema ličnom izboru Cyber Bosanke

7. Rezime: Kako je 2011. protekla na blogu Cyber Bosanka?

8. Što više poznajem ljude, sve više volim životinje

Jednom me kao malu djevojčicu po kampu na moru ganjala “strašna” bijela pudlica. Htjela valjda da se igra a ja mislila da će me progutati ako me stigne pa bježala i derala se na sav glas. Nije me stigla, tata me spasio ali od tada imam “blagi” strah od pasa svih rasa.

I sa takvim strahom me zapadne da živim u Zenici, gradu koji ima skoro psa po glavi stanovnika. Gdje god se okreneš vidiš minimalno 2. U početku sam se bojala i znala zaobilaziti ulice i ulice ne bih li ih izbjegla. A onda je došlo vrijeme da nemam gdje pobjeći pa sam bila prinuđena suočiti se sa njima. Dešavalo se tako da mi se dok hodam neki od njih pridruži i prati me u stopu. Ja zastanem – zastane i on(a). Krenem, on(a) krene. Tako ste me mogli vidjeti kako hodam ulicom i svađam se sa njima. Svašta sam im znala reći – da su dosadni, da meni ne treba pratnja, da bih ja sama izabrala ljepšeg psa da sam htjela da me prati i slično. Međutim, njih baš nešto pretjerano i ne sikira šta god da im kažete. Valjda u sebi misle “Svoj ti pos’o” ili “Šta si se navila, daj malo ušuti, ne može pas s mirom ni prošetati da ga ne ugnajviš” ili “Jadan onaj što živi sa tobom, mogu misliti kako li je njemu kad se naviješ” i sl.

Vremenom sam se nekako navikla i prestala obraćati pažnju, osim ako se ne sretnem sa čoporom koji je nervozan ili nekog ganja. Tad bih znala stati, zažmiriti ako moraju proći pored mene i u sebi se moliti svim čudima ovog svijeta da me spasu. Uvijek i jesu, moram priznati, nikad me nijedan nije ni okrznuo.

Onda mi se na balkon doselila mačka i to je postao moj prvi “balkonski” ljubimac. Živjela je na balkonu, i tako za nekoliko mjeseci povećala broj stanovnika omacivši tri mačića. Od njih četvoro ostala su nam dva mačka koja sada žive sa nama već osam mjeseci polubalkonskim životom, na relaciji stan – balkon. Ali ono zbog čega su oni bitni je to što su mi totalno promijenili percepciju životinje. Zavoljela sam ih i od tada posmatram drugačije sve životinje oko sebe.

Duša me boli kad sretnem mačiće ili kučiće na ulici koji bespomoćno lutaju, gladni i izgubljeni. A i u pogledima onih velikih pasa sve češće prepoznam neka nova značenja koja nisam viđala ranije. Tako me neko jutro na autobuskoj stanici “napao” veliki vrni cuko koji tamo bude stalno. Vidim ostale tete bježe od njega i vrište pa mi nije bilo svejedno kad je prišao i meni. Prvo me malo gurkao šapom, na šta sam mu pokušala reći da prestane jer će me isprljati. A onda se propeo na zadnje šape stavivši prednje meni skoro na ramena. Pogled kojim me je pritom gledao uopšte nije bio strašan nego nekako iskren i zaigran. Jedva me pustio da odem svojim poslom, njemu se valjda igralo.

Zašto ovo sve pišem?

