Čitav dan sam u gužvi i nisam čestito ni pogledala u računar. Tek maloprije sjedoh da pogledam šta to sve ima novo ovdje i u moru nekakvih prilično uobičajenih stvari ugledah na Studentskom Oglasniku da je danas punih sedamnaest godina od kako je poginuo Dražen Petrović.

Taj me podatak vratio skoro tri decenije unazad, u period kad je Dražen igrao za Šibenku. Izgubila sam pojam o vremenu ali znam da sam jedva krenula u osnovnu školu. Iz nekog tad meni nepoznatog razloga bila sam fascinirana njim i njegovom igrom. Nisam ja bila neko tipično dijete, posebno ne žensko, i umjesto igranja lutkama više sam voljela svoja dva platična autića. Valjda iz istog razloga sam voljela pratiti i sport. Pratila sam Dražena i bio mi je problem kad je prešao u Cibonu – valjalo je navijati za klub koji mi do tada uopšte nije bio zanimljiv. Pratila sam izvještaje sa utakmica i iz novina pažljivo isijecala vijesti o njima. Posebno mi je bila draga tabela jer je u toj nekoj od sezona (davno je bilo pa se ne sjećam kojoj) Cibona završila sezonu bez ijednog poraza.

Malo me košarkaška opsjednutost popustila nakon što je Dražen otišao u Real pa kasnije i u NBA, ali sam nastavila pratiti njegove igre u reprezentaciji tadašnje države. Tačnije – obožavala sam gledati njegovu igru.

7. juna 1993. se desila nesreća u kojoj je na tragičan način izgubio život. Tada je kod nas već uveliko bio rat i zbog nedostatka struje i ostalih derivata vijesti nismo dobijali u najfriškijem izdanju. Tako sam i vijest o njegovoj pogibiji čula nekoliko dana kasnije. I ni nakon 17 godina nemam odgovor na pitanje “Zašto”.

Zašto ljudi poput njega sa ovog svijeta odlaze tako rano? I kako reče Tomislav – “Hvala mu za sve divne trenutke koje nam je priuštio”.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...