Ama tu sam!

• Tweet
• Sharebar

• Tweet

Aman, kad god otvorim Facebook, mail ili blog neko me napada što ne pišem! Nema te, šutiš, ćutiš, gdje si, šta si, što se ne javljaš?! Ja sve to pročitam pa kontam ‘evo samo još da ovo završim pa ću odgovoriti, napisati, reći, objasniti…’ I tako prođe vremena i vremena. Definitivno evo jutros zaustavljam sve započete i isplanirane obaveze da napišem koju, više ili manje pametnu.

Za sve one koji se pitaju gdje sam i šta sam i jesam li se udala i šta radim i zašto to radim i kako evo reći ću da ne znam jesam li se udala ali jesam promijenila status koji je vezan za tu riječ, bar na neki način. Naime, sad mi dođe da potražim po nekom rječniku šta sama riječ ‘udaja’ znači. Ja sam prije nepunih dva mjeseca promijenila mjesto prebivališta i počela da živim sa nekim koga zbog tog nedefinisanog statusa ne znam kako da nazovem. Kad odeš u opštinu i dobiješ onaj papir o preregistraciji (vjenčani list) onda dobiješ i neku vrstu potvrde da tu osobu možeš zvati ‘mužem’ ili ‘suprugom’. Mi još uvijek takav papir nemamo tako da svaki naziv koji upotrijebim koristim protivzakonito. E sad, kako se kod nas niti jedan važniji zakon svakako ne poštuje mislim da ni mene neće niko proganjati ako svog životnog saputnika ponekad neovlašteno nazovem mužem ili suprugom. Jedini je problem što mi se ti izrazi ne sviđaju jer su baš nekako bez veze, a momak je ipak malo niži nivo pa sam zbog toga u problemu. Mahlat svog vidim zove ‘ljubimac’ i to mi je baš super pa mi se sve čini da ću i ja morati da izmislim neki naziv lično za sebe. U svakom slučaju za one koji to ne znaju (a koje to zanima) mogu vam reći samo da sam u u vezi sa Blentovenom i da već određeno vrijeme živimo zajedno.

Iznenađeni? Možda neki i jesu nakon svih mojih pisanja i previranja po ovom virtuelnom kutku ovdje, naročito zbog neke vrste šutnje koju odašiljem u eter sad kad su se sve stvari izdefinisale. Moram reći da smo nas dvoje prošli kroz jednu veliku krizu prije nekog vremena i da nam je baš ona pomogla da se razjasne mnoge nejasnoće koje su postojale. Vjerovatno glupo zvuči ali moram reći da nam je baš razdvojenost kroz koju smo prošli pomogla da jedno drugo sagledamo na malo drugačiji način i da skontamo neke stvari. Ostalo je manje više nebitno.

Sad se vjerovatno pitate ‘A ako već sve štima i paše što ćutim i što ne radim ono što jako volim? Što ne pišem?’ Moram vam priznati da sam morala proći kroz neku vrstu navikavanja na novi život što je pretpostavljam normalna stvar. Ne služi mi na čast ali ja sam skoro 33 godine napunila kao pravo dijete. Sve ono što ostali normalni ljudi rade još od svoje 18. godine meni su radili mama i tata. Oni su brinuli o tome šta ću i kad jesti, o tome da mi je sve oprano i čisto, da nabavim robu bez problema i mnoge slične stvari. Veliki dio mojih briga su dijelili sa mnom i proizvod svega toga je bilo to da baš i nisam imala pravu sliku o tome šta sve čini jedan život.

Sad se navikavam na to i zbog toga me nije bilo neko vrijeme. Prvo sam se trebala navići na to da stanujem na drugom mjestu i to skroz na suprotnoj strani od one na koju sam naučila. Srećom pa nikad nisam učestvovala u nekim kvartovskim ratovima te nisam imala problema te vrste. Onda sam se trebala navići na to da sama biram šta ću jesti (što i nije tako loše) ali i na to da sama napravim to. Taj dio mi se u prvi momenat činio strašnim jer sam imala prilično malo znanja vezanih za kuhačke aktivnosti. Međutim, kako u meni čuči crv biznisa već odavno sad sam u fazi razmišljanja da ovu svoju novootkrivenu vještinu nekako unovčim. Naime, sviđa mi se i uživam u kuhanju. I iskreno – super mi ide. Najbolji dokaz za to jeste što smo oboje još uvijek živi i zdravi! Šalu na stranu, nikad sebe nešto nisam vidjela za šporetom ali mi sada to baš godi. Do sada sam pravila svašta nešto a u najveće uspjehe svakako ubrajam pitu i grah. Pitu sam razvijala sama i time sebi ovjerila certifikat da sam prava Bosanka. Grah nije bio vojnički ali mogao bi proći bar u nekoj paravojnoj formaciji. Jedina mana mojih do sada napravljenih jela jeste slab umjetnički dojam. Naime, još nisu baš lijepi kako bi mogli biti ali ima vremena da radim na estetici. Ostalim ‘vještinama’ takođe polako ovladavam. Čak sam se i sa veš mašinom sprijateljila nakon što sam imala jedan promašaj (Mediha, da nisi zucnula o čemu se radi).

Imam malo više obaveza i na poslu ali i tu sam se snašla. Još se jednom pokazalo da je kreativnost uvijek idealan nadomjestak za sve ostale nedostatke. Kad svega ostalog nestane baš ta kreativnost ispuni sve praznine i sve profunkcioniše.

Ako vas zanima kako funkcioniše zajednički život moram priznati da sam čak iznenađena. Sve se lako i brzo dogovorimo i imamo finu raspodjelu poslova. Ja kuham, on pere suđe, on rasprema krevet, on sprema krevet… Pa dobro, uradim ja još ponešto ali ne pada mi sad na pamet ovog momenta sve.

Uglavnom, tu sam. Mislim da je faza navikavanja gotova i da sam manje više pohvatala sve što je bilo važno za početak, i gdje se šta kupuje, i koliko šta košta, naučila da jedan litar ulja ne može trajati čitav mjesec (naročito ako se troši), naučila da i onim tetama na tržnici moraš nekad pokazati zube i skontala da je lakše ipak kad kupovinu obavlja muški član kućanstva – jači je i čak uživa u tome za razliku od mene koja očas posla zaboravim šta mi je sve trebalo. O onom dijelu u kojem bih trebala reći da nisam naučila koliko čega trebam skuhati za jedan obrok pa nam se zbog toga vrlo često dešavaju blaga ‘prežderavanja’ neću pisati ali evo čisto spominjem da se ne iznenadite ako uskoro umjesto nas dvoje ugledate dvije lopte.

Eto, tu sam ponovo. Ostaje mi da vam pišem sve ono što mi je prolazilo kroz glavu u ovom periodu u vidu misli ‘E o ovom ću pisati samo dok…!’ Ima tu svega, od posjeta pozorištu do nekih drugih takođe zanimljivih stvari. U svakom slučaju, hvala svima koji su mislili na mene dok sam bila offline i – čitamo se!