Maloprije Damir dođe i priča jednu strašnu i nažalost istinitu priču. U ulici nedaleko od nas je čuo razgovor u kojem spominju kako je grupa mamlaza petardom raznijela kuče. Pitao ih je o čemu se radi pa su mu ispričali kako je ta grupa momaka od nekih 20-ak godina bacala petarde i kako su u hranu postavili petardu koju je kuče počelo da jede i onda mu je tako eksplodirala petarda usmrtivši ga Momak koji je to gledao je pokušao stići te idiote ali nije uspio. A i da jeste…

Ljudi su ipak najveći monstrumi, dokazano milijardu puta. Znam da oko nas žive mnogi koji su u stanju raditi ovakve i još gore stvari i skoro pa me tako nešto više ne iznenađuje. Ali, moram priznati, strah me. Strah me jer je teško na prvi pogled prepoznati ko je kakav i šta se krije iza vanjske fasade koju svi imamo. Strah me da ću se sutra naći na nekom mjestu sa sličnim monstrumima, strah me da ću sutra u nekom poslu možda morati sarađivati sa takvima. Zamislite samo kakvu djecu vaspitavaju takvi ljudi! Kad ovakve stvari vidim ili čujem uopšte me ne čude sva ona zvjerstva počinjena u ratu.

Najveći problem od svega je što se najmanje radi na rješavanju i kažnjavanju ovakvih idiota. Danas je to kuče, sutra će isti takvi maltretirati dijete u školi, prebiti nekog samo zato što izgleda drugačije ili što ih je ružno pogledao. I nikom ništa. A dok imamo ovakve kretene koji hodaju cestom i rade šta god im dođe u glavu (rekla bih “padne na pamet” ali oni to nemaju), sasvim je svejedno kakvim ulicama hodamo, je li nam gužva u saobraćaju i imamo li dovoljno kulturnih događaja u gradu.

Gospoda koja formiraju vladu 15 mjeseci nakon izbora i usvajaju budžet 31. decembra u 18 sati – nemaju kad misliti i o ovakvim stvarima.

P.S. Ovaj tekst je nastao slučajno jer me uhvatila muka zbog pomenutog događaja. Nije baš idealan način da se počne nova sezona bloganja, ali jbg, ne može drugačije izgleda.

U protekloj godini sam ovdje napisala 76 tekstova, a blog Cyber Bosanka je posjetilo skoro 28.000 posjetilaca.

Čitali su me iz 82 zemlje svijeta, a najviše iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.

Najviše posjeta je došlo putem Facebooka, zatim Googla, a onda Twittera.

Najčitaniji tekstovi u protekloj godini:

Tražim posao – kako ću ga naći?

Lično iskustvo ili škola community managementa koju trebate izbjeći

Šta je internet? – 1. lekcija

Propadaju vam marketinške kampanje na Facebooku?

BHT i reklame – dajte nam mogućnost izbora pa ih onda zalijepite preko čitavog ekrana!

Heklanje i internet – post iz juna 2009. godine koji je uvijek u vrhu po čitanosti jer je jedna od top tri ključne riječi na mom blogu – heklanje A nema veze sa heklanjem, ja i dalje ne znam da heklam. Uglavnom – eto niša pa bujrum, ko hoće

Facebook – kako ga koristiti – 10. lekcija

Što se tiče ključnih riječi, evo da vidite šta rekoh o heklanju

Uglavnom, tako je bilo ovdje na blogu u prethodnoj godini. Ja sam zadovoljna rezultatima jer pišem kada me nešto inspiriše (čitaj: “podbode”) i bez nekog posebnog plana. Svaki plan koji sam napravila je pao u vodu tako da je ovo sve uglavnom spontano.

U idućoj nastavljam sa pisanjem, naravno. Imala sam volju da napišem neke novogodišnje odluke. Još od 13. decembra se kanim napisati tako nešto (pojašnjenje: 13.12. napunih famoznih 35 godina) i još nisam uspjela posložiti sve u svojoj glavi. Ne idu mi te odluke, iskreno, a nisam ni od nekih velikih želja.

U suštini, ova godina na izmaku je imala u sebi i jako dobrih i jako loših momenata.

Nakon puno godina sam donijela odluku i zatvorila svoju radnju u koju sam uložila mnogo energije a dobila uglavnom sikiraciju. Da sam je kojim slučajem ranije zatvorila sve bi bilo ljepše i lakše. Ali dobro, na greškama se uči, je li tako? Uglavnom su mi svi neuspjesi i loši momenti vezani za posao i finansije i bilo je momenata kad sam ostajala bez snage i volje da se borim. Nadam se da takvih situacija neću imati u 2012.-oj i da će sve biti kako treba.

Drugi dio godine je donio i poslovni preokret, posao i ono svjetlo na kraju tunela koje me u suštini i drži u svemu što radim

Pamtiću ovu godinu i po “oživljavanju avatara” Na E-trgovini, u Zagrebu, na BlogOpenu, #TweetUpBL sam konačno upoznala mnogo ljudi koje pratim, čitam i koji me inspirišu. To je definitivno najbolji dio svega ovog što radim i ja ću se truditi da i u narednoj nastavim sa ovom praksom pretvaranja online u offline svijet.

Ono što želim sebi želim i svima vama – puno zdravlja, sreće i razloga za radost. A po mogućnosti što manje razloga za nerviranje i tugu!

Kome se ne sviđa izbor i pobjednici nek’ se žali Nailovoj materi (za koju nemam pojma ni ko je, ni šta je, ni zašto se ovo ovako kaže), zato što se ovdje radi samo o ličnom izboru. U suštini, ovdje su pobrojane stranice koje ja lično imam u bookmarksima i koje posjećujem / čitam nekoliko puta sedmično.

Pa da krenemo.

1. Informativni website – RadioSarajevo.ba

Ja ne volim biti pretrpana vijestima, a Radio Sarajevo je jedini portal koji mi pruža optimum informacija. Osim toga dizajnom mi se sviđaju, pregledni su i vrlo lako se tu snalazim. Takođe nisu bezlični, imaju stav, obrađuju teme i izbjegavaju senzacionalizam i žutilo. U svakom slučaju ako ne želite biti zatrovani sisama i guzicama te nebitnim vijestima ovo je portal koji svakako preporučujem.

2. Magazin – Žurnal.info

Nadam se da me nećete pogrešno shvatiti ako kažem da “po mišljenje (ako ga nemam) idem na zurnal.info. Pišu o svemu što se dešava oko nas – o aferama, prevarama, događanjima i sl, ali pišu oni, ne prepisuju od drugih. Pri tome imaju autore koje pratim gdje god da rade, pa kako su sad trenutno ovdje tu sam i ja.

Dizajn nije ono što je ovdje presudno, znam im se i razletiti stranica po ekranu ali ja se snađem – zbog sadržaja. A i stabilizovalo se u posljednje vrijeme.

3. Papirnati magazin – Slobodna Bosna

Morala sam njih navesti u ovom izboru jer su mi ostali jedini na koje znam potrošiti novac za čitanje i jedini koje volim pročitati. Nisam najredovnija, ali čak i kad ih ne kupim snađem se za čitanje, posudim Čini se da su ostali jedini u BiH koji imaju cojones da kažu neke stvari.

4. Modni magazin – modamo.info

Oni koji me znaju mogu svjedočiti da je za mene po pitanju oblačenja važno biti obučen i čist. Još uvijek 90% vremena provodim u farmerkama i uvijek mi je prioritet udobnost pa tek onda sve ostalo. Zato ne nosim haljine i suknje izuzev ljeti jer ih ljeti mogu obući na papuče i mogu biti duge i široke A kad se meni takvoj jedan modni portal ugura u bookmarkse onda zaista nudi nešto posebno. Uglavnom, modamo.info je portal koji promoviše modu, ali i umjetnike širom BiH, rade intervjue sa zanimljivim ljudima i zaista ih rado preporučujem svima. I ne volim crni dizajn i podloge, ali ovdje je to podnošljivo.

5. Za svaku ženu – Tetka.rs

Moja mama je imala (i sad ima) u kući 2 “Knjige za svaku ženu”. Ja sam ih čitala i prije nego sam krenula u školu jer su pune zaista zanimljviih stvari. Od savjeta kako očistiti kuću, postaviti sto, spremiti se za putovanje, ponašati se ovdje ili ondje pa sve do recepata. Meni su te knjige uvijek bile poput priručnika za život jer na jednom mjestu imaju sve što ti može zatrebati u životu. Takva je i Tetka.rs, iako je tek od nedavno tu sa nama. Možda nema još toliko sadržaja kao ove knjige koje sam spominjala, ali je dobro pratiti je i čitati od početka, kao i svaku knjigu

6. Smijem se uz vukajlija.com i njuz.net

Ja ne znam čemu se danas smiju ljudi koji ne prate Vukajliju ili Njuz. Znam samo da je ovo meni kao neka kutija raspoloženja u koju zavučem ruku kad mi zafali (o)smjeha.

7. Po znanje idem na netokracija.com i tehnografija.net

Prve pratim već dugo i to mi omogućava da budem apsolutno informisana sa svim bitnim stvarima vezanim za internet, društvene mreže, konferencije i slično. Drugi su mladi, iz BiH, i pišu o internetu, gadgetima, aplikacijama i ostalim stvarima koje stalno koristim a svako malo zapnem ili nešto ne znam. Pa su zato dobri jer pokrivaju i teme za nas početnike, a hoće napisati i tekst po narudžbi da detaljno objasne nešto što ne znaš

8. Blogovi – FTW

Redovno pratim otprilike 200 blogova. Toliko ih imam u svom RSS-u (samo blogova) a to znači da svaki od njihovih postova redovno pročitam. Ima ih odličnih, zaista, i jednostavno nije moguće nabrojati sve koji mi se sviđaju, a dijelom to pokušavam u rubrici “Blogosfera” na Intermezzu.

Međutim, postoji jedan blog koji me svakim svojim postom dovede u neko posebno raspoloženje. Najčešće me natjera da se zamislim i preispitujem sebe i svoje odluke, ponašanje i sl. To je blog FTW – For the win

Da mogu kako uvela bih njegove tekstove u redovan školski program na čitavom Balkanu. Ali ne mogu pa mi ostaje samo da ga preporučujem svim ljudima koje volim.

To bi otprilike bile moje “nagrade”. Kad pogledam šta sam napisala i nema toga baš puno. U suštini sam se držala samo onih koje baš redovno posjećujem čak i kad me link sa Facebooka i Twittera ne odvede na neki tekst. Znači samo ono što je moj izbor, a ne preporuka prijatelja na društvenim mrežama.

Naravno da ovdje nisam uzimala u obzir stranice koje sama uređujem i pišem – Intermezzo i Zenica-Online. Osim njih ja vrijeme na internetu provodim na Facebooku i Twitteru, povremeno YouTubu, a odatle stignem na još bezbroj portala i adresa koje, vjerujte mi, ne biste željeli sve vidjeti

Da li su Bosanci glupi?

Mislim o tome dok posmatram dešavanja oko sebe, dok čitam vijesti i slušam poznanike i prolaznike. Nemamo vladu na državnom nivou već 15 mjeseci. Ove ostale vlade što imamo ne rade ništa pretjerano pametno – troše k’o pijani Rus, nemaju ideja za rješavanje nagomilanih problema i sve im se vrti oko političkih prepucavanja.

Činjenica, političare smo sami birali ali ja prosto ne mogu da se načudim kako katastrofalan izbor političara inače imamo u ponudi. Da mi na sto istresu svu silu ljudi koji se kod nas vrte u politici i kažu “Evo, proberi koga ćeš da nas vodi”, mislim da ne bih mogla dvojicu, trojicu izabrati a i to na silu. Toliko su se svi isprovaljivali, izbrukali, pokazali da nisu dorasli tome što rade da ja stvarno ne vidim nijednu konkretnu osobu koja bi mogla nešto pametno uraditi u ovoj državi.

Juče sam pisala tekst – analizu web stranica policije u BiH i glava me zabolila od tog posla. Dok sam prerovila svih 10 kantona u Federaciji, pa Brčko Distrikt, pa RS, pa Federalnu upravu, pa ministarstvo u Federaciji… Bruka od stranica, a ja ih gledam pa samo množim u glavi x toliko ministara, savjetnika, vozača, mobitela, automobila, sekretarica, izmišljenih funkcija + mito i korupcija… Dobro nam je šta nam se sve navalilo na leđa, majke mi.

Onda se okrenem oko sebe i vidim minimalno 3 apela za pomoć dnevno – različita. U državi imamo odokativno 14 ministarstava zdravstva i pored svih njih stalno moramo skupljati pare za liječenje ljudi koji se iz raznih razloga ne mogu liječiti ovdje. Ne znaš više kome bi pomogao jer da uplaćuješ pare i zoveš na svaki humanitarni broj treba ti jedna prosječna plata, a koliko ljudi nema ni nju. I pored toga narod skupi, neki odu, izliječe se, neki ne… Ja uvijek samo mislim o svima onima koji bi trebali raditi svoj posao i omogućiti svima da se liječe u svojoj državi jer u njoj plaćaju osiguranje i doprinose. Ne mogu a da ne mislim da ovakvih situacija ne bi bilo kada bi ti nekakvi ministri i političari radili svoj posao. Kada bi možda izglasali zakon po kojem procenat od igara na sreću ide u neki fond, što da ne i zdravstveni, pa da svaki listić od kladionice ima procenat i za to. A oni da urede zdravstvo tako da se ljudi stvarno liječe, a ne da se dešavaju gluposti i …da ne lajem sad.

Neće, može im se. Navikli da rade šta hoće, nekažnjeno, i što bi se oni trudili, je li tako?

Krenem onda ulicom pa sretnem napuštene pse kako hodaju k’o ludi, gladni i iznemogli. Ako nema njih onda su tu obavezno napušteni mačići, isto tako gladni i promrzli. Ne zna se ko koga više grize i ganja. Pored trotoara djeca prose, a svaki kontejner obilazi bar nekoliko ljudi dnevno. Bio je rat, ljudi su se borili za goli život, nisu imali šta da jedu, ali se svi slažu da je para tada bilo više i da su svi bili spremniji pomoći nego danas. Danas se bez problema može desiti da žena padne na ulici i svi se prave da je ne vide dok joj neko ne priđe i pomogne joj. Neće niko prvi, nemam pojma zašto. Danas se dešava i da ljude pretuku, ubiju u tramvaju i da niko ne reaguje. Svi gledaju svoja posla, kao da smo rođeni da budemo sami i da nam niko ne treba na ovom svijetu. Kad nas neko pita kakvi smo svi će reći da smo širokog srca, ali praksa nam sve češće zakaže.

I kada sve sabereš i oduzmeš, shvatiš da ne može niže i pomisliš da bi realno trebalo svi da se trznemo i krenemo raditi nešto konkretno – spomene se Njeno Veličanstvo - NACIJA. Tad vidiš da svi ovi problemi u stvari nisu ništa, odnosno da su beznačajni. Jer važnije je biti nacionalno opredjeljen, nacionalno siguran u svom toru – nego zdrav, imati posao i platu i živjeti od svog rada.

Uglavnom, dođoh do teze sa početka teksta – jesmo li glupi? Jesmo. Svi dokazi govore u prilog toj tezi. Sve dok živimo u prošlosti a ne u sadašnjosti, dok umjesto naprijed gledamo nazad, dok tražimo razloge zašto nešto ne može a ne način kako da nešto uradimo – jesmo. Ja bih voljela da nisam u pravu, ali činjenice govore drugačije.

Glupi smo i dok stalno tražimo krivca u drugima a nećemo sebe da pogledamo u ogledalo i da prvo sebe mijenjamo. Glupi smo i dok se ponašamo kao da nam je neko bjanko potpisao život na jedno 80 godina a i budala zna da svako od nas sutra može nestati. Glupi smo dok pokušavamo stalno raditi iste stvari a očekivati drugačije rezultate.

Na izmaku ove 2011. godine uopšte nisam optimista. Ne vidim oko sebe dovoljno onih kojima je bitnija suština od forme i koji su spremni na rad i pronalaženje rješenja. Ne vidim dovoljno onih koji su spremni na kompromise i učenje. Ne vidim dovoljno onih koji misle svojom glavom i koji je koriste za gledanje u budućnost.

Ili nema puno takvih ili su se dobro sakrili. A to je još jedna potvrda da smo glupi. Ja prva, priznajem.

Dok sam u osnovnoj školi pokušavala naučiti nove lekcije iz fizike tata mi je uvijek ponavljao – “Ako lekciju ne razumiješ dobro nećeš je ni naučiti kako treba”. I definitivno je bilo tako tada i ostalo za čitav život – ako nešto ne razumijem kako treba nema teorije ni da shvatim ni zapamtim. A dodatni problem imam što ne mogu razumjeti ništa bez konkretnog i praktičnog primjera koji mogu zamisliti ili sresti bilo gdje u stvarnom, odnosno mom životu.

O tome sam mislila dok sam ponovo čitala svoj prethodni tekst o Snajperu u BiH. Jasno je da ga mogu shvatiti oni koji se inače bave internetom i oglašavanjem, ali mi je palo na pamet pitanje – da li vlasnici “malih” web stranica, niša, mogu shvatiti o čemu se ovdje radi? Da li mogu sebe prepoznati u čitavoj ovoj priči? Čini mi se teško, posebno jer se kod nas pod oglašavanjem na internetu odmah podrazumijevaju neke velike sume i veliki igrači.

Zato sam zamislila da na jednom primjeru predstavim kako uslovno rečeno mali izdavači mogu imati koristi od prijave na snajper.ba.

Zamislite da sam ja zadužena za marketing modne kuće Bellissima i da imam zadatak izreklamirati novu kolekciju za jesen/zimu 2011/2012. A nemam na raspolaganju neke ogromne sume novca za TV reklame i Jumbo plakate, koji su se pokazali i kao nedovoljno efikasni za reklamiranje. Odlučim da ću za promociju koristiti internet, ali sam zbunjena – ne znam odakle da krenem. Imam varijantu da se oslonim na neku agenciju, ali se puno priča o tome kako uzimaju puno para a ne daju kvalitetne rezultate, pa bih ja to radije sama, ili bar da imam stvari pod kontrolom.

Logika kaže – Bellissima pravi stvari namijenjene ženama koje vole da se oblače lijepo i koje imaju solidan budžet za odijevanje na raspolaganju. Ne preveliki, ali ciljna grupacija su žene koje vole da kupuju kvalitetnu odjeću i koje vole modu.

Gdje ih naći na internetu?

Imate nekoliko varijanti. Neki će reći – svi čitaju sarajevo-x.com i to je svakako najčitaniji portal, pa koliko god da košta reklama tamo isplati se jer će je vidjeti najviše ljudi. I to je tačno, vidjeće je najviše ljudi, ali se postavlja pitanje koliko ta reklama zanima one koji je vide tamo? Jer tu dolaze ljudi koje zanimaju vijesti, koje interesuje ko je koga ubio danas, pa onda oni koje zanima sport, aktuelna dešavanja i slično. Ima tu naravno i žena koje će zainteresovati i reklama Bellissime, ali koliko ih je to je teško procijeniti? To je u suštini ovaj sačma princip koji se spominjao u prethodnom postu – pucaj pa koga pogodiš, ako ikog.

S druge strane postoji mnogo manjih, specijalizovanih portala i magazina koji se bave modom, i mnogo blogerki koji se bave istom. Svi su u BiH. Reklama na njihovim portalima sigurno košta manje nego na najposjećenijim, a čitaju ih žene koje zaista interesuje moda i oblačenje. One namjenski dolaze tu da čitaju o tome šta je moderno, šta je novo, a posebno šta je to što one mogu sebi nabaviti u svom okruženju. I u suštini one i jesu ciljna grupacija koja zanima jednu modnu kuću.

Takve portale i blogerke teško nađete na listama agencija ili Gemiusa, jer su manji. Možda nemaju desetine hiljada čitatelja, ali njihovih par hiljada su nekada vrijedniji od desetina hiljada onih koje ne zanima moda, slažete se?

Pa pošto ja pratim puno takvih, recimo da bih svakako voljela da se na snajper.ba prijave sljedeći portali i blogerke koji bi onda bili na očima nekih potencijalnih marketing menadžera. Prijavom na snajper.ba bi se moglo znati odmah koliko su posjećeni i da li se Bellissimi isplati angažovati ih u svojoj kampanji.

1. Modamo.info – kvalitetan BH modni portal koji na Facebooku ima skoro 9.000 fanova, žena koje zanima moda.
2. Male ženske teme, blog magazin koji se takođe bavi modom, na Facebooku ih ima preko 1.600
3. Tu je magazin Gracija koji ima i teme koje nisu striktno vezane za modu, ali svakako su više magazin koji čitaju žene, a sve više je čitan na internetu i na Facebooku imaju preko 6.000 fanova.
4. Portal ljepota.ba bi svakako ušao u razmatranje, njih je na Facebooku preko 5.000
5. Tu je i portal Ljepota i zdravlje koji sudeći po broju fanova na Facebooku (cca 1500) možda još uvijek nije dostigao popularnost na internetu koju ima u štampi, ali vrijedi ga razmotriti.

Osim magazina i portala imamo mi i modne blogerke koje bi vrijedilo uzeti u obzir. Tu su:

1. Beeswonderland – BH blogerka koja sada živi u Beču, njena Facebook stranica ovdje
2. Vintage love shop – Emina koja je čak izašla u magazinu Azra
3. Chemana Accessoires – Selma iz Tuzle
4. 365 Dana Sa Emicom – Emica iz Sarajeva
5. Fashion is my opsession – Maja iz Sarajeva
6. Džumbus – Biberlee, djevojka koja piše o svemu ali i o modi

Ima ih još, svakako, i nema šanse da ih ja mogu sve popisati Ali je poenta da se ovakvi autori i portali prijave i naznače nišu kojom se bave, da stave da pišu o modi, šminkanju, čemu već. I onda se vrlo lako može desiti da zaista neko odluči razmišljati na način koji sam opisala u tekstu, pa da ih potraži i odabere za neke svoje kampanje. Ili da ih na primjer zovne na neku svoju promociju, kao što je to uradila jedna zlatara u Beogradu (tekst o tome imate ovdje).

To je “ciljanje snajperom” potencijalnih kupaca, odnosno tržišta koje vas zanima. I koliko god djelovalo daleko od nas, vjerujte da će doći vrijeme kada će i kod nas postati realnost. Kompanije mijenjaju svoj način komunikacije sa kupcima, trude se više, a svakako je kriza na sve strane i traže se načini da se smanji rasipanje novca i resursa uz povećanje efikasnosti.

Napomena: Apsolutno nemam nikakve veze sa pobrojanim portalima, blogerkama niti sa Bellissimom. Nemam veze ni sa snajperom i čitav tekst je nastao samo kao proizvod moje želje da objasnim zašto bih voljela da se što više manjih portala i što više blogera prijavi na njega. Već se dešavalo da ljudi traže informacije o BiH blogerima koje im nemamo na osnovu čega dati, zato nemojte čekati jer ovako postoji potencijalna mogućnost da pišući o onome što volite dobijete priliku da vas zovu na neka dešavanja ili da ostvarite neke nove kontakte. I naravno – ako neko ima pitanja ili nejasnoća tu sam. Lično sam se prijavljivala pa znam sve kako ide i rado ću pomoći.

Foto – izvor

Zašto me obradovalo pokretanje snajper.ba u BiH?
Ja već neko vrijeme virkam šta se to sve dešava na snajper.rs, ko je sve prijavljen, kakve se akcije sprovode i sve kontam “A da je nama isto tako!”. Moram biti iskrena, nije mi palo na pamet da će doći do toga da snajper.ba počne sa radom, čak ni nakon pokretanja snajpera u Hrvatskoj, jer nekako BiH uvijek svi zaobilaze. Komplikovani smo, zaostali, malo tržište i sl, uvijek se nađe neki izgovor. Međutim, kad se nađu pravi ljudi onda se umjesto izgovora traže razlozi, znate i sami kako to ide

Konkretno, za one koji ne znaju – šta je Snajper?
To je internetski servis koji daje pregled najposjećenijih web stranica. Snajper koristi popularni alat za praćenje posjećenosti web stranica, Google Analytics. Prednost korištenja Google Analyticsa je što mu vjeruju i vlasnici web stranica i oglašivači (bar tako kažu kad pričaju o tome što koriste njega a ne nešto drugo za mjerenje posjećenosti). Besplatan je pa i možete se prijaviti veoma brzo.

Uspjeh ovog servisa u BiH će zavisiti od broja stranica koje se prijave. U Srbiji je za kratko vrijeme postigao uspjeh jer ga je prihvatila internet zajednica. U Hrvatskoj taj proces ide malo sporije, a mene baš zanima kakva će situacija biti kod nas.

Ono što je važno znati o ovom servisu je uglavnom sažeto u dva teksta na njihovom blogu.

Prvi tekst se zove Zašto biti član Snajpera?

U njemu, između ostalog piše – Nemate apsolutno ni jedan razlog da ne budete član. I još piše:

Budućnost je u preciznijem ciljanju i preciznijem merenju rezultata.

Sve manje je kompanija koje bez mjere sipaju budžete na nekoliko poznatih web lokacija, a sve više onih koji ozbiljno i precizno prave svoje planove sa ciljem da zaista od interneta izvuku najviše što mogu. Sve je više kompanija koje svoj novac pokušavaju utrošiti najpametnije moguće.

Drugi tekst koji preporučujem da pročitate ukoliko imate dilema jeste Ne vredimo svi isto. Ali svi imamo svoje mesto pod Suncem.

U njemu, između ostalog, stoji: Ciljanje oglašavanja se može deliti i ovako – sačma vs. snajper.

Prvo vam donosi pokrivenost prostora, drugo vam donosi siguran pogodak.

Zašto ja imam povjerenje u Snajper?
Možda ima onih koji na Snajper gledaju podozrivo zbog toga što prijavljivanjem dajete uvid u svoje podatke iz Google Analyticsa. Svako ima pravo na svoje mišljenje i na to da sumnja ili vjeruje, je li tako? E pa, ja sam odabrala da vjerujem zbog nekoliko razloga. Kojih?

Nisam neki stručnjak za internet ali postoje ljudi u koje gledam i od kojih, na neki način, učim. Na snajper su prijavljeni mnogi meni poznati i značajni likovi iz svijeta interneta. Oni su meni garancija da snajper vrijedi i ako oni imaju povjerenje u njega onda imam i ja.

Jednostavno, tako funkcionišem. Odvažem argumente za i protiv, a na vagu uvijek stavim ono “KO to govori” jer je  vrlo bitno ko šta ima iza sebe. I na osnovu toga donosim odluku.

Zato Snajper.ba  ima moju punu podršku. Ne samo verbalnu, nego sam se odmah i prijavila na snajper.ba sa svim svojim stranicama.

A i kako piše na njihovom blogu:

Šta možete izgubiti?

Ama baš ništa vrijedno čuvanja.

Na vama ostalim je da odlučite za sebe